Istaknuto
20.01.2017.

Osvrnemo li se na prethodnu izložbenu 2016. godinu, možemo biti prilično zadovoljni. U našoj metropoli imali smo priliku vidjeti izložbe najrazličitijeg karaktera i opsega koje su uključivale značajna umjetnička imena i vrlo dobro osmišljene kustoske koncepcije. Sudeći prema dosad objavljenom rasporedu najvećih zagrebačkih muzeja, očekuje nas vrlo uzbudljiva izlagačka sezona i u 2017. godini.

18.01.2017.

Sinoć je u Galeriji Prsten otvorena izložba slavnog njemačkog umjetnika Antona Högera pod nazivom ”Ravnoteža”. Höger je pripadnik bečke škole fantastičnog realizma koja je prepoznatljiva po nestvarnim, sanjarskim motivima u raskošnome stilu manirizma, razrađenoj tehnici starih talijanskih i nizozemskih majstora. Ovom prilikom umjetnik izlaže svojih četrdesetak radova nastalih od 2003. godine pa sve do danas.

Film

Michael Haneke – Odličan spoj osebujne estetike i društvene kritike

02.04.2015. Anja Grgurinović
Foto: youtube.com/screenshot

Foto: youtube.com/screenshot

Za Michaela Hanekea može se reći da je jedan od velikih redatelja današnjice; svojom interesantnom i osebujnom estetikom on prikazuje širok tematski raspon koji uključuje osjetljive i aktualne socijalne teme, pitanja rasizma, buržoaskog života i kulture, ali i prikaze osobnih ljudskih tragedija i emocija. U filmu Caché (2005.) tako recimo istražuje pitanje sjećanja, nadzora, osjećaja krivnje, ali upravo i pitanje rasizma, kroz odnos glavnog lika Georgesa i njegovog poznanika iz djetinjstva, Alžirca Majida; u Amouru (2012.) prikazuje stari bračni par i njihov život nakon što jedno od njih doživi moždani udar i ostane nepokretno. Funny Games (1997.) bavi se dvojicom mladića psihopata koji upadnu u kućanstvo jedne obitelj i krenu ih terorizirati pri čemu se u svojim postupcima obraćaju izravno publici (ovdje Haneke na originalan i pomalo jeziv način propituje nasilje na filmu, i poigrava se s očekivanjima samih gledatelja). Ovo su samo neki primjeri bogatog i intrigantnog Hanekeovog opusa, filmova koji svojim porukama i snagom iznova potvrđuju aktualnost, i s vremenom sve više pokazuju svoju kvalitetu.

Prvotni Hanekeovi dugometražni filmovi, oni koju spadaju u takozvanu “austrijsku” fazu njegova stvaralaštva, mogu se okarakterizirati malo većom apstraktnošću – naime, oni nisu privlačili toliki broj gledatelja upravo zato što i nisu imali nekakvu strogo definiranu radnju. Svi ti filmovi nastojali su prikazati proces emocionalnog zahlađenja (“glaciation” kako je to sam Haneke okarakterizirao): egzistencijalne probleme i tjeskobe života u modernome dobu. Najbolji primjer toga jest upravo prvi Hanekeov dugometražni film – Sedmi kontinent iz 1989. godine. Sedmi kontinent se temelji, prema riječima samog Hanekea, na stvarnom događaju – u pitanju je bila vijest o samoubojstvu jedne srednjoklasne obitelji. Oko tog događaja Haneke je izgradio jednu kritiku modernog, urbaniziranog, dehumaniziranog načina života, odnosno, kroz sve to, kritiku kapitalizma.

Foto: youtube.com/screenshot

Foto: youtube.com/screenshot

Radnja, dakle, prikazuje život tročlane obitelji Schober i njihovu izrazito mehaniziranu dnevnu rutinu. U jednom trenutku obitelj odluči se preseliti u Australiju, što se provlači kroz cijeli film u vidu ubačenih scena plaže, scena koje izgledaju maglovito i nerealno, kao da je u pitanju san, a zapravo nam nagovještaju poprilično šokantan kraj same radnje (obitelj na kraju počne sustavno uništavati svoju imovinu i počini samoubojstvo). Haneke majstorski koristi kameru kako bi prikazao dehumaniziranost i rutiniziranost njihova života – tako u prvih deset minuta filma uopće ne vidimo lica glavnih likova, naglasak je na rukama koje koriste pribor za jelo, na blagajnama u dućanima, na predmetima koji su tipični za način života jedne dobrostojeće obitelji. Dijaloga gotovo da ni nema, čujemo zvukove pripremanja za odlazak na posao, zvukove jutarnje rutine, auta na ulici. Jedna od poznatijih scena jest kada jedan od likova, Georg Schober, gotovo dvije minute baca svu obiteljsku ušteđevinu u WC školjku – genijalna scena u kojoj redatelj tjera gledatelja da preispita svoj odnos prema novcu kao prema nečemu što ne bi trebalo biti toliko važno, ali čije uništavanje bez obzira na to izaziva osjećaj nelagode – upravo zato što nam je novac, htjeli, ne htjeli, potreban za život. Dakle, u navedenu “austrijsku fazu” uz Sedmi kontinent spadaju još i filmovi poput već spomenutih Funny Games, zatim Benny’s Video (1992.) i 71 Fragments of a Chronology of Chance (1994.). Sve ih karakterizira velik naglasak na “atmosferičnost” i jako okvirno određena radnja.

Foto: youtube.com/screenshot

Foto: youtube.com/screenshot

Za Hanekea bismo mogli reći kako u svom stilu snimanja koristi nekakvu vrstu “objektivne neobjektivnosti” u poziciji kamere – to su jako dugi kadrovi u kojima je kamera potpuno nepomična i fiksirana na određenu radnju ili predmet. Kamera i takvi kadrovi pružaju nam iluziju”objektivnosti”, iako je naravno potpuno očito da je svaki kadar pomno uređen od strane Hanekea kako bi prikazao točno ono što on želi da vidimo i na što da se koncentriramo. Taj je element ključan u njegovoj estetici, bili u pitanju raniji filmovi, ili oni novijeg datuma. Od novijih njegovih djela, najpoznatiji je možda film Caché (u engleskoj verziji Hidden) iz 2005. godine. Radnja prati parišku obitelj koja počne dobivati video kasete od anonimnog pošiljatelja, a koje prikazuju vanjski dio njihove kuće – dokaz, dakle, da ih netko snima i nadzire. Glavni lik, Georges Pierrot, u svojoj istrazi dođe do Majida, Alžirca s kojim je živio kao dijete, čiji su roditelji radili za Georgesovu obitelj prije nego su ubijeni u pariškom masakru 1961. godine. Ovaj film ima “više” radnje nego raniji Hanekeovi filmovi, ali bez obzira na to i dalje je jako atmosferičan te i dalje možemo prepoznati elemente “fantastičnog” – bez obzira što vidimo kako Georges od nekoga prima te kasete, u nekim trenutcima nismo sigurni da ih stvarno šalje neka osoba, ili je u pitanju nekakva neobjašnjiva “viša sila”. To miješanje stvarne Hanekeove kamere, i snimki koje se pojavljuju u filmu i koje netko (ili nešto) šalje, daju efekt zamagljenosti, opskurnosti – gubi se saznanje o tome tko je odgovaran za te vrpce: taman kada pomislimo da bi to mogao biti Majid vidimo novu snimku koja to mišljenje opovrgava, odnosno dovodi ga u pitanje. Još jedan primjer toga: jedan od zadnjih kadrova filma prikazuje scenu iz Georgesovog i Majidovog djetinjstva – kadar koji također izgleda kao ubačena snimka, ali koju realno nitko nije ni mogao snimiti. Kroz sve to, Haneke preispituje pitanja i probleme nadzora, problem rasizma u francuskom društvu i Georgesov osjećaj krivnje zbog njegovog odnosa s Majidom.

Michael Haneke, mogli bismo sa sigurnošću reći, jedan je od velikih redatelja današnjice. Kroz svoj bogat opus prikazao je mnoštvo tema – od istraživanja ljudskih emocija, odnosa i životnih situacija i poteškoća, do pitanja dehumanizirajućeg utjecaja kapitalizma, pitanja rasizma te mehaniziranosti i rutine u koju nas današnje društvo tjera. Kroz svoju vrlo prepoznatljivu estetiku Haneke nam nikad ne servira sve na pladnju, bilo da su u pitanju njegovi raniji ili kasniji filmovi. Uvijek je to prisutna nekakva simbolika, nekakva zamagljenost, koja gledatelja tjera na razmišljanje i koja ne prikazuje problem jednostavnim ili crno-bijelim. U današnjoj masi filmova koji se snimaju samo zbog zarade, u masi komercijaliziranih blockbustera, itekako je potrebno (i korisno) vratiti se njegovim filmovima, i malo razmisliti o svijetu u kojem živimo.

Komentari