Istaknuto
20.08.2017.

Dadaizam, kao umjetnički pokret, na svojim marginama skriva imena umjetnica koja zaslužuju da se svjetlo i pozornost skrene na njihov rad.

08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

Izvedbene umjetnosti

Michelangelo je otišao previsoko

13.09.2013. Klara Weygand

Kao Ziherova novinarka, otišla sam na predstavu Michelangelo, ali bolje da nisam. Iako je predstava navodno dobila sjajne kritike u Italiji, u Hrvatskoj baš i nije. Ne znam jesam li ja možda maloumna ili jednostavno ne shvaćam tu uzvišenu umjetnost HNK, ali ovo vam ne bih preporučila da pogledate, radije pročitajte Krležino djelo u tih 80 minuta, koliko traje predstava.

foto:hnk

Foto: hnk.hr

 Ni Michelangelo nije znao što se događa

Drama počinje prikazivanjem videa, a zatim se diže platno. Ni više ni manje nego Michelangelo, to jest Livio Badurina, sjedi na stolcu nasred pozornice, obučen u neku krpu koju nakon svog monologa odmah skida, prilazi skelama i baca na sebe plavu, žutu, crvenu boju i tako boji svoje nago tijelo. Da, nago. Većim dijelom predstave glumci se izvinjavaju po skelama ili po drugim glumcima, a rijetko kad se dogodi neki dijalog. Zbunjenost vas prati tijekom cijele predstave, a radnja je prikrivena u eksplicitnim pozama svećenika.

Na kraju same predstave se vratimo u takoreći stvarnost, to jest trenutno vrijeme i gledamo same sebe na pozornici, vidimo skupinu turista kojoj kapela sama po sebi uopće nije važna, rade sve osim da se dive ljepoti umjetnosti, a s druge strane im stoji kontrast, turistički vodič, koji drži svoj govor o Sikstinskoj kapeli.

Motivi Krležina djela?

Predstava je napravljena po motivima djela Michelangelo Buonarroti Miroslava Krleže, dakle ne temelji se na tom djelu, ne dajte se zbuniti i misliti da su uprizorili njegovo djelo. Oh ne, nikako. Skoro jedini preuzeti motivi su mjesto i vrijeme radnje.  Ima još jedan motiv, prikazivanje Michelangela kako uopće ne slika kapelu nego samo prosipa boje. U tom trenutku Tomaž Pandura ostvario je valjda jedini uspješan trenutak predstave. Prikazao je nered Michelangelovog uma, umjesto da se fokusirao na prigovaranje Pape i sličnoga.

Možda bi bolja scenografija poboljšala zanimljivost predstave, ali moram priznati da je barem osvjetljenje bilo odlično.

Nije tako loše…

Kao svaka obična besmrtnica, predstavu sam ubrzo krenula osuđivati i kritizirati, ali kako se kraj sve više bližio shvatila sam da sam pogriješila. Nije toliko loše kao što vam se čini da je to zapravo neka off-Broadway predstava tijekom trajanja, ali nije ni daleko. Kraj malo poboljša predstavu jer shvatite da su se potrudili stvoriti nekakvu apstraktniju verziju predstave i djelomično uspjeli.

Već spomenuti slovenski redatelj je Tomaž Pandur uz rame s dramaturginjom Livijom Pandur, za scenografiju pobrinuo se Sven Jonke, a za glazbu i video pobrinuli su se Dorijan Kolundžija, Primož Hladnik i Boris Benko.

Glume Livio Badurina, Alma Prica, Iva Mihalić, Ivana Boban i drugi.

Komentari