Istaknuto
21.05.2017.

Grupa sušačkih gimnazijalaca i njihovih profesora nakon popodnevne smjene već niz godina ostaje u školi i na izbornoj nastavi priprema kazališne predstave. U vremenu kada je teško biti profesor, oni svojim učenicima usađuju ljubav prema kazalištu i time odgajaju, ako ne buduće glumce, onda zasigurno obrazovane i aktivne gledatelje.

18.05.2017.

Tjedan suvremenog plesa je tijekom protekle 34 godine postojanja prezentirao preko 800 renomiranih svjetskih umjetnika te producirao 80-ak premijernih izvedbi domaćih autora, proizvevši tako nekoliko generacija hrvatskih koreografa i plesača.

Film

‘Mefisto’ kao svevremenski (anti)junak našeg doba

18.04.2015. Krešimir BobašFoto: Festival tolerancije

Jednom kada fiktivni lik postane dijelom uvriježene tradicije neke manje ili veće kulturne zajednice, napose ako je riječ o malicioznome biću čiji se prikaz koristio u gotovo svim povijesnim i stilskim epohama, može se napraviti svojevrstan mentalno-filozofski presjek i dijagnoza društva sve do njegovih najosnovnijih konstituenti. Gotovo niti jedna europska nacija odnosno kultura nije povezana s višestoljetnom ostavštinom jednog fiktivnog lika više no što je germanofona povezana s likom doktora Fausta i njegovog pakta s Mefistom, Đavlom. Upitnog i višeznačnog porijekla, legenda biva prvi puta zapisana od strane člana klera koncem 16. stoljeća. Christopher Marlowe je popularizira romanesknim prikazom u elizabetanskoj Engleskoj, a svoj vrhunac doživljava Goetheovim remek-djelom, tragedijom Faust, na kojoj je velikan njemačkog Sturm und Dranga radio svoj cjelokupni život i koja je, manje-više u obliku koji poznajemo danas, dovršena tek 1831., samo godinu dana prije Goetheove smrti. Nakon Goethea, Faust postaje istinskim simbolom (i zlom slutnjom) Njemačke, koja nakon turbulentnog 19. stoljeća proživljava svoje najmračnije trenutke s Prvime svjetskim ratom i naknadnom pojavom nacionalsocijalizma u Weimarskoj republici. Sljedećeg velikog Fausta napisao je mlađi brat nešto poznatijeg nobelovca Thomasa, Klaus Mann, svojim romanom Mefisto/Mephisto (1936), a njegov stariji brat Thomas stvara monumentalno remek-djelo njemačke književnosti, jednu od najvažnijih knjiga svjetske književnosti 20. stoljeća uopće, Doctora Faustusa (1947) u svome kalifornijskom egzilu. Roman Klausa Manna čini podlogu koja je gotovo pola stoljeća poslije svoga prvog izdavanja poslužila mađarskome redatelju i scenaristu Istvánu Szabi za uprizorenje njegova neupitno najpoznatijeg djela, filma Mephisto (1981), koji su posjetitelji 9. Festivala tolerancije imali prilike vidjeti na petoj večeri festivala u Kinu Tuškanac.

Mannov/Szabin Mefisto utjelovljuje lik Hendrika Höfgena (koji tumači austrijski glumac Klaus Maria Brandauer), častohlepnog glumca iz njemačke glumačke provincije Hamburg, koji je u tamošnjem državnom kazalištu donekle omiljen i ponešto poznat, no sve u granicama koje ne odgovaraju Höfgneovu vapećem egu i njegovom željom za slavom. Udaje se iz koristi, odlazi u Berlin, gdje unatoč nižem honoraru pokušava biti bliže centru moći tadašnje Weimarske Republike, koja se već nalazila na izdisaju, sklapajući prijateljstva s najmoćnijim ljudima kazališne i političke scene njemačke prijestolnice. U početku zadrti radikalist i de facto ljevičar, Höfgenova želja za moću i vlašću zamućuje i zasjenjuje te nekad revolucionarne ideje glede koncepta kazališta i umjetnosti općenito te se on povinjava nacionalsocijalističkim idejama, koje uzimaju maha u tim ranim tridesetim godinama 20. stoljeća. Höfgen napokon dobiva ulogu svoga života: postaje intendantom njemačkog narodnog kazališta, Volkstheatera, u bivšoj vajmarskoj i sadašnjoj metropoli Njemačkog Reicha, Berlinu, a pružena mu je prilika tumačiti lik Mefista s kojim učeni Faust sklapa sporazum eda bi proširio svoja ionako već široka eruditska znanja.

Foto: Tumblr

Foto: Tumblr

Uloga Mefista donosi mu blagonaklonjenost režima i ideologije, a Mefistovo lice biva obojeno bijelom bojom, čime je Szabó tematski pokušao spojiti više sfera i područja koja karakteriziraju kako njegovo djelovanje, tako i sam kompleksni lik Fausta/Mefista – kazalište, pitanje identiteta, igru uloga i politiku. Postavši premijerov miljenik, Höfgen/Mefisto napušta svoja nekadašnja uvjerenja, mišljenja i stajališta kako bi se umilio režimu i na taj način si priskrbio ono za čime njegov častohlepni ego oduvijek vapi – moć, slavu, status. No time mora uvidjeti kako je njegova uloga Mefista doslovno samo to – uloga, dok je pravi Mefisto njegov mecena i zaštitnik, njemački premijer (koji u Szabinu filmu ne liči povijesnome, Adolfu Hitleru, već Reichsführeru Hermannu Göringu). Zanimljivost filma te podloge po kojoj je nastao jest što je taj Mefisto uistinu i postojao: lik Hendrika Höfgena ustvari je Mannov šurjak, glumac Gustaf Gründgens, čiji je vrhunac karijere bilo upravo tumačenje uloge Mefista, no ne tijekom nacističkog režima u Njemačkoj. Mannov Mefisto stoga se može smatrati parodijom, dok je Szabina želja bila prikazati psihologizaciju, uspon i pad jedne ličnosti koja je bijena burama ideologije, na(r)cizma i vječne želje za nečime većim, boljim i drugačijim.

Ovime filmom Szabó neprikosnoveno postaje svjetski poznatim, a njegov Mefisto je do danas jedini mađarski film koji je osvojio nagradu Oscar za najbolji strani film, i to 1982. godine. Međutim, Mefistu prethodi Szabina itekako plodna filmska i redateljska karijera, koja seže već do sredine šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Inspiriran ponajviše francuskom kinematografijom i francuskim novim valom, a naročito Françoisom Truffautom, Szabó snima svoje prve dugometražne filmove kao što su Age of Illusions/Álmodozások kora (Felnott kamaszok) (1965), Father/Apa (1966) ili Lovefilm/Szerelmesfilm (1970). Szabina je rana faza utrla put onome čime će se u ovome ili onome obliku baviti tijekom cjelokupnog trajanja svoje redateljske i scenarističke karijere – ljudskom psihom i karakterom čovjeka, u puno izraženijoj mjeri od samih ideologija u kojima se ona utjelovljuje. Nacizam i komunizam Szabi ne služe kao cilj, već kao sredstvo, predstavljanje isuviše čovječnoga na polju politike i Velikih priča. To su ujedno i odlike njegovih ranih filmova, u čijem tematskom središtu se nalazi pojedinac i njegova izgubljenost u svijetu adolescencije, moći i ljubavi.

S Budapest Tales/Budapesti mesék (1976) Szabó zamjenjuje svoje kompleksne narativne strukture linearnijima i alegoričnijima. U tome filmu, raštrkana grupa ljudi, na periferiji neimenovanog grada i nakon neimenovanog rata, mora surađivati prilikom popravljanja tramvaja, kako bi se mogla vratiti natrag u grad. Kritičari su ovome pripisali alegoriju mađarske povijesti, koju sam Szabó nikada nije izričito potvrdio, no sigurno je da je Szabina povezanost s tramvajima kao prijevoznim sredstvima, jednako kao s Budimpeštom i lokacijama na kojima je odrastao i koje su prikazane u brojnim njegovim filmovima, neupitna. S početkom osamdesetih godina počinje i neslužbena filmska trilogija, u kojoj je u sva tri filma Szabó surađivao s austrijskim glumcem Klausom Mariom Brandauerom. Prvi dio je već spomenuti Mefisto, dok su druga dva Colonel Redl/Oberst Redl (1985) i Hanussen (1988). U prvome Brandauer tumači lik Alfreda Redla, austrougarskog kontraobavještajca kojeg su Rusi ucjenjivali za suradnju kako bi sačuvao tajnu o svojoj homoseksualnosti, dok je glavni lik Hanussena Erik Jan Hanussen (pravog imena Hermann Steinschneider), pronicljivi izvođač koji se neposredno pred i nakon pada Weimarske Republike opasno zbližio s nacističkim režimom. Ova tri spomenuta filma prate Szabinu filmsku karijeru u osamdesetim godinama minuloga stoljeća, čiji neprikosnoveni vrhunac – jednako kao i u cjelokupnoj redateljskoj karijeri – čini Mefisto.

Foto: Tumblr

Foto: Tumblr

U devedesetim godinama, nakon pada komunističkog režima u Mađarskoj i nakon filmske trilogije s Brandauerom, Szabó se okreće ambicioznijim filmskim pothvatima, no ostaje vjeran svojim tematskim i redateljskim preokupacijama koje su ga pratile dobrih trideset godina. Karakteristika ovih filmova je što se Szabó okreće engleskome jeziku, za razliku od mađarskog i njemačkog koji je prevladavao do tada. Prvi iz serije anglofonoih filmova je Meeting Venus (1991) s Glenn Close, koji je ujedno osvrt na njegovu režiju opere Tannhäuser Richarda Wagnera u pariškoj operi, a problematizira položaj Mađara Nielsa Arestrupa i poteškoće na koje nailazi prilikom pokušavanja upriličenja te opere, koje su ujedno alegorične reference na poteškoće na koje nailazi ujedinjena Europa. Szabin najambiciozniji – i, uz Mefista, najvažniji – film svakako je Sunshine (1999), drama u trajanju od tri sata, koja prati povijest židovske obitelji prvotnoga prezimena Sonnenschein (njem. svjetlost sunca), a koja zbog povijesnih i društvenih okolnosti to prezime mijenja u Sors (mađ. sudbina). Glavni glumac je Ralph Fiennes – prošlogodišnji gost Festivala tolerancije – koji tumači po jedan lik u svakoj od triju prikazanih generacija obitelj Sonnenschein/Sors. Osim njegovog, zvučnije glumačko ime u Sunshine je i ono Rachel Weisz. Szabin posljednji film, The Door/Az ajtó (2012), tematizira odnos spisateljice i njezine tajanstvene služavke, čiji lik tumači Helen Mirren. The Door ujedno je prikazan u prošlovečernjem programu Festivala tolerancije u Kinu Europa.

Upečatljiva i nadasve zanimljiva filmska karijera Istvána Szabe može se promatrati kao presjek (srednjo)europske kinematografije općenito. Zanimljiva po tome što je djelovala u dvama režimima i ideologijama i što, kao kod rijetko kojeg drugog redatelja, u ovoliko izraženoj mjeri objedinjuje lijepe umjetnosti – operu, književnost, kazalište, historiografiju – i njihovu opasnost i istovremeni značaj za ljudsku kulturu. Dugogodišnja filmska karijera, koja ujedno prati redateljev dug i turbulentan život, svjedok je jednog dijela povijesti koji se nalazi na razmeđi između velikih ideologija, stilsko-tematskih utjecaja sa Zapada i Istoka i propitkivanja i reformulacije djelâ velikana europske i svjetske kulture. Najveći prilog tomu svakako je Mefisto, film koji je – ne samo zbog nagrade Oscar koju je priskrbio mađarskoj kinematografiji – jedno od najvažnijih filmskih ostvarenja ovih prostora uopće, budući da donosi alegoriju o beskrajnoj krhkosti čovjeka i njegovoj sramotnoj izloženosti onome što ga ujedno čini velikim i beskrajno podložnim – samome sebi. Njime se Szabó uvrstio uz bok velikanima – Marloweu, Goetheu, braći Mann – koji su pokušali prikazati jednu od najpoznatijih svjetskih legendi, onu o doktoru Faustu i Mefistu, o čovjeku i onome što je on sve kadar učiniti u okviru vlastitog karaktera i ideologije. Iza maski na ljudskim licima, koje Szabó u svojim filmovima konstantno snima izbliza, pokušava prodrijeti do same srži onoga što toga čovjeka čini toliko ljudskim i toliko udaljenim od samoga sebe, a činjenica što ovaj tekst nastaje više od trideset godina nakon snimanja samog filma govori o tome kako je Szabin uradak uspio u onome što je isprva i trebao – sažeti jedan, ma koliko tamni odlomak čovjeka, povijesti i ideologije i učiniti ga besmrtnim, budućim naraštajima (paradoksalno) kao upozorenje i izvor užitka u jednome.

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(3 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari