Metaldays – Treći dan: Odličan razglas uz skandinavsku suradnju
Jutro nakon Mayhema nije počelo obećavajuće, oblačno vrijeme i pljuskovi koji su trajali do navečer dali su kamperima posla s vodom u i oko šatora. Do pola šest kada je trebao početi Orange Goblin stvari su se smirile, a nered sanirao. Ponovno traženje interneta po takvom vremenu bilo je kobno za moje živce, pa sam skoro i odustao, ali su me na mjestu gdje sam dan prije pisao izvještaj prvog dana (i s kojeg je taj dan maknut WiFi) uputili čovjeku koji je zadužen za mreže koji me u jednoj rečenici uputio na točno mjesto gdje je organiziran Internet za novinare. Nitko na ovom festivalu me nije znao tamo uputiti osim čovjeka koji je za to i provlačio kable!
Razglas na razini
Kao što sam rekao, zanimljive stvari na pozornicama su se počele događati tek u pola šest kada je počinjao Orange Goblin. Vrlo simpatičan bend; zahvalili su se relativno malom broju ljudi koji ih je gledao što su se okupili iako je mokro, te su se ispričali što su sa sobom doveli „englesko vrijeme“. Zvuk im je opisan, odnosno kategoriziran kao stoner metal, a imali ste priliku gledati ih prije koju godinu i u zagrebačkom Željezničaru. Koncert je poslužio kao ispiranje ustiju od lošeg mayhemovog zvuka. Bass gitara je savršeno odzvanjala, isto kao i u slučaju nastupa benda Mouth Of The Architect, bila je dominantna, ali dovoljno suptilna da dopusti ostalim instrumentima da savršeno legnu preko. Jako dobar i točno odsviran koncert u kombinaciji s odlično realiziranim zvukom. Završili su s Red Tide Risnig (Nažalost slike s Orange Goblina i Brutal Trutha ne postoje upravo zbog kiše ili opasnosti od iste).
Velik broj ljudi je nakon koncerta napustio prostor ispred glavne pozornice iako je trebao početi Brutal Truth. Bend svira, kako mu i stoji u imenu, iskreni brutal death metal. Pjevač se na stageu pojavio sa slamnatim šeširom i nekom reklamnom majicom, a bubnjar je najbrži kojeg sam gledao dosad, s tim da svira na jako skromnom setu bubnjeva. Odličan death metal koncert, doduše malo moderniji od onog Benedictiona neki dan.
Jedan od boljih koncerata festivala priredio nam je američki tehnički death metal bend, Dying Fetus. Fascinantna je količina i punina zvuka koju proizvode sa samo tri člana. Vokalne dionice odrađuju simultano gitarist i basist. Nikada nisam vidio da se bass gitara svira na taj način, rapidnim trzanjem žica, kao gitara u black metalu. Vjerojatno prati duplu bass pedalu za koju vam je čudno kada je ne čujete. Znači, jako brzo i jako žestoko. S tim da je zanimljivo primijetiti kako bend ima i nekih hardcore utjecaja.
Iznenađenje dana priredili su norveški blekeri Taake. Ono čega nije bilo na ostalim black metal koncertima bilo je na Taakeovom, savršen zvuk gitare i prodoran vrišteći vokal. Stvarno poslastica od koncerta. Od pjesama izdvojio bih Fra Vadested Til Vaandesmed s jednim od najljepših zvukova gitara koje sam čuo na festivalu. Istina je da su gitare mogle biti čak i malo glasnije, no nećemo sitničariti jer dovoljno smo se trudili razabrati gitare na Mayhemovom koncertu da bi ovakav mali pomak od odličnog komentirao kao jedan od „minusa“ koncerta. Svjedočili smo i prvom primjeru skandinavske suradnje na festivalu jer se u jednom djelu koncerta na pozornicu popeo Attila Csihar i svojim vokalom udario dodatnu atmosferu jednoj od Taakeovih pjesama. Nije to bilo ništa velebno, vjerojatno dogovoreno večer ranije uz pokoju čašicu više, no definitivno je bilo lijepo vidjeti dva benda kako surađuju.
Ostale koncerte nisam gledao, ali od zanimljivijih stvari koje su se događale na glavnom stejdžu izdvojio bih koncerte Meshuggah, Turisas i Sonate Arctice. Koncert Meshuggah su pohvalili svi, na što sam gledao s nekom dozom skepticizma nakon onog tihog sprovoda u Tvornici, ali izgleda da je odličan razglas ovdje napravio svoje.
