Istaknuto
21.09.2018.

Uoči početka nove kazališne sezone u Satiričkom kazalištu Kerempuh, razgovarali smo s redateljem Bobom Jelčićem o jednoj od najboljih prošlosezonskih predstava, njegovom autorskom projektu "Govori glasnije!".

16.09.2018.

Novi ravnatelj zagrebačke Opere prvi je stranac na tom mjestu od samostalnosti Hrvatske. Otkrio nam je na što će staviti naglasak u svom četverogodišnjem mandatu, ali i za koji nogometni klub navija te što mu je skriveni talent.

Izvedbene umjetnosti

“Medeja” (SNG Maribor): Frljićevo suvremeno čitanje antičke tragedije

23.10.2017. Tim HrvaćaninFoto: www.gavella.hr

Slovensko narodno gledališče iz Maribora gostovalo je 20. listopada u Zagrebu na 32. Gavellinim večerima s Euripidovom “Medejom” u režiji Olivera Frljića. Predstava je premijerno izvedena u siječnju ove godine, a na Gavellinim večerima trijumfirala je osvojivši nagradu za najbolju predstavu i za najbolju žensku ulogu. Ovo je druga Frljićeva predstava nagrađena kao najbolja na Gavellinim večerima, nakon sada već kultnog autorskog projekta “Mrzim istinu” 2011. godine.

Frljićeve su predstave pobjeđivale na najvećim i najznačajnijim kazališnim festivalima u regiji – Gavellinim večerima, Marulićevim danima u Splitu, Borštnikovom srečanju u Sloveniji te Sterijinom pozorju i BITEF-u u Srbiji – što ga čini najuspješnijim hrvatskim redateljem današnjice. Dodamo li tome činjenicu da je prošle sezone osim u Mariboru režirao u Dresdenu, Mannheimu, Münchenu i Varšavi, da njegove predstave produciraju Wiener Festwochen, minhenski Residenztheater i berlinski Hebbel am Ufer, jednostavno je poražavajuće za hrvatsko društvo kada premijer Plenković brani Thompsona nakon što je ovome otkazan koncert u Mariboru, a šuti kada se u Hrvatskoj napada ovog međunarodno priznatog redatelja.

“Medeja” je emocionalno snažna i feministički intonirana predstava o ženi. O svim ženama koje su svoj život podredile muževom uspjehu, a on ih je s riječima “dosadila si mi” ostavio zbog druge. Frljić se ne bavi psihološkom karakterizacijom likova, već društvom u kojem je žena građanin drugoga reda. Središnje mjesto predstave tako zauzima Medejin monolog koji počinje riječima “od svih bića koja nešto osjećaju, najjadnija je žena“. Muž koji napusti ženu i dvoje djece živi na dvoru s kraljevom kćeri, a žena i djeca su prognani. Žena snosi posljedice tuđih odluka – muž ju je ostavio, društvo ju je osudilo. Ona odgovara za stvari koje nije učinila. Stoga Medeja uzima sudbinu u svoje ruke – i to ne samo svoju sudbinu.

Frljić je Euripidovoj tragediji pristupio tako da je odabrao određene rečenice ili dijelove teksta koji esencijalno odgovaraju sudbini ili priči pojedinog lika. Te rečenice, dijalozi i monolozi ponavljaju se više puta tijekom predstave, no mijenjaju se okolnosti u kojima su izgovoreni. Tako Kreont prvi put govori “požalit ću jer sam milostiv” kada je Medeji priopćio da je izgnana iz Korinta, a ponovno to izgovara u trenutku svoje smrti za vrijeme Medejinog osvetničkog pohoda.

Foto: www.gavella.hr

Ponavlja se i rasprava Medeje i Jazona u kojoj su njegovi argumenti da je to učinio samo zato da bi njihova djeca imala bolju budućnost na dvoru, a njoj ionako nije ništa dužan jer bi bez njega još uvijek živjela među barbarima. To što se zahvaljujući njoj dočepao zlatnog runa, to što je ona zbog njega napustila oca i ubila brata, i sve ostalo što je učinila za njega, to se ne računa… Na kraju predstave, na kraju svog osvetničkog pohoda, Medeja ponavlja svoj središnji monolog, o položaju žena u društvu, samo što ga ne izgovara borbeno kao prvi puta, već kao hladnu istinu koja i dvije tisuće godina nakon što je drama napisana djeluje poražavajuće poznato.

Frljić je sat vremena dugu predstavu postavio s devet glumaca, iako je taj broj mogao biti manji jer je, osim nekoliko grupnih prizora, naglasak na Medejinim monolozima i dijalozima s Jazonom, Kreontom i Egejom (atenski vladar koji joj je ponudio utočište). Gotovo cijela predstava igra na prosceniju iza kojeg je razvučen veliki najlon. U dramatičnom, vizualno atraktivnom i izuzetno efektnom finalu, uz izvrsnu glazbenu podlogu u post rock stilu (“Mass”, The Eye of Time), po tom najlonu teče krv, na vrhuncu Medejinog osvetničkog pohoda u kojem ne umiru samo njezina djeca i Kreont (kao u drami), već i Jazon i Egej, čime se podcrtava to da je Medeja uzela sudbinu u svoju ruke i da više neće ovisiti o nijednom muškarcu (riječ je o klasičnoj intervenciji u dramski preložak u duhu postdramskog kazališta).

Scenografiju Igora Pauške čine dva kauča presvučena najlonom na kojima većinu predstave besposleno sjede sporedni glumci. Nekoliko reflektora razbacanih po pozornici glumci u par navrata usmjeravaju jedni u druge, što je Frljićeva uobičajena doza metateatralnosti, kao i scena u kojoj Medeja s cigaretom pali oči djece na plakatu predstave (ujedno simbolički najavljuje svoju osvetu). U sceni kada Kreont objavljuje Medeji da je prognana, na pozornicu se spušta viseći mikrofon. Njih dvoje stoje tik uz mikrofon, on poput nekog glasnika oholo prenosi odluku o progonu, dok ona ukipljenog tijela i praznoga pogleda zuri u daljinu i jednolično izgovara riječi nevjerice.

Foto: www.gavella.hr

Nataša Matjašec Rošker za naslovnu je ulogu zasluženo nagrađena nagradom za najbolju žensku ulogu ovogodišnjih Gavellinih večeri. Iznimno je jaka i uvjerljiva scenska prisutnost Matjašec Rošker. Njezina je Medeja snažna, prkosna, emocionalna, no lucidna žena. Igra je s dozom ironije, pogotovo u nadrealnoj sceni kada jedan do drugog slaže tijela muškaraca koje je prethodno zadavila ili ugušila tkaninom koja simbolizira otrovnu haljinu darovanu Jazonovoj zaručnici, a pritom im na glave stavlja one tuljce koji se nose na dječjim rođendanima. Riječ je o tipičnom Frljićevom suptilnom prizoru teatra u teatru u kojem Medeja te “leševe” animira poput lutaka, pri čemu oni ponavljaju one rečenice karakteristične za svoje likove.

Osim metateatralnosti i prikaza nasilja, za Frljića je karakteristično i to da u predstavu ubaci neke glazbene brojeve, a u “Medeji” su to radnička himna Internacionala i šlager It’s the most wonderful time of the year na koji zaplešu Medeja i Jazon te ponavljaju svoju raspravu o njegovoj nevjeri uoči spomenutog finala predstave. Kostimografkinja Sandra Dekanić odjenula je Medeju u bijelu čipkastu haljinu, u kontrastu s ostatkom glumačke postave u crnim odijelima. No Medeja ispod haljine nosi hlače, što se na prvi pogled čini kao čudan kostimografski odabir, ali zapravo je riječ o simboličnoj poveznici između Medeje i tog muškog, patrijarhalnog društva. Uz spomenute glazbene brojeve, većinu predstave prati ambijentalna instrumentalna glazbena pozadina, a odlično je oblikovanje rasvjete Vesne Kolarec.

(Visited 173 times, 1 visits today)
Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(8 votes, average: 4.375 out of 5)

Komentari