Istaknuto
21.05.2017.

Grupa sušačkih gimnazijalaca i njihovih profesora nakon popodnevne smjene već niz godina ostaje u školi i na izbornoj nastavi priprema kazališne predstave. U vremenu kada je teško biti profesor, oni svojim učenicima usađuju ljubav prema kazalištu i time odgajaju, ako ne buduće glumce, onda zasigurno obrazovane i aktivne gledatelje.

18.05.2017.

Tjedan suvremenog plesa je tijekom protekle 34 godine postojanja prezentirao preko 800 renomiranih svjetskih umjetnika te producirao 80-ak premijernih izvedbi domaćih autora, proizvevši tako nekoliko generacija hrvatskih koreografa i plesača.

Izvedbene umjetnosti

“Mi smo kraljevi a ne ljudi” (HNK Zagreb): Priručnik za dječju filozofiju u kazališnom remek-djelu

13.05.2015. Tim HrvaćaninFoto: www.hnk.hr

Autorski projekt Matije Ferlina “Mi smo kraljevi a ne ljudi” 2. je svibnja premijerno izveden u Kineskom paviljonu Zagrebačkog velesajma. U ovoj koprodukciji Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu s Kunstenfestivaldesarts iz Bruxellesa igraju Livio Badurina, Ana Begić Tahiri, Jadranka Đokić, Dušan Gojić, Ivan Jončić i Iva Mihalić. Iako dolazi iz plesne struke i prvenstveno je poznat po koreografskim radovima, u svom se redateljskom prvijencu u HNK Zagreb Ferlin odlučio za jedno jezično, a istovremeno i kazališno istraživanje s kakvim se nemamo prilike susretati svakodnevno.

Temelj predstave dječje su izjave koje je Ferlin sakupio kroz vlastito istraživanje, posredstvom poznanika i suradnika (odnosno njihove djece ili nećaka), iz emisije Bijela vrana Mladena Kušeca te kroz još nekoliko drugih izvora. Umjesto da se bavi tuđim dramskim tekstom ili recikliranjem već puno puta viđenoga materijala, Ferlin je u svom novom projektu dječju logiku i način razmišljanja odlučio sukobiti s logikom odraslih istražujući dječji diskurs i smještajući ga u kontekst monologa i dijaloga odraslih osoba. Veoma veliki broj prikupljenih izjava obradio je uz pomoć dramaturga Gorana Ferčeca i Jasne Žmak.

Foto: facebook.com/hnk.hr

Foto: facebook.com/hnk.hr

Većina tih dječjih izjava odgovori su na pitanja koja im postavljaju odrasli pa predstava stoga i počinje s tim pitanjima, samo što su ona uglazbljena i šestero ih izvođača pjeva sjedeći na klupici prekriveni platnima plave boje kakvima bi se vjerojatno rado zaogrnuo čarobnjak Merlin. Za glazbeni su dio te uvodne pjesme zaslužni Alen i Nenad Sinkauz, koji potpisuju i dizajn zvuka cijele predstave. Da je ova predstava kojim slučajem klasično dramsko djelo, ovaj bi glazbeni uvod bio prolog kojeg pjeva kor. Neka pitanja koja recitiraju konkretnija su, neka više apstraktna, no to nisu pitanja iz školskih udžbenika ili new age priručnika za bolji život, već pitanja koja su potaknuta svijetom koji nas okružuje i koji pokušavamo shvatiti, ali postavljena na što jednostavniji mogući način, polazeći od same srži teme ili problema: Kako je nastao svijet? Kako nastaju djeca? Imaš puno prijatelja? Kako izgledaju tužni ljudi? Što te muči u životu?

Predstava nema dramska lica, linearnu naraciju, vrijeme ili mjesto radnje, ali kroz kolaž dječjih izjava ipak priča jednu priču, priču o tome kako djeca promatraju, proživljavaju i shvaćaju svijet u kojem živimo, zbog čega bismo ovo djelo mogli prozvati i kratkim priručnikom za dječju filozofiju, novi filozofski pravac koji u mnogim pitanjima daje konkretnije i bistrije odgovore no što su to odrasli voljni priznati. Kako bi se izbjegao preveliki kaos, tekst je podijeljen u nekoliko tematskih cjelina. U svom izlaganju počinju ab ovo, doslovno – s nastankom svijeta, u čemu su očigledno značajnu ulogu odigrali dinosauri. Redom slijede dječja razmišljanja o životinjskom svijetu, hrani, školi i obrazovanju, prijateljstvu, ljubavi, obitelji, a na kraju se sve nekako zaokruži u metafizičkom tonu uz rečenice poput „isplati se živit“.

Foto: facebook.com/hnk.hr

Foto: facebook.com/hnk.hr

Glumci s ukočenim izrazima lica izgovaraju rečenice koje su prvotno izgovorila djeca i upravo je u tome čar cijele predstave. Nečiji su izrazi lica zbunjeni, poput Badurine (čija je boja glasa idealna za ovaj projekt), dok drugi izgledaju iznervirano jer smatraju da je svima jasno o čemu oni (djeca u njima) zapravo govore, što sugerira izraz lica i intonacija Ane Begić. Dječji je diskurs preuzet doslovno, nije se interveniralo u transkribirane izjave pa su one pune svakojakih jezičnih pogrešaka, gramatičkih i sintaktičkih. Djeca nemaju unaprijed smišljene odgovore na pitanja koja su im bila postavljena, ona kažu prvo što im padne na pamet, a usred rečenica mijenjaju misao. Zato i dolazi do neslaganja padeža ili deklinacija i sličnih nespretnih rečeničnih konstrukcija, a sve su te greškice usvojili i glumci.

Usprkos tome, mi ih razumijemo i shvaćamo što žele reći, njihova je poruka prenijeta unatoč smetnjama u komunikacijskom kanalu – jeziku. Tako se, uz sadržaj, Ferlin bavi i formom dječjih rečenica, jezičnim zakonitostima koje za djecu pretjerano ne vrijede, već ih ona prilagođavaju svom iskazu, što je u predstavi naglašeno samom činjenicom da te rečenice izgovaraju odrasli ljudi. Štoviše, predstavi to daje jedan specifičan šarm. Humor ne izazivaju samo svi oni pogrešno upotrijebljeni padeži, već i sam sadržaj izrečen kroz usta glumaca naše središnje nacionalne kazališne kuće, pogotovo kad netko mora kakati, a netko drugi ima tri dečka.

Foto: www.hnk.hr

Foto: www.hnk.hr

Glumački je ansambl  predstave zaista sjajan te zahtjevne redateljeve upute izvode besprijekorno. S obzirom na to da je Ferlin plesne struke, u predstavu su vješto inkorporirani plesni obrasci, pri čemu valja pohvaliti glumce koji su uspješno usvojili plesne sekvence te ih precizno izvode. Redatelj je scenskom pokretu i prostornom rasporedu izvođača posvetio detaljnu pažnju, iako jezični i prostorni plan narativno i  psihološki nisu povezani. No, predstava obiluje detaljima poput kratkih dodira rukama ili okreta glave, ali i kompleksnijim plesnim sekvencama, solo i grupnima, od kojih je najpamtljivija koreografija sa simetričnim plesom troje muško-ženskih parova.

Scenografija predstave, koju potpisuje Mauricio Ferlin, podsjeća na modernu spilju u kojoj su zidovi, umjesto crtežima, prekriveni starim, izguljenim tapetama s uzorkom ptica, lišća i grana. Kao poveznicu, Dušan Gojić u prvoj rečenici spominje spilju u kojoj se čovjek sakrio od dinosaura, a još se od Platona čovjek skriva u spiljama, prvenstveno boraveći u njima zbog vlastitog neznanja. No, u ovoj se spilji nešto može i naučiti, i to mudrosti najmlađih članova našega društva. Glumci maštovito koriste prostor spilje neprestanim ulascima/izlascima kroz četiri ulaza, skrivanjem iza vrata te upotrebom stola, klupe i nekoliko stolaca kao rekvizite koje nose uokolo i na kojima sjede, stoje i plešu. U prvom je planu na podu magičan plavi kamen na koji se svatko od šest izvođača jednom popne te u kratkom monologu publici ispriča što želi biti kada naraste.

mi smo kraljevi a ne ljudi

Foto: facebook.com/hnk.hr

Predstava “Mi smo kraljevi a ne ljudi” višeslojno je kazališno remek-djelo koje potencijalno nosi teme za daljnju raspravu i istraživanje. Gledatelji shvaćaju što glumci govore na sceni, prihvaćamo njihovu kritiku i komentiramo kako sve što oni govore ima smisleno uporište, no kad te iste riječi, misli i prigovore čujemo iz dječjih usta, nerijetko ih ne doživimo, čak i namjerno zanemarimo ili smatramo besmislicama. Od djece očito možemo puno naučiti, a naš je zadatak da mlađim generacijama prenesemo prave vrijednosti i poruke, pa da rečenice poput „Mi smo Hrvati“ kod budućih generacija imaju pozitivan domoljubni, a ne negativan nacionalistički ton.

Uz autorski tim predstave, pohvalu zaslužuje i HNK Zagreb, koje napokon ima predstavu dostojnu središnje uloge naše kazališne scene i opravdava međunarodni značaj koprodukcije, čak je i svojevrsni presedan u svjetskim okvirima. Preostaje samo da to i publika prepozna, iako ćemo za to morati pričekati sljedeću sezonu.

Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(6 votes, average: 4.167 out of 5)

Komentari