novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Knjige

Mihail Šiškin – kako politika prodaje knjige

Foto: wikimedia.org
Vrijeme čitanja: 3 minute
Foto: facebook.com/Europea
Foto: facebook.com/Europea

U utorak 23. rujna gostovanje ruskog pisca Mihaila Šiškina otvorilo je drugu sezonu Europee, manifestacije koja u Café u Dvorištu dovodi renomirana i trenutno najzvučnija imena europske književnosti. Mihail Šiškin sasvim je razumljiv izbor za otvaranje sezone jer ovaj “najbolji živući ruski pisac” kako ga je nazvao Guardian, na svojoj polici s nagradama drži i tri najveće i najcjenjenije ruske književne nagrade. Povod za ovu književnu tribinu bio je Šiškinov četvrti roman Pismovnik kojeg u prijevodu Igora Buljana, “drugog autora romana” kako ga je pisac nazvao u šali, donosi Naklada Ljevak.

Uz pisca i moderatoricu Ivanu SImić Bodrožić na tribini su sudjelovali i Irena Lukšić, Igor Buljan i Ivo Alebić, svi troje prevoditelji i stručnjaci za rusku književnost. Irena Lukšić započela je tribinu kratkom poviješću ruske književne emigracije i zaključkom da je Šiškin “sakupljač znanja, vještina, umjetničkih postupaka posljednjih 90-ak godina” smještajući njegovu književnost u okrilje neomodernizma. Sam Šiškin, Rus sa švicarskom adresom, naglasio je kako je svjestan tradicije ruskih klasika koji su u njegovoj književnosti prisutni samom činjenicom da on koristi iste riječi kao i oni, ali je odbio titulu emigranta jer emigracija za njega podrazumijeva nemogućnost povratka, a to nije njegov slučaj.

Glavna tema tribine bilo je pitanje jesu li ljubav i smrt uvijek prisutni u književnosti, a pisac je tu dao zanimljivo stajalište o tome kako je smrt zapravo dar čija blizina ljude natjera na odrastanje, a primjere o povezanosti ljubavi i smrti povezao je s romanom Pismovnik. Riječ je o lirskom romanu koji u epistolarnoj formi prikazuje ljubavnu priču dvoje razdvojenih ljubavnika za koje tijekom romana shvaćamo da nisu razdvojeni samo geografski već i u vremenu. Posezanje za pomalo zastarjelom epistolarnom formom, na pitanje Ive Alebića, Šiškin je opravdao odbacivanjem suvišnoga koje ona omogućuje.

No, ono što pokraj popisa književnih nagrada i hvalospjeva utjecajnih časopisa ipak ponajviše dovodi ljude na predstavljanja Šiškinovih romana njegova je politička aktivnost. Kao jedan od najglasnijih anti-putinovskih zviždača Šiškin u svom eseju kojeg je u hrvatskom prijevodu objavio Večernji list Putina naziva usamljenim čovjekom koji stari i koji će učiniti sve, pa i pokrenuti rat, kako bi očuvao svoju diktaturu. Rat protiv Ukrajine prema njegovim je riječima Putinova verzija dobro utvrđenog recepta za održavanje diktatora na vlasti – izmisliti neprijatelja kako bi ujedinio narod i skrenuo pažnju sa stvarne situacije u zemlji. Šiškin kaže kako ne zna i ne vidi kraj Putinove vlasti, ali ostaje optimističan i glasan, a izjava kako sve diktature završe, a književnost i čitatelji ostaju izazvala je veliko odobravanje okupljenih.

“Zviždači” svakako jesu jedan od najbitnijih fenomena za održavanje demokracije, mira i ljudskih sloboda i Šiškin je svakako u pravu kada kaže da ne treba šutjeti protiv opresije. No, nekolicina stvari u cijeloj toj priči malo “bodu oči”. Naime, cijela priča o Putinovoj vladavini i agresiji nad Ukrajinom nama koji se svrstavamo u zapadnoeuropski blok jako je dobro poznata, možda čak i predobro. Svakodnevno smo izvještavani o novim užasima koji se događaju u Ukrajini i zabranama uvoza i izvoza za koje je kriv tko drugi nego Vladimir Putin. I da, protiv diktature treba ustati. No, jesu li građani zapadne Europe (i nas koji se nastojimo priključiti tom krugu) prava publika pred kojom treba zviždati? Je li ogromna popularnost Šiškinovih anti-putinovskih prosvjeda u Europi zapravo dio blaže verzije onog odvraćanja naše pažnje od ekonomske situacije koje Putin u Rusiji provodi stvaranjem neprijateljskog zida oko svoje države?

I na kraju, nama puno zanimljivije pitanje – kakve veze ima Putinova diktatura s ljubavnom pričom o kojoj govori Pismovnik i s temom tribine koja se bavi ljubavlju i smrću u knjževnosti? Café u Dvorištu u kojem se održavala tribina bio je dupkom pun, a tik iza mojih leđa smjestio se jedan sredovječni gospodin koji je savršeni primjer prosječne publike na Šiškinovim predstavljanima. Naime, kada je Ivo Alebić postavio drugo pitanje vezano uz roman gospodin iza mojih leđa zagunđao je jer je pitanje po njegovom mišljenju bilo glupo. Pa naravno, zašto bismo na KNJIŽEVNOJ tribini postavljali pitanja o književnim formama i odnosu prema književnoj tradiciji kada su ionako svi došli slušati politički prosvjed?! Okupljena masa očito je došla jer nas mediji ionako ne zasipaju dovoljnom količinom užasa Putinove vladavine koji bi valjda trebali utješiti ono malo hrvatskih izvoznika koji su ostali bez pristupa velikom tržištu. Okupljena masa kupila je roman Pismovnik jer je čula tri-četiri nadahnjujuće izjave o demokraciji i slobodi. Okupljena masa negodovanjem je ušutkala gospodina koji se na kraju usudio izreći suprotno mišljenje. Treba li jedinom dobitniku sve tri najvažnije ruske književne nagrade u povijesti takva masa na predstavljanjima njegovih romana? Želi li zaista prodavati svoje knjige na račun niskih političkih strasti?

Be social

Komentari