“Michelangelo” (HNK Zajc): O položaju umjetnika i svrsi umjetnosti
Kazališna je sezona u riječkom HNK Ivana pl. Zajca započela odvažno, premijerom predstave “Michelangelo” u režiji Sebastijana Horvata, koja je nakon protresanja dubrovačke publike u sklopu Dubrovačkih ljetnih igra (gdje je koprodukcija premijerno i izvedena), sigurno zakoračila i u Rijeku.
Predstava nam donosi višestruku reinterpretaciju dramskog teksta velikana hrvatske književnosti Miroslava Krleže, “Michelangelo Buonarroti”. Krleža je u mnogim svojim djelima pokazao zadivljenost likom i djelom Michelangela, a u ovoj nam drami, koju ubrajamo u njegovu ranu, ekspresionističku fazu Legendi, donosi izmučenog i osamljenog umjetnika koji se, uoči oslikavanja svog remek djela, Sikstinske kapele, nalazi pred brojnim sumnjama, raščlanjujući figuru umjetnika te samo umjetničko nadahnuće.
Upravo su faustovsko traganje za istinom, pitanje položaja i osamljenosti umjetnika središte ovoga scenskoga prikaza. Međutim, ono što ovu predstavu izdiže iz puke scenske interpretacije jest način na koji ona progovara o ovim pitanjima te dopisivanje i nadogradnja Krležine problematike u suvremenom kontekstu, ali i dalje mehanizmima njegove dramske misli.
U znaku broja tri
Predstava je strukturno podijeljena na tri cjeline koje mogu biti sagledane što same za sebe, što u odnosu na dio koji iza njih slijedi ili im prethodi, što u tematskom kontekstu cjeline predstave. Svaki dio predstave donosi svojega “Michelangela” koji u sebi inkarnira jedan aspekt krležijanske tematike. Prvi je Michelangelo najvjerniji prijenos Krležina protagonista. Njegov je prikaz protegnut ne samo na glumačku interpretaciju sjajnog Rakana Rushaidata, već na samo idejno oblikovanje scenografije i tijeka prvoga dijela predstave. Pred nama je scenografija koju čini velika pravilna konstrukcija podijeljena na tri kata čiju velebnost naglašava igra videoprojekcijama i rasvjetom (Igor Vasiljev) stvarajući vizualno impresivnu sliku.
Scenografski elementi u prvome dijelu mogu stajati kao samostalna interpretacija Krležine filozofske misli prikazujući, na samome početku predstave, postepene poteze kistom nepoznate ruke koja svakim potezom sve više osvjetljava scenu, ističući njezinu geometrijsku formu. Potezi koji stvaraju scensku sliku mogu biti povezani sa samom figurom umjetnika, koji se i javlja u sceni, pokušavajući pratiti rukom nevidljiv kist, a s druge nam strane suštinski govore o odnosu umjetnika s izvorom nadahnuća, zvalo se ono božanska ruka, nagonska snaga ili nevidljiva nepoznata sila.
Odnos Michelangela i nepoznate sile dovodi se do vrhunca u sceni u kojoj je njezina moć direktno pokazana. Michelangelo izgovara svoj monolog u kojem propituje vlastito stanje, moć spoznaje i odnos s Bogom, a oko njega su putem videoprojekcija prikazane slike razaranja, prirodnih katastrofa, prirodnih ljepota, ratne sile, sve muke i okrutnosti ljudskoga roda.
Posebno impresivan dio prvoga dijela pripada načinu na koji glumački ansambl koristi tri scenografska kata. Igra povremenim osvjetljavanjem samo jednog od katova, u kombinaciji s promjenom zvukovne pozadine (Karmina Šilec) koja prati svaku od slika, stvara hipnotizirajuć filmski dojam. Svaki kat donosi snažnu sliku; bolnička soba na najvišem katu, postapokaliptično prikazanje u središtu, te gotovo groteskan prikaz zarobljenih pojedinaca ispod scene koje asocira na paklene krugove. Povezanost ovih slika otvara pitanje odnosa umjetnika i ostatka čovječanstva.
Neizbježna čovječnost čak i takvog umjetničkog genija prikazana je slikama bolesti, propadanja čovječanstva i zarobljenosti unutar vlastita stanja. Iako je umjetnički genij vođen samom nevidljivom rukom, njegova je sudbina izjednačena s bilo kojim ljudskim stanjem. Ova se tematika upotpunjuje u reinterpretiranom prikazu krčme u kojem se Michelangelo stapa s razularenom masom.
Tematika odnosa velikog umjetnika s ostatkom ljudstva, kao i prikaz umjetničkog puta, eksplicitno se kristalizira u drugom Michelangelu. Prvi se, postmoderni prikaz Krležina Michelangela, završava naglim paljenjem svjetla u kazalištu. Netko sa scene viče “predstava je gotova” te velebna scenografija postaje samo neosvijetljena kocka na sceni te zauzima ulogu pozornice na pozornici, s obzirom na to da glumci s nje izlaze i zalaze u do sad periferni prostor pozornice. Sada su pred nama redatelj, njegova asistentica, glumački ansambl, zbor, zborovoditelj, scenski radnici, u situaciji nakon prvog progona predstave. Horvat ovim postupkom u publici izaziva osjećaj završetka predstave, pažnja se raspušta te svi očekuju skori kraj, već navikli na slične postupke u suvremenom hrvatskom kazalištu, ni ne sluteći trećeg Michelangela koji još slijedi.
U drugome Michelangelu promatramo figuru neshvaćenog redatelja (Jerko Marčić) koji se nalazi pred gomilom suradnika s kojima ne može stupiti u uspješnu stvaralačku komunikaciju. U ovaj se prikaz uvlači i doza humora u karikaturalnim prikazima aktera kazališnog svijeta i njihovih odnosa, primjerice u potlačenosti asistentice redatelja ili filozofski nastrojenom dramaturgu. Ovaj je Michelangelo lik čije muke lakše prepoznajemo te su pitanja koja on otvara nastavak Krležinih tema što vidimo u odnosu umjetnika s njemu nadređenima (što je u ovome dijelu prikazano kroz administrativnu hijerarhiju kazališne kuće i vremenskih rokova koji umjetnika pritišću), ali istodobno i samostalan komentar na suvremenu hiperprodukciju umjetničkih proizvoda.
Završna slika ovoga dijela prikazuje redatelja koji puca pod pritiskom i izgovara bijesni monolog u kojemu stvara direktnu paralelu s prvim dijelom predstave. On uspoređuje umjetnički put s izrovanim blatom, a umjetnike koji ga okružuju sa svinjama, pitajući se zašto uopće čine to što čine te, najvažnije, za koga to čine.
Propitivanje recipijenta umjetničkog djela doseže vrhunac u trećem Michelangelu kojega nam iznosi Nikola Nedić. Ovaj je lik najmanje eksplicitan prikaz neshvaćenog umjetničkog genija te on utjelovljuje svakodnevne “mikelanđelovski” očajne trenutke koje može proživjeti svatko. Monolog koji slijedi progovara o nemogućnosti modernog čovjek da se zamijeti umjetnost pored preopterećenosti banalnostima koje živi.
Posljednji dio predstave donosi i treći princip dramskoga izvođenja. Publika se suočava s monologom koji je izvođen na prosceniju veoma invazivno, uspostavljajući direktan kontakt. Tekst koji Nedić izvodi duhovit je i potresan, no namjerno osmišljen na način koji publiku provocira svojom duljinom i repetitivnošću. Treći Michelangelo nam govori o iznenadnom odlasku njemu važne osobe nakon čega on više ne može živjeti život odmaknut od svakodnevne ljudske banalnosti, već se u nju uvlači i postaje samo na nju usredotočen. Takvo opterećeno stanje uma više mu ne bi dopustilo da zamijeti vrijednost oko sebe čak ni u situaciji u kojoj bi bio okružen visokom umjetnošću.
Ova predstava u obliku triptiha obrađuje važne i i dalje otvorene teme koje ne nastoji ni zatvoriti. Ona se dotiče odnosa umjetnika i okoline, svrhe umjetnosti i umjetničkog nadahnuća te svoju problematiku iznosi na tri različita načina. Svaki će način uspostaviti vlastiti diskurs, a njihov će odnos i međusobno nadograđivanje stvoriti predstavu koja se ne dodvorava i prodaje, već u nama, ako se upustimo u njezino razumijevanje, izaziva prepoznavanje unutarnjeg Michelangela, neizbježnog u životu koji stremi istini.
