novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Intervju

Milan Cieslar i Colette: “Uloga kulture je da združi ljude”

Foto:colettefilm
Vrijeme čitanja: 4 minute

Film redatelja Milana Cieslara, Colette jedan je od filmova s prvog dana 9. Festivala tolerancije i ono što ga izdvaja od drugih jest da priču o toleranciji priča kroz priču o ljubavi u nemogućim uvjetima. Film koji je nastao kao adaptacija romana Arnošta Lustiga Djevojka iz Antwerpena zanimljivo je redateljsko ostvarenje. Iako je zadržao srž knjige, Cieslar je filmu pristupio iz sebi svojstvene perpektive te ponudio vlastitu interepretaciju o kojoj je imao volje sa mnom i razgovarati.

Koja je to bila poruka koju ste pronašli u knjizi da Vas je toliko dojmila da ste ju željeli prenijeti kroz jedan drugačiji medij?

Teško je odgovoriti u jednoj rečenici na to pitanje budući da je to bila uistinu snažna poruka. Knjiga je utemeljena na vrlo teškoj temi te se u njoj ističe nevjerojatna uloga odnosa i ljubavi zato jer je to nešto što je učinilo život podnošljivim i dalo iskru za preživljavanje. Dramatičan kontrast vrlo teške situacije u koncentracijskom kampu i krhkog ljubavnog odnosa je možda bio utisak zbog kojega sam odabrao ovu temu.

Da biste zaista prikazali te duboke emocije trebali ste pronaći odgovarajuće glumce. Je li Vam to predstavljalo problem?

Jest. Projeku je trebalo skoro 5 godina da se razvije uključujući snimanje. Razmišljali smo o tome da ga napravimo s nacionalnim jezicima kako bismo prepisali multinacionalni kulturološki miks zatvorenika. Tako da sam trebao pronaći poljske, francuske i druge glumce, no nakon pregovora s poljskim i mađarskim partnerima morali smo stati na dvostranoj koprodukciji. To znači češkoj i slovačkoj. Odjednom nismo znali u kojem jeziku da snimamo. Imali smo njemačke glumce, francuskinju i još mnogo čeških i slovačkih uloga. Odlučili smo to učiniti na engleskom zbog visokog budžeta uloženoga u projekt te međunarodnih projekcija. Također, engleski je bio zajednički jezik u priči. Koristili smo engleski s nacionalnim naglascima što nam je dopustilo da kopiramo multinacionalnu raznolikost.

Motivi koje ste koristili razvijaju se iz čak zaigranih, svijetlih, sunčanih elemenata koji zauzimaju mjesto tijekom dana u teške, mračne koji se pojavljuju noću. Kako film odmiče sve postaje mračnije, ali se na kraju ponovno vraćate na svijetlije.

Da, to je moj redateljski pristup, u potpunosti ste u pravu. Ova je knjiga također na jedan čudan način poetična – ima osobitu stiliziranost. Kada Lustig opisuje krhku ljubav između Vilija i Colette ponekad izgleda kao da uopće nisu bili u Auschwitzu. Ali, život je okrutan i oni se razdvoje. Na taj način sam pokušao staviti u tu okrutnost neke poetične dodire – kinematografski pristup kamere, osvjetljenja, atmosfere, te sam htio naglasiti vrijeme. Veoma je zanimljivo da je jedan dan u Auschwitzu poput jednog mjeseca, a jedan mjesec poput jedne godine. Vili je ondje preživio tri godine. To je bilo čudo. Moj cilj je bio nekako sa nijansama i ljestvicom crne i bijele naglasiti depresivno osjećanje Vilija koji je ondje bio sve dulje i dulje.

Kako to da ste zadržali uokvirenu kompoziciju koja je možda uobičajenija za književna djela ?

To je bio vanjski utjecaj Arnošta Lustiga jer je u ovoj situaciji to istinito. Jednom je bio pozvan negdje u New Yorku i upoznao je ženu koja se pretvarala da je nešto drugo od onoga što je bila u Auschwitzu. Ja sam u potpunosti prihvatio tu strukturu priče. Ponekad nas optužuju i kritiziraju da taj prolog najavljuje sretan završetak i to da će glavni likovi preživjeti te da se time gubi dramska napetost. Ali ja sam prihvatio Lustigov pristup. Možda sam i sam imao osjećaj da je priča previše teška pa je bolje da damo malo nade na početku. Naš cilj nije bio da se gledatelj osjeća kao da prati neku iznimno tragičnu priču već smo htjeli napraviti film za mlade ljude i učiniti ga možda ne baš toliko depresivnim jer je suvremeni život već sam po sebi težak. Zašto još više deprimirati publiku?

Foto:colettefilm
Foto:colettefilm

Moram priznati da je za mene film bio emocionalno iscrpljujuć, ali i prilično katarzičan. Kako ste se vi kao redatelj (s obzirom na to da je to bio proces od 5 godina) osjećali stvarajući takvo djelo?

Moja točka gledišta kao redatelja je nešto što je Charlie Chaplin jednom rekao: Redatelj mora ili voljeti publiku ili učiniti da plaču. To je nešto što pratim u svom radu i stvaranju filmova. Kao što si maločas rekla, stvoriti katarzično osjećanje na kraju je najbolji trenutak filma. Gledatelj postaje dio glavnog lika i osjeća nešto, poruku filma. Jučer sam rekao Branku Lustigu da nakon Schindlerove liste možda nema smisla raditi neki drugi film o Holokaustu i koncentracijskim logorima jer je to remek djelo. U početku smo rekli da želimo podijeliti neku poruku o Holokaustu i to učiniti žanrovski, kroz triler ili romansu kako bi ju učinili prihvatljivijom za mlade ljude koji odlaze u kina. U češkim kinima je pogledalo, unatoč tome što je težak izbor, 100 000 ljudi što nije velik broj, ali je značajan.

Što je s vašim ondnosom prema temi. Mislite li da ćete nastaviti raditi filmove o Holokaustu ili će oni biti produkt neke vaše inspiracije?

U 2000.godini sam napravio film prema scenariju jednog drugog poznatog češkog romanopisca Vladimíra Körnera i bio je o Lebensbornu, arijevskom programu – Nijemcima nacistima koji su stvorili arijevsku rasu. Oni su iz okupiranih teritorija odabrali djevojke koje genetski odgovaraju tom programu i upoznali ih s mladim njemačkim vojnicima. I to je istina. Zaista su u posebnim dječjim vrtićima odgojili novu njemačku nacističku generaciju. I zbog te teme sam se morao približiti Holokaustu jer je to bio povijesni film i tu su bili neki aspekti s detaljima iz Holokausta, nekoliko scena iz kampa također, tako da sam mnogo istaživao i pročitao mnogo knjiga kako bi bio ispravan u svom povijesnom gledanju na stvarnost. Onda sam 2005.godine napravio drugi film o odnosima između Čeha i nekih grupa njemačkih građana oko granica. Ta nacionalnost je tzv. sudetendeutsche i to je također jako povijesno specifična tema i to je možda bio posljednji pokušaj za stvaranjem takvog filma koji se bavi našom poviješću.

Što mislite o ovom tipu festivala. Ovo je vaš prvi put ovdje?

Dojmovi su odlični jer festival pokazuje veoma zanimljive dokumentarce i igrane filmove poput Walese. Važno je prenijeti poruku da je tolerancija esencijalan dio demokracije bilo kojeg društva. Ponekad možda živimo u svijetu netolerancije. Zato se nadam da je uloga kulture da združi ljude te ih učini bliskijima.

Be social

Komentari