Istaknuto
21.09.2018.

Uoči početka nove kazališne sezone u Satiričkom kazalištu Kerempuh, razgovarali smo s redateljem Bobom Jelčićem o jednoj od najboljih prošlosezonskih predstava, njegovom autorskom projektu "Govori glasnije!".

16.09.2018.

Novi ravnatelj zagrebačke Opere prvi je stranac na tom mjestu od samostalnosti Hrvatske. Otkrio nam je na što će staviti naglasak u svom četverogodišnjem mandatu, ali i za koji nogometni klub navija te što mu je skriveni talent.

Intervju

Martina Vidaić: “Poeziju doživljavam kao neku vrstu otpora”

07.01.2018. Bonislav KamenjaševićFoto: Goranovo proljeće

Martina Vidaić (1986.) profesorica je hrvatskoga jezika i književnosti. Objavila je dosad dvije zbirke pjesama: Era gmazova (2011.) i Tamni čovjek Birger (2016.). Za prvu zbirku Era gmazova dobila je nagradu Goran za mlade pjesnike. Pojedine pjesme prevedene su joj na različite europske jezike, a dio pjesama objavljen je i u antologiji Hrvatska mlada lirika 2014. Sudionica je različitih festivala i čitanja, a dvije godine zaredom, 2015. i 2016., sudjelovala je u platformi Versopolis, koja promovira nove i mlade europske pjesnike i ugledne književne festivale i događanja.

 

Intervju možemo započeti s nekoliko pitanja vezanih uz zadnju zbirku Tamni čovjek Birger. Mary Bell, koja je u naslovu prvoga ciklusa, s jedne strane priziva težak položaj žena, s druge strane priziva nasilje i agresiju, a s treće strane priziva stalne promjene identiteta. Nešto što se u poeziji događa svakodnevno, u svakoj zbirci pjesama, svakoga autora – tako da ne govorimo o lirskom subjektu već o lirskim subjektima koji se kreću poetskim prostorima. U kojoj mjeri ste Vi takvo višeglasje imali na umu?

Za Mary Bell sam saznala slučajno, istražujući neku potpuno drugu temu na internetu, no jezivi zločini koje je počinila i ne manje jeziva povijest zlostavljanja koja im je prethodila ostali su mi duboko urezani u, inače prilično slabu, memoriju. Odmah sam pomislila da bi bila dobra književna tema. Spoj onoga što obično nazivamo dječjom nevinošću, iako ja u takvo što ne vjerujem, i krajnje, sociopatske okrutnosti koju je Mary pokazala već kao jedanaestogodišnjakinja, mogao bi stvoriti izuzetan estetski dojam.

Ipak, nisam ni pomišljala da pišem o njoj ili je uvedem u svoju poeziju kao motiv sve dok nije došao trenutak da imenujem prvi ciklus zbirke. Trebala sam naslov koji će obuhvatiti sve te manje i veće, tuđe i vlastite, traume iz prošlosti. Tako sam spojila Mary s naslovom kultnog filma i dobila Sjećaš li se Mary Bell? Naslov sam zapravo zamislila kao morbidnu šalu, neku vrstu pretjerivanja, jer traume opisane u pjesmama većinom nisu ni blizu onima koje je doživjela Mary. To je kao kad kažeš „Hitler“ za nekoga tko se ponaša malo fašistički.

Pretpostavljam da bi se isti mogao čitati i kao aluzija na promjene identiteta, jer je Mary Bell u svojim ranim dvadesetima puštena iz zatvora i od tada živi negdje u Britaniji pod nepoznatim imenom. Osobno nisam razmišljala u tom smjeru, ali općenito mislim da je manje važno što sam ja mislila reći. Puno je bitnije što su čitatelji pročitali. Uvijek se razveselim kad netko pronađe u mojoj poeziji nešto što sama nisam imala na umu, to znači da u njoj ima života.

Mnoge pjesme u vašoj zbirci bogate su motivima iz prošloga pitanja: žene koje „nikada ne nose hlače“ i koje jedna drugoj predaju svojevrsno vlastito „sveto pismo“ – Priručnik za svaku ženu – žive u svijetu čije su i vanjske i unutarnje granice nasilje, opresija, kontrola, direktiva. Mislite li da je moguće, i ne samo kvalitetnom poezijom, usaditi u svijest društva da je svaki oblik paternalizma i nasilja nepoželjan? Mislite li da je moguće pomaknuti unutarnje i vanjske granice?

Ne mogu znati je li moguće, ali moram vjerovati da jest. Nekakav vulgaran angažman koji jede umjetničku stranu knjige ili shvaćanje književnosti kao sredstva odgoja nisu mi bliski, ali čitanje puno knjiga umjesto jedne, koja god to bila, može nas izvući iz isključivosti osobne perspektive, učiniti slobodnijima, a tu onda paternalizmu i nasilju više nema mjesta. Zapravo, oduvijek mi se najviše sviđala ta osobina književnosti, ne toliko prisutna kod drugih umjetnosti, da nas može uvući u tuđu kožu.

Odrasla sam u patrijarhalnoj sredini, u katoličkom i nacionalističkom jednoumlju devedesetih i knjige su mi bile jedini prozor u svijet, grilje koje sam uvijek mogla otvoriti i vidjeti da postoje Drugi, da ima perspektiva koliko i ljudi, da su stvari mnogo složenije nego što to tvrdi pop i da je većina onoga u što čvrsto vjeruju ljudi oko mene zapravo lažno ili nametnuto. Knjige su me, na neki način, odgojile, o čemu baš i govori pjesma Nepotpuna u kojoj spominjem Priručnik za svaku ženu.

Čitanje uvijek probija granice čvrsto omeđenog, zagušujućeg svijeta u kojem jesmo. U tom je smislu srodno ljubavi. No, naravno, ne mogu tvrditi da će knjige od svakoga napraviti slobodnu i tolerantnu osobu. Dapače, brojni dokazi ukazuju da može biti i suprotno. Pogledajte samo ratne zločince pjesnike. I oni su vjerojatno puno čitali.

Čitajući Tamnog čovjeka Birgera, imao sam dojam da je to knjiga otpora. Osim spomenutim pojavama, i knjiga otpora prodoru svijeta koji nasilno raskraja intimu, ali i knjiga otpora intimi koja guši subjekt i njegovu egzistenciju, te, u skladu s tim, i knjiga otpora svakodnevici. Izvrsna pjesma Krala sam grožđe čini mi se da je jedan takav primjer prokazivanja prostora navike iz kojega je teško izaći u svijet. Kako se vi borite protiv svagdanje rutine i navika? Kako organizirate vlastiti život? Što smatrate onim vrijednim?

Istina, poeziju doživljavam kao neku vrstu otpora. Ona je otpor unutar sistema jezika, tog režima koji ima čvrsto postavljena pravila i zakone, ali i otpor unutar drugog režima, onog u kojem svi živimo, jer je taj režim ne može nikako podvesti pod svoju paradigmu. Ona je unutar njega neka vrsta izgreda, provokacije, potpuno nekorisna pojava koja se unatoč svemu još uvijek usuđuje postojati. Nešto što se temelji na tako mutnim, sumnjivim kategorijama kao što su ljepota ili užitak u jeziku, nije li to opasno?

Uostalom, baš zato što je tako neodređeno to što je čini uspjelom, pisanje poezije je i za autora/autoricu pomalo opasno. Svaka pjesma je novi rizik. Upravo iz tog razloga poezija je za mene zanimljivija i uzbudljivija od drugih književnih formi. Rizik koji donosi zamućuje mirnu vodu rutine i navika koje spominjete, kojima sam nažalost dosta sklona, jer imam nešto pomalo opsesivno-kompulzivno u sebi. Valjda je to onda i odgovor na vaše posljednje pitanje: pisanje mi je užasno bitno. Ono mi je reklo tko sam, i to mu nikad neću zaboraviti.

Foto: vbz.hr

Pjesnički, ali i književnički, knjiški i kulturni otpor vidljiv je i u autoreferencijalnim motivima zbirke, vezanima uz recepciju, odnosno (obiteljsku) kritiku i mogućnosti tržišta, koje se danas čini osobito nesklono rodu lirike. Ali čini se i knjizi općenito. Mislite li da je u onom trgovačkom smislu, kakav počinje pretezati u našoj zemlji, knjiga tek trgovina, obična više-manje vrijedna ili bezvrijedna roba? Kakva vam se čini budućnost poezije u vrijeme kada je u izdavaštvu pjesnički prostor izuzetno sužen te su zbirke pjesama tek povremena rijetkost ili pak težak i dugotrajan porod od rekao bih 300 – 700 tiskanih primjeraka?

Danas je apsolutno sve roba, od hamburgera do ljubavi, od nafte do informacija o našim osobnim higijenskim navikama, pa bi bilo čudno da knjiga bude neka iznimka. Kritika te pojave ne može se izreći bez kritike kapitalizma, a već su mnogi prije mene rekli pokoju pametnu o toj problematici, pa mislim da nije potrebno da puno nadodajem.

Poezija tu naravno najgore prolazi, jer se teško može učiniti tržišno atraktivnim proizvodom. Gotovo ju je nemoguće komercijalizirati, osim kad na koricama stoji ime neke pjevačice ili političara. Premda je izdavački prostor za poeziju, pogotovo onu mlađih i novih autora, zaista bitno sužen, mene osobno to samo po sebi ne zabrinjava jako. Nekako vjerujem da bi se poezija još i mogla snaći. Ono što je međutim zaista zabrinjavajuće jest sužavanje prostora pjesničke kritike, a i kritike općenito. Stereotip kaže da književnici baš i ne vole kad ih se kritizira, ali ja iznimno poštujem i cijenim kritiku, čak i kad je po mene loša ili loše argumentirana, jer znam da bez kritike nema književnosti.

Svaki student i studentica književnosti trebali bi znati da književnost nije samo književni tekst, on je mrtvo slovo na papiru ili ekranu ako se ne uspostavi lanac komunikacije od autora/autorice do čitatelja/čitateljice. A u tom lancu neizostavna je karika kritika. Kad nje nema, nastaje neravnoteža u ekosustavu; publika zatrpana naslovima koje, u nedostatku prirodnih neprijatelja, izdavač uspije izreklamirati kao genijalne, iako su u najbolju ruku prosječni, bira najprimamljiviji proizvod i tako odlučuje što će se izdavati. Postaje neka vrsta surogat-kritike. Dovoljno govori nedavno plasirana vijest o, čini mi se, dvanaest francuskih izdavača koji su odbili izdati nobelovca Claudea Simona s objašnjenjem da su mu „rečenice preduge“ i da „ne mogu zadržati pozornost čitatelja“.

Što kažete na kulturno-izdavačku krizu i krah Algoritma?

Mislim da je dio odgovora na to pitanje u odgovoru na prethodno. Ne mogu puno više reći o krizi u izdavaštvu i o Algoritmu jer nisam insajderica. Kako funkcioniraju domaći izdavači i kako je operirao Algoritam znam samo načelno i posredno, iz medija, pa mislim da nisam dovoljno kompetentna da komentiram.

Kad je riječ o općenitoj kulturnoj krizi, nisam optimistična, jer ona ne proizlazi iz rada ovog ili onog ministra ili ministrice, već je nusproizvod poretka i trenutačnih društveno-političkih procesa. Neki srednjestrujaški mediji prije nekoliko su su godina podrugivali pri spomenu fašizacije društva, no već danas normalno nam je ono što tada nije bilo. Recimo moguće je da jedan od argumenata za odgodu Noći kazališta bude taj što će se u kazalištima izvoditi srpski autori, da Ministarstvo kulture mirno prihvati taj argument i da se ni jednim slovom od njega ne ogradi. Moguće je da jedan od najstarijih pjesničkih festivala u Europi, Goranovo proljeće, izgubi dvije trećine novčanih sredstava uz objašnjenje da se, koliko se sjećam, „nije dovoljno afirmirao”, ili uz neku sličnu nebulozu. Moguće je da ljudi koji nemaju veze s filmom određuju tko će biti ravnatelj HAVC-a itd. Uglavnom, crno nam se piše.

Nastavi li sve ići ovim smjerom, a hoće, svi koji žele napraviti nešto vrijedno i zanimljivo u suvremenoj umjetnosti, morat će otići u gerilu i prepustiti javni kulturni prostor folklornim društvima, bez uvrede.

Foto: Adrijana Vidić / facebook.com / KaLibar bestival

Možete li izdvojiti neki od pjesničkih naslova koji vam je u 2017. godini ostavio dobar ili najbolji dojam, bio upečatljiv ili Vam se naprosto svidio?

Moram priznati da već neko vrijeme nisam pročitala neki zanimljiv novi pjesnički naslov. Zadnji je bio Padajući izbornik Aleksandra Hut Kona. Čini mi se da sam tu knjigu pročitala 2017., iako je izašla koju godinu ranije. No moram se tu ograditi i reći da neke potencijalno dobre i zanimljive novoizdane knjige još nisam stigla pročitati.   

Pišete li novu zbirku pjesama? Ili možda pripremate zbirku priča? Kakvi su Vam budući književni planovi? Na drugu zbirku čekali smo 5 godina. Neće li morati opet proći toliko vremena do nove knjige? Iz toga bi se dalo zaključiti da pišete polagano, temeljito, refleksivno i samoprijegorno. Kako u Vas teče proces pisanja, nastanka pjesme?

Uh, koliko pitanja! Dakle, nova zbirka pjesama je napisana već više od pola godine, ali njeno izdavanje ne ovisi više o meni i moram reći da, nažalost, u ovom trenutku ne znam hoće li uopće izaći. Napisala sam i kraći roman, čija je sudbina također neizvjesna.

Što se tiče kratke priče, dugo sam mislila da nikada neću napisati zbirku istih. Napisala bih tu i tamo pokoju priču nekakvog nazovi karverovskog tipa, ali nikad s njima nisam bila zadovoljna. Jednostavno, nisam sama sebi uvjerljiva kad pokušavam pisati u realističnom ključu. No prije nekog vremena napisala sam dužu priču koja se temelji na apsurdu, određenoj pomaknutoj logici, što mi se jako svidjelo, tako da sam kroz nekoliko mjeseci razradila nacrt za cijelu knjigu. Nadam se da ću je uspjeti dovršiti i da ću biti s njom dovoljno zadovoljna da je poželim objaviti.

Ne vjerujem da je itko baš čekao na moju knjigu poezije :), ispričavam se ako ima takvih. Zapravo Birger i nije nastajao pet godina. Treba tu, naime, uračunati i izdavački proces, koji je trajao pune dvije godine. Istina je ipak da sam tu knjigu pisala teško, iz brojnih književnih i izvanknjiževnih razloga. Općenito sam vrlo samokritična, gotovo autodestruktivna, ali s godinama sam donekle naučila kontrolirati tu osobinu i okrenuti je u svoju korist, u alat bez kojeg ne bih mogla pisati. On mi omogućuje određeni objektivni odmak i razlikovanje onoga što mi je u pjesmama osobno važno od onoga što je u književnom smislu dobro.

Pjesme obično nastaju kao rezultat neke situacije koja mi je privatno poticajna, premda je toga u najnovijim radovima sve manje i manje, a zatim uz pomoć samokritike, koja s vremenom raste, oslobađam tekst svega onoga što je književno nepotrebno. Kaže Bukowski da pjesma mora odležati 18 dana da bi se vidjelo je li dobra. Kod mene mora i dulje.

Nisam sklona planovima, ali otvorila sam nekoliko potencijalnih projekata pa ću vidjeti u kojem će me smjeru odvesti budućnost. Ona je uvijek neizvjesna, to joj je jedna od boljih osobina.

(Visited 727 times, 12 visits today)

Komentari