novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Izvedbene umjetnosti

“Medeja” (SNG Maribor): Frljićevo suvremeno čitanje antičke tragedije

Foto: www.gavella.hr
Vrijeme čitanja: 4 minute

Slovensko narodno gledališče iz Maribora gostovalo je 20. listopada u Zagrebu na 32. Gavellinim večerima s Euripidovom “Medejom” u režiji Olivera Frljića. Predstava je premijerno izvedena u siječnju ove godine, a na Gavellinim večerima trijumfirala je osvojivši nagradu za najbolju predstavu i za najbolju žensku ulogu. Ovo je druga Frljićeva predstava nagrađena kao najbolja na Gavellinim večerima, nakon sada već kultnog autorskog projekta “Mrzim istinu” 2011. godine.

Frljićeve su predstave pobjeđivale na najvećim i najznačajnijim kazališnim festivalima u regiji – Gavellinim večerima, Marulićevim danima u Splitu, Borštnikovom srečanju u Sloveniji te Sterijinom pozorju i BITEF-u u Srbiji – što ga čini najuspješnijim hrvatskim redateljem današnjice. Dodamo li tome činjenicu da je prošle sezone osim u Mariboru režirao u Dresdenu, Mannheimu, Münchenu i Varšavi, da njegove predstave produciraju Wiener Festwochen, minhenski Residenztheater i berlinski Hebbel am Ufer, jednostavno je poražavajuće za hrvatsko društvo kada premijer Plenković brani Thompsona nakon što je ovome otkazan koncert u Mariboru, a šuti kada se u Hrvatskoj napada ovog međunarodno priznatog redatelja.

“Medeja” je emocionalno snažna i feministički intonirana predstava o ženi. O svim ženama koje su svoj život podredile muževom uspjehu, a on ih je s riječima “dosadila si mi” ostavio zbog druge. Frljić se ne bavi psihološkom karakterizacijom likova, već društvom u kojem je žena građanin drugoga reda. Središnje mjesto predstave tako zauzima Medejin monolog koji počinje riječima “od svih bića koja nešto osjećaju, najjadnija je žena“. Muž koji napusti ženu i dvoje djece živi na dvoru s kraljevom kćeri, a žena i djeca su prognani. Žena snosi posljedice tuđih odluka – muž ju je ostavio, društvo ju je osudilo. Ona odgovara za stvari koje nije učinila. Stoga Medeja uzima sudbinu u svoje ruke – i to ne samo svoju sudbinu.

Frljić je Euripidovoj tragediji pristupio tako da je odabrao određene rečenice ili dijelove teksta koji esencijalno odgovaraju sudbini ili priči pojedinog lika. Te rečenice, dijalozi i monolozi ponavljaju se više puta tijekom predstave, no mijenjaju se okolnosti u kojima su izgovoreni. Tako Kreont prvi put govori “požalit ću jer sam milostiv” kada je Medeji priopćio da je izgnana iz Korinta, a ponovno to izgovara u trenutku svoje smrti za vrijeme Medejinog osvetničkog pohoda.

Foto: www.gavella.hr

Ponavlja se i rasprava Medeje i Jazona u kojoj su njegovi argumenti da je to učinio samo zato da bi njihova djeca imala bolju budućnost na dvoru, a njoj ionako nije ništa dužan jer bi bez njega još uvijek živjela među barbarima. To što se zahvaljujući njoj dočepao zlatnog runa, to što je ona zbog njega napustila oca i ubila brata, i sve ostalo što je učinila za njega, to se ne računa… Na kraju predstave, na kraju svog osvetničkog pohoda, Medeja ponavlja svoj središnji monolog, o položaju žena u društvu, samo što ga ne izgovara borbeno kao prvi puta, već kao hladnu istinu koja i dvije tisuće godina nakon što je drama napisana djeluje poražavajuće poznato.

Frljić je sat vremena dugu predstavu postavio s devet glumaca, iako je taj broj mogao biti manji jer je, osim nekoliko grupnih prizora, naglasak na Medejinim monolozima i dijalozima s Jazonom, Kreontom i Egejom (atenski vladar koji joj je ponudio utočište). Gotovo cijela predstava igra na prosceniju iza kojeg je razvučen veliki najlon. U dramatičnom, vizualno atraktivnom i izuzetno efektnom finalu, uz izvrsnu glazbenu podlogu u post rock stilu (“Mass”, The Eye of Time), po tom najlonu teče krv, na vrhuncu Medejinog osvetničkog pohoda u kojem ne umiru samo njezina djeca i Kreont (kao u drami), već i Jazon i Egej, čime se podcrtava to da je Medeja uzela sudbinu u svoju ruke i da više neće ovisiti o nijednom muškarcu (riječ je o klasičnoj intervenciji u dramski preložak u duhu postdramskog kazališta).

Scenografiju Igora Pauške čine dva kauča presvučena najlonom na kojima većinu predstave besposleno sjede sporedni glumci. Nekoliko reflektora razbacanih po pozornici glumci u par navrata usmjeravaju jedni u druge, što je Frljićeva uobičajena doza metateatralnosti, kao i scena u kojoj Medeja s cigaretom pali oči djece na plakatu predstave (ujedno simbolički najavljuje svoju osvetu). U sceni kada Kreont objavljuje Medeji da je prognana, na pozornicu se spušta viseći mikrofon. Njih dvoje stoje tik uz mikrofon, on poput nekog glasnika oholo prenosi odluku o progonu, dok ona ukipljenog tijela i praznoga pogleda zuri u daljinu i jednolično izgovara riječi nevjerice.

Foto: www.gavella.hr

Nataša Matjašec Rošker za naslovnu je ulogu zasluženo nagrađena nagradom za najbolju žensku ulogu ovogodišnjih Gavellinih večeri. Iznimno je jaka i uvjerljiva scenska prisutnost Matjašec Rošker. Njezina je Medeja snažna, prkosna, emocionalna, no lucidna žena. Igra je s dozom ironije, pogotovo u nadrealnoj sceni kada jedan do drugog slaže tijela muškaraca koje je prethodno zadavila ili ugušila tkaninom koja simbolizira otrovnu haljinu darovanu Jazonovoj zaručnici, a pritom im na glave stavlja one tuljce koji se nose na dječjim rođendanima. Riječ je o tipičnom Frljićevom suptilnom prizoru teatra u teatru u kojem Medeja te “leševe” animira poput lutaka, pri čemu oni ponavljaju one rečenice karakteristične za svoje likove.

Osim metateatralnosti i prikaza nasilja, za Frljića je karakteristično i to da u predstavu ubaci neke glazbene brojeve, a u “Medeji” su to radnička himna Internacionala i šlager It’s the most wonderful time of the year na koji zaplešu Medeja i Jazon te ponavljaju svoju raspravu o njegovoj nevjeri uoči spomenutog finala predstave. Kostimografkinja Sandra Dekanić odjenula je Medeju u bijelu čipkastu haljinu, u kontrastu s ostatkom glumačke postave u crnim odijelima. No Medeja ispod haljine nosi hlače, što se na prvi pogled čini kao čudan kostimografski odabir, ali zapravo je riječ o simboličnoj poveznici između Medeje i tog muškog, patrijarhalnog društva. Uz spomenute glazbene brojeve, većinu predstave prati ambijentalna instrumentalna glazbena pozadina, a odlično je oblikovanje rasvjete Vesne Kolarec.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije. 

Be social
Što misliš o ovoj predstavi?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari