Marilyn Manson slavi 50 godina: Najgori i najbolji albumi glazbenog fenomena
Marilyn Manson. Čovjek koji je od šoka stvorio žanr i trendom učinio kulturu šoka, barem kada se radi o glazbenoj industriji koje je dio već 30 godina. 5. siječnja puni 50 godina zbog čega se osjećam staro s obzirom na našu fantazmagoričnu romansu od gotovo 20 godina: Mansonov je opus magnum duboko vrelo analitičarima i teoretičarima, numerolozima i filozofima, povjesničarima i politolozima, kulturolozima i sociolozima. Osobno, Manson je prvi veliki koncert s kojim sam zaplivao u glazbeno novinarstvo 2005., njegova ikonografija neizbrisiv trag moje kože, a njegova poetika ključ za čitanje društvene zbilje.
Gotovo dvadeset godina vjernosti i plesanja noćnog kabareta s intelektualcem u neprestanom nastanku prošarano je pozivanjem na različite albume u danim trenucima slabosti, sreće, uzbuđenja, srcoloma i gnjeva – Marilyn Manson pored nekolicine drugih bio je svojevrsni soundtrack za odrastanje, adolescenciju i kročenje svijetom kao mladi čovjek. Od deset njih, nije svaki odgovarao situaciji, uhu i emociji, kao što ni nisu nastali iz istih pobuda i impulsa samog Princa tame. Možda je najbolje da odmah krenemo od otpanog materijala…
10.
“Eat Me Drink Me” (2007)
Pozivanje na druge vrste i rodove u glazbi postoji oduvijek, kao i posuđivanje i referiranje, a kada posegnete za književnim klasicima, što će Manson činiti duž cijele karijere i na svakom albumu, pokušavate se legtimirati kao intelektualac i kritičar. No “Eat Me Drink Me” nadahnut Alisom u zemlji čudesa žalopojka je nastala na vrhuncu emo pokreta gdje je Manson nakon ljubavnog kraha sa starletom Ditom Von Teese. Razvod ga je osjetno i čujno slomio pa je “Eat Me Drink Me” kvazi-poetičan kompendij klišeja iz kojih možemo samo izvući uvodnu If I Was Your Vampire i završnu Eat Me Drink Me kao pjesme dostojne Mansonove estetike i poetike. Najtužnija je činjenica da je ovo najosobniji album karijere, pa je možda bolje da svoj prljavi veš ipak zadrži za sebe.
9.
“High End Of Low” (2009)
Manson je i sam svjestan debakla s “Eat Me Drink Me”, čije se zaboravljive pjesme gotovo nikad neće naći na turnejama koje su uslijedile objavi, pa je sljedbenika “The High End of Low” bilo vrlo lako učiniti boljim. No ne i hvalevrijednim, unatoč glasno najavljenim filmskim zvukom i karakterom, kao i grandioznim povratkom odmetnutog brata Twiggyja Ramireza koji ga je napustio šest godina prije. Nota bene, Twiggy je nakon 25 godina rada s Mansonom otpušten iz benda 2018. nakon optužbi za seksualno zlostavljanje. Album je osvježenje nakon prethodnika, ali i smor u svojem forsiranju jezičnih igrica i pametovanja kroz isprazno kontrastiranje slika tek poradi efekta. Larpurlartističkoj prirodi ne pomažu ni blatantne posudbe iz opusa Davida Bowieja ili Depeche Modea, zbog čega možemo reći da se Manson jako, jako gubio u svojim tridesetima – nije mu išla prilagodba na novi milenij.
8.
“Born Villain” (2012)
“Born Villain” je teško postaviti ovako nisko, posebice nakon dva najgora albuma karijere kolektivno inferiornih spram najslabije pjesme na “Born Villainu” sazdanom na tradiciji europske poezije. Od Shakespearea do Baudelairea, Manson pronalazi ljepotu u zazornom i ružnom gradeći dalje imidž zastrašujućeg intelektualca u težnji za estetizacijom ljudske dekadencije i pjevajući o američkom impulsu za oružjem, prakticiranjem nepravde i sveopćoj izdaji. “Born Villain” pokazuje muda, zube i spremnost na istraživanje novih žanrova, ali i glazbenih odluka, među kojima je i ona da mu na albumu gostuje Johnny Depp.
7.
” The Pale Emperor” (2015)
Opsesija filmom i pojavljivanje pred kamerama morale su kulminirati filmskim projektom, premda se ne radi o soundtracku. Tyler Bates poznat po atmosferičnim kompozicijama za ključanje krvi u žilama producira album koji kao da je skladan za psihološki horor kojim se Manson predstavlja u bijelom, blijedom ruhu. Ironično, “Pale Emperor” spada u gustu tamu Mansonova epskog opusa svojom fantazmagoričnošću neočekivano postignutu naglaskom na sintesajzere i elektroniku nauštrb dosad dominantne gitare i rukopisnih distorzija.
6.
“Portrait of An American Family” (1994)
Gledajući iz perspektive pedesetogodišnjaka koji je preživio najturbulentnije razdoblje zabilježene povijesti, od pada Željezne zavjese, američke epidemije masovnih pucnjava, kapitalističkim proždiranjem američke nacije kroz reklamokraciju i zaglupljivanjem, “Portrait of an American Family” djeluje kao samo jedan od reakcionarskih albuma. Međutim, prije gotovo 30 godina, biti eksplicitan kritičar naoružan anti-religijskom simbolikom i anti-kapitalističkom kritikom u vremenu hipnoze masovnim medijima bilo je teško. No ako ti kao debitantu vjeruje wunderkind i enfant terrible Trent Reznor, znaš da si na putu prema nečem velikom. Industrial prvijenac kombinira industrial i punk u estetici s kojom Mansona i bend poistovjećuju naši preneraženi roditelji.
5.
“Heaven Upside Down” (2017)
Deseti studijski album trebao je biti nazvan “Say10” kao tipičan Mansonov postupak, no pritisci izdavača i okoline ipak su dodatno omekšali Mansona pred pedesete koji osjetno prolazi kroz krizu srednjih godina, ali ne i identiteta. Na desetom, jubilarnom albumu ponovno surađuje s Tylerom Batesom s kojim postiže izvanzemaljsko-zombijevsku estetiku. Na pragu pedesete, četvrt stoljeća od debija, prljavi je provokator ostao vjeran životnoj misiji osvješćivanja srži problema (prvenstveno američkom) društvu: sjebani smo u ovom izopačenom zemaljskom raju zbog Boga, oružja i vlade. Revitalizacija gitarskoga zvuka devedesetih u kombinaciji s zaraznim refrenima bogatih pjesničkih slika formula je za najbolji album još od “Golden Age of Grotesque” s kojim je otpočeo novi milenij. Drugim riječima, pokazao je da ga zub vremena neće nužno prožvakati, a da je umjetnički impuls i dalje postojan.
4.
“Golden Age of Grotesque” (2002)
Na prijelazu stoljeća Manson predviđa propadanje Zapadnog svijeta i uspon neoliberalnih vladara oligarhijskih i fašističkih impulsa u težnji za očuvanjem korporativne zvijeri, što smo ranije mogli vidjeti na primjeru nacističke Njemačke. Njezina ideologija i ikonografija, kao i ona Weimarske republike reinterpretirani su u opsežnijem dijelu njegova opusa gdje je opjevao hedonizam na granici s eksploatacijom, karnalnost i trulež modernoga svijeta. Na albumu predviđa degenerike poput Kardashiana i Trumpa te ih stavlja u neo-dadaistički narativ koji u teoriji zvuči bolje negoli u samoj praksi jer cjelini manjka jasnoće i koherencije.
3.
“Holy Wood” (2000)
“Holy Wood” je zadnji dio Mansonovog famoznog triptiha koji je kod nas završio na tri najviša mjesta ljestvice albuma kao krunski dokaz njegova genija i programatsko-aktivističkog rada. Utemeljen na subverziji kršćanske ideologije i licemjerstva u odnosu na sljedbenike, “Holy Wood” dolazi kao odgovor na medijski linč nakon neslavnog srednjoškolskog masakra u Columbineu kada je Manson bio indirektno osuđen zbog izmišljenog utjecaja na srednjoškolce koji ga nisu ni slušali. Mračan obračun s medijima i vjerskim institucijama ipak ga je uzdigao na stari pijedestal s kojeg je srušen nakon “Mechanical Animalsa” upravo zbog klasika poput gnjevne analize medija i politike Disposable Teens, ukazivanja na besmisao nasilja u Fight Song i obračuna s medijima za krvave optužbe The Nobodies kojima uzvraća udarac, premda kriptičnom satirom i ironijom za koje je ipak potrebna koja daska i koje zrno soli u glavi.
2.
“Antichrist Svperstar” (1996)
Sam naslov “Antichrist Svperstar” jasno odražava tematiku i poetiku koncepta kojim se Manson razračunava s okovima organizirane kršćanske religije što ugnjetava. Iste će se teme držati punih dvadeset godina upravo zbog nepresušnog i neprestanog inputa. Na njemu Manson je razjarena roditeljska noćna mora što svoju priču govori kroz rock operu kao antipod Isusu kao medijski i institucionalno kreiranom celebrityju. Upravo ovim projektom započinje eksploatirati ideju o palom čovjeku, a ne sotonizmu koji mu se prišivao što zbog glazbenih provokacija, što zbog druženja s mračnim Antonom La Veyjem. Kao prvi dio triptiha, s albumima “Mechanical Animals” i “Holy Wood”, “Antichrist Svperstar” je glazbeno najžešći i najglasniji proizvod Mansona koji ga je zacementirao u kolektivnoj svijesti kao demonsko-sotonističku figuru zločinačkih namjera, no album u produkciji Trenta Reznora jedno je od najinteligentnijih i najkompleksnijih djela dosadašnje karijere Briana Hugha Warnera.
1.
“Mechanical Animals” (1998)
David Bowie neprikosnoveno predstavlja definiciju umjetnika u nastanku i transformaciji koji preuzima pojave s margine i preoblikuje ih na svoj način, spajajući dihotomije i binarnosti, a Marilyn Manson kao utjelovljenje dihotomije lijepoga i zazornoga nastavlja njegovu praksu. Nedvojbeno remek-djelo 90-ih i perjanica Mansonove karijere jest post-apokaliptična reinterpretacija Bowiejeva Ziggya Stardusta u personi androgine Omege – kičenog glam-rockera utopljenog u drogi, rocku, slavi i seksu. Omega se direktno referira na kokainsku fazu Bowiejeve karijere čime kritizira američku opsesiju popularnim i smrću: glorifikacija i mitologizacija sustava zvijezda i slavnih bez supstance, dakako na tragu Warholova pop-arta. Ziggy i Omega, oboje androgina bića, dolaze na Zemlju ne bi li je spasili od dekadencije, pri čemu podliježu tumorima ovozemaljskog svijeta. Album ispunjen hipnotičnim gitarskim distorzijama i najsloženijom lirikom Mansona jedan je od najboljih albuma devedesetih kao dijagnoza društvenih prilika, ali i propasti rocka kao žanra čije posljedice debelo čujemo dvadeset godina od njegove objave.
