“Malo blago” (HNK Varaždin): Odlične glumice u ženskoj obiteljskoj priči

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu novu je sezonu otvorilo 17. listopada premijernom izvedbom predstave “Malo blago”. Riječ je o prvom hrvatskom uprizorenju nagrađivanog teksta suvremene irske dramatičarke Elaine Murphy. Režiju potpisuje Tomislav Pavković, a radnja predstave prati tri generacije žena obitelji Margetić u izvedbi Ljiljane Bogojević, Hane Hegedušić i Vini Jurčić. Nije teško pogoditi, one igraju baku Kaju, njenu kćerku Lorenu i unuku Klaru.

Protagonistice svoje priče pripovijedaju kroz niz monologa u kojima se prvenstveno bave svojom intimom, ljubavnim vezama, obiteljskim životom i seksualnim odnosima (ili nedostatkom istih). Upravo je ono seksualno inicijalni pokretač radnje, pa u prvim monolozima shvaćamo da Klaru njen „višak“ seksualnog života dovodi do neželjene trudnoće, a Lorenu i Kaju manjak seksualnog života do neželjenog spoja odnosno posjeta sex shopu. Iz početne duhovite zaigranosti polako se plete mreža obiteljskih veza i formiraju profili likova.

Iako je okosnica predstave obiteljski i ljubavni život protagonistica, nešto saznajemo i o njihovom društveno-ekonomskom položaju, što daje sveobuhvatnost radnji i likove približava gledateljima, smještajući ih u njima poznato okruženje i društvene situacije. Predstavu monologom otvara najmlađa akterica u trenutku svoje maturalne večeri, nakon čega slijedi njena majka, a ciklus zatvara baka Kaja. Širi vremenski okvir predstave podudara se s rođenjem Klarinog sina Blaga i smrću njegovog pradjeda i imenjaka, inače od milja zvanog Blagec.

Za Klaru doduše ne znamo koju je školu završila, s kakvim uspjehom ni namjerava li studirati, no uspješno je paralelno prikazana njena mladenačka nesigurnost i buntovnost. Iz njenog buntovnog karaktera izvire ljubav prema alkoholu i drugim opojnim sredstvima, svadljiv temperament, loša komunikacija s majkom i krivi izbor dečka (koji je malo voli, malo ignorira), no kada se mora suočiti s trudnoćom na vidjelo izlazi krhkost njene ličnosti, izgubljenost u trenutnoj situaciji i potreba za čvrstim osloncem majke ili svoga dragoga.

Lorenin je lik najkompleksniji, s obzirom na to da ona istovremeno brine za svoju majku i bolesnog oca te za trudnu kćer, zbog čega sama sebi uskraćuje pravo na odmor i opuštanje. Nepostojanje ljubavnog života, bivši muž narkoman i beskućnik, opsesivno-kompulzivni poremećaj te posjeti psihijatru zbog problema na poslu dodatan su teret na njenim leđima, no do kraja predstave pokazalo se da nijedan problem nije nerješiv, a Lorena se od neurotične žene u krizi srednjih godina preporodila u ženu koja se ponovo počela smijati i koje je iznova, nakon bolnog razočaranja, uspjela pronaći ljubav.

Kaja se ponajviše bavi intimnim preokupacijama, od nedostatka seksualnih odnosa zbog bolesnog muža, preko brige za dobrobit kćeri i unuke, do prisjećanja anegdota iz vlastitog braka. Stoga se njeni monolozi čine poput dnevničkih zapisa u kojima se osvrće na svoj život i bližnje, dok Klara i Lorena aktivno pripovijedaju o tijeku svoje maturalne večeri, razgovora sa šefom ili večeri salse. S druge strane, Kaja nam najviše otkriva o društvenom položaju te obitelji, koja pripada radničkoj klasi koju život nije mazio. Također, Kaja je cijeli život provela u braku s Blagecom i njihova je veza potvrda i pobjeda prave ljubavi, u kontrastu s ljubavnim jadima kroz koje prolaze Lorena i Klara.

Generacijski ženski tekstovi posljednjih su sezona postali veoma aktualni jer se s tim pričama publika može lako poistovjetiti, pogotovo ako junakinje dolaze iz društvenog okruženja bliskog publici i ako ih more svakodnevne brige s kojima se svi susreću. Na sličan su način obiteljske priče iz ženske perspektive ispričane i u predstavi „Kolovoz u okrugu Osage“ u ožujku postavljenoj u Gavelli, no razlika između „Kolovoza“ i „Malog blaga“ je upravo u tome što se publika u potonjoj lakše identificira s radnjom, likovima i situacijama, dok je „Kolovoz“ izrazito prožet američkim identitetom i društvenim odnosima.

Od Varteksa do Korza

Žene iz „Malog blaga“ možemo susresti svugdje, što je autorski tim predstave prepoznao i radnju je smjestio u Varaždin. Tako je Kaja radila u Varteksu, oni šeću preko Korza, žive u POS-ovim zgradama i kreću se  drugim lokacijama koje publici nisu strane, već ih može vizualizirati i zamisliti se u tim situacijama. Prilagodba lokalnim prilikama zaokružena je time što drama nije postavljena na standardnom hrvatskom, već na varaždinskoj inačici kajkavskog dijalekta, što je dodatan razlog koji junakinje čini bliskima publici i upućuje na to da su one poput svih nas.

Predstava je režirana tako da se na sceni zapravo ništa ne događa, što je vizualno relativno monotono. Tri protagonistice kroz puna dva sata predstave gotovo pa nepomično sjede na stolcima, koji su jedina scenografija na podrumskoj sceni Rogoz varaždinskog kazališta. Njihovi se monolozi ponavljaju u pet-šest ciklusa, no interakcija među njima svedena je tek na pokoji osmijeh ili rijetko kimanje glavom na tuđu izjavu, a upravo je to moglo znatno doprinijeti dinamici predstave. Prijelazi između tih ciklusa nemaštovito su režirani uz jednostavnu promjenu svjetla, čije oblikovanje potpisuje Marijan Štrlek, i glazbu, koja je u početku relativno vesela i plesna, a prema kraju sve tmurnija i mirnijeg tempa te koju potpisuje Vid Novak Kralj. 

Usprkos tim prekidima i povremenoj interakciji, ritam predstave je od početka do kraja isti, to nizanje monologa nema gradaciju ili preokret koji bi donio promjenu dinamike. Sve je zapravo prepušteno glumicama i tekstu, no srećom pa je tekst dobar, a glumice odlične, zbog čega i u tako nemaštovito režiranoj predstavi uspijevaju pobuditi interes i puna dva sata držati pažnju gledatelja. Stoga ovakav, na neki način, minimalistički režijski pristup upravo pogoduje glumačkim  izvedbama, a manjak vizualnih podražaja omogućuje publici da sama vizualizira situacije u kojima se nalaze likovi.

Osim što je lik Lorene najkompleksniji, Hegedušić se i izvođački najviše ističe. Lik Lorene joj gotovo savršeno odgovara i Hegedušić je lik uvjerljivo oblikovala kao nepovjerljivu opsesivno-kompulzivnu ženu ranjivog, no srčanog karaktera. Jurčić, iako mlada, uspješno je stala (ili sjela) uz starije kolegice, a posebice je dojmljivo postigla sazrijevanje Klarinog lika, od nesmotrene partijanerice do brižne mlade majke, pritom zadržavši osnovne karakteristike njenog karaktera.

Bogojević sjajno zaokružuje obiteljski trolist, no Kaja se prema radnji čini kao vrckasta baka koja još uvijek ima želju za seksom, a Bogojević više daje dojam one brižne bake iz božićnih reklama koja obitelj okupi na božićnom ručku. Kao i cijeloj predstavi, i njoj nedostaje promjena koja bi pokazala razvoj lika, a okidač za to trebala je biti smrt njenog muža, kroz koju Kaja ne prolazi onako potreseno kao što to govori. No, u konačnici su to nijanse, a u globalu je riječ o malom blagu s kojim je varaždinski HNK uspješno otvorio sezonu.