novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Kako je Mile Kekin Vintage pretvorio u Kuću bez krova

kekin
Foto: Anamaria Maričić
Vrijeme čitanja: 6 minute

Dugogodišnji fanovi Hladnoga piva sinoć su u Vintage Industrial baru dobili priliku nahraniti svoju glazbenu dušu. Znate, onaj dio u koji vam se Hladno pivo zavuklo u srednjoškolskim danima i koje već dugo, dugo ni taj, a vjerojatno niti jedan drugi hrvatski bend nije mogao ispuniti. Mile Kekin je jučer održao promociju svog albuma “Kuća bez krova”.

Ni p od punka

Naravno, ako ste oni koji su ostali izričito fanovi punk faze Hladnog piva, ako ne priznajete niti jedan drugi album osim tih s početaka njihove karijere, na Vašu žalost, niti p od onoga punka se nije dogodio jučer. Možda je i vrijeme da pređete preko toga jer potencijalno ste vi i razlog začuđujućeg smjera u kojem se s glazbom uputilo Hladno pivo posljednjih godina – kao da su i dalje htjeli, ili osjećali potrebu i pritisak da i dalje budu buntovni ‘mladi’ glazbenici koji će glazbom dizati svijest o onome što ne valja u današnjem svijetu. Samo što su njihovi problemi sada političari, rate kredita, opće geopolitičko i socijalno stanje u državi, a ne mladenačka pobuna protiv društva i malograđanske uskogrudnosti o kojoj svi žele slušati. Jer punk. I kažem potencijalno.

U svakom slučaju, ako ste ih pratili i dalje, i ako su vam i dalje imali smisla (s malo manje inspiracije, kreative, a više ogorčenosti na posljednjem albumu), sinoć je u Vintageu film zvan Hladno pivo dobio svoj rasplet. U godini proslave 30. godišnjice postojanja benda kad su dečki u godini iza sebe proživjeli stare dane, staru slavu, izvodeći na velikim pozornicama nikad ispjevane pjesme kao i velike uspješnice, dečki benda kao da su si napokon posvijestili: ostarili smo – ali, umjesto da bježimo u prošlost pjevajući o prošlom trenutku prošlim zvukom i izričajem, pričajmo o istoj toj prošlosti, o proživljenom, iz sadašnjeg trenutka, sa sadašnjom glavom i emocijom.

Rezultat? Springsteenovska atmosfera, koju svi spominju od kada je objavljen prvi Kekinov singl, koja se širila sinoć Vintageom. I bilo je nešto Springsteenovsko u zraku, bilo da je to intima, bilo spontanost trenutka čemu je Kekin dao ogroman ‘kekinovski’ pečat – dozu humora i priprostosti u tekstovima. Mile Kekin uspio je stvoriti isti onaj osjećaj kao kada se na piću nakon godina i godina nađete s dragim frendom i kada vas cuga u sitni sat potakne da se otvorite i pričate o svemu što ste proživjeli i proživljavali tijekom godina, a što niste smjeli i znali priznati.

kekin
Foto: Anamaria Maričić
Ulazak u “Kuću bez krova”

Mile Kekin je koncert otvorilo pjesmom Kuća bez krova koja je ujedno i naslovna i prva pjesma albuma. Bolju pjesmu za početak, za pozivanje u svoj svijet, u intimu i komociju svoga doma Kekin nije mogao odabrati. Zajedno s pratećim bendom napravio je da se osjećamo upravo tako – prisno. Osim teksta s kojim Kekin nije išao u nekakva duboka filozofiranja i ugodnog melosa s toplim prizvukom countryja, tome su doprinijele i popratne priče koje je Kekin pridodao uvodu u svaku od izvedenih pjesama.

Pod lažnom izlikom „ obzirom da imamo samo deset pjesama i da smo mlad bend, moramo praviti velike stanke“ (jer je čitav koncert trajao gotovo dva sata s dvadeset izvedenih pjesama), Kekin je pronašao još jedan način da se približi publici, točnije da se ona približi njemu i zaviri u njegov svijet. On je čitavu večer zračio posebnom energijom; komentari su bili da se ljudi ne sjećaju kada su ga na pozornici vidjeli tako pozitivnog i sretnog. Prisjetite se kada se vi tako osjećate? Kada radite nešto za i zbog sebe, iskreno i svim srcem? Go figure.

Priča o voljenom Renou 4

Prve singlove i velike hitove albuma, Reno 4 i Atlas nije htio čuvati za kraj jer „svaki dobar tulum treba otvoriti nečime što svi znaju“ pa je Vintage uz priču o tome kako je od brata dobio svoju prvu veliku ljubav, poznati Reno 4, odcupkao preko ove dvije pjesme zagrijavajući se za ostatak večeri. Dupkom pun Vintage, što dugo nisam vidjela na koncertima domaćih izvođača, a ipak s dovoljno prostora za uhvatiti zrak, akademskom je poslušnošću slušao prvi dio koncerta.

Album je još friško na policama, pjesme se još nisu uspjele primiti u podsvjesni dio mozga (makar bilo je i takvih kojima jest), ali više od svega svi prisutni bili su tamo iz znatiželje koja im je čitavo vrijeme držala koncentraciju na pozornicu. Bilo je vjerojatno i onih znatiželjnih koji su došli nadajući se da će ovo biti još jedan od onih propalih pokušaja ‘izleta u solo vode’. Zanima me što su pronašli.

Predivna energija i iskrena izvedba

Bilo je očito da su sva energija i svi atomi snage benda bili usmjereni na praizvedbu albuma jer će već iduća biti drugačija, izmijenjena, možda čak i bliže onoj idealno zamišljenoj izvedbi. Ali ova sinoć je definitivno bila iskrenija. I publika je toga bila svjesna i znala je to cijeniti.

Nastavili su dalje s pjesmama s albuma, generacijskom pjesmom Beton („Tko zna zašto se mora zalijevati beton?“), baladom Samo moja na koju su brojni parovi odradili prvi stiskavac večeri. Niz pjesmama Tijana i Konj prekinuo je novom pjesmom Žena čiji je stih „treba mi žena koja ima muda“ odzvanjao prostorom, neke nasmijavši, a neke ostavivši s upitnikom iznad glave i pitanjem – postoji li savršena žena?

Pjesmu Psi predstavili su kao onu koja se trebala naći kao jedanaesta pjesma albuma, no koja se izričajem nije uklapala u koncept albuma. Žešćeg zvuka, u kojem smo navikli slušati i gledati Kekina, upućena internetskim hejterima, baš se zbog ‘bacanja hejta’ definitivno ne bi uklopila u album gdje bi samo poremetila nostalgičnu, zaokruženu cjelinu.

Ivanka Mazurkijević kao jedno od iznenađenja večeri

I nakon izvedene pjesme Takav par, zaustavio se s izvođenjem pjesama albuma i napravio je gladak prijelaz između tih pjesama i pjesama koje je napisao prije dvadesetak godina te smo se zajedno s njim vratili u vrijeme njegovog prvog solo projekta – Mile i putnici, stavivši ponovno i svaku od ovih pjesama pričom u kontekst, opjevao je Okrenuo sam tvoj broj, U dva oka, Ovih ću par stranica, gdje je prvu od pjesama izveo sam s gitarom gdje se čitav naglasak pjesme našao na tekstu koji tragikomično opisuje izgled svakodnevice tipičnog para nakon nekoliko godina veze. Iduću je također započeo akustično, ali mu se bend priključio tijekom pjesme.

Jedini je blagi low večer doživjela na posljednjoj pjesmi ovoga bloka, Ovih ću par stranica. No, očito je to znao i predvidio i Mile te nije dopustio da ta atmosfera potraje. Pa ju je presjekao pozvavši na pozornicu Ivanku Mazurkijević s kojom je izveo pjesme Maslina i Dolje je bolje koje su potpuno raspametile publiku. Vjerujem da je većina bila svjesna da se ovaj duet i izvedbe ovih pjesama ne događaju često i isto tako vjerujem da je prošao dug niz godina od kada su posljednji put izvedene, a u međuvremeni su postali klasici svakog trash tuluma.

Publika je bila svjesna jedinstvenosti trenutka i prigode. Ljubav, prijateljstvo i poštovanje koje Kekin i Ivanka osjećaju jedno prema drugome bilo je predivno za vidjeti na pozornici, a njihove energije se na pozornici i dalje savršeno preklapaju i nadopunjuju pa se definitivno svima u glavi pojavila misao kako bi ih bilo dobro vidjeti skupa opet na nekom novom projektu.

kekin
Foto: Anamaria Maričić

Baš kada smo mislili da atmosfera ne može biti bolja – „Teška zaraza, srce mi ne tuče, više nisam što sam bio nekada…“ izvedena bez Belfast Fooda, ali s pravim irskim žarom, pjesma Van iz grada je tek raspametila publiku. Onda se Kekin vratio na pjesme s albuma te je odlučio vjerno pratiti album i u koncertnom zatvaranju izveo je pjesme Zbogom tjeskobo te Atlantida bez Bajage, kojega je ispričao koncertom u Ljubljani. Tu je mogao završiti i time bi napravio smisleni završetak cjeline, ali je publiku počastio s bržom i energičnijom verzijom Kuća bez krova. Tim je ‘obezglavio’ album, otvorio cjelinu koji je netom prije zatvorio.

Posljednjim zvukom koji je bend poslao preko svojih instrumenata, nikada više u životu nisam poželjela da se bend ne vrati na bis, ali iz onih najboljih razloga. Način na koji su Kekin i bend zamislili i izveli regularni dio koncerta bio je savršen. Željeli su Vintage ostaviti otvorenog sluha i uma za budućnost ovoga ‘mladog’ benda, željeli su stvoriti i ostaviti kuću bez krova kako bi u nju stalo više njihovih snova. Naravno, iz nekakve navike, ali i očekivanja publike, bend se vratio na bis gdje su izveli još jednom Reno 4 i trenutni singl Takav par, ali da bisa nije bilo, nikome ne bi nedostajao.

Zaključak

Punk ostataka Hladnog piva nije bilo ni za lijeka, čak je Mile iz doba “Knjige žalbe” bilo samo s primjesama. No, tko god je barem jednom poslušao album, znao je da o tome, o starom Kekinu kakvog možda poznajemo i očekujemo, ciničnog i pomalo hladnog, nema gotovo ni primisli. Onaj tko je barem jednom prje poslušao album na sinoćnjoj promociji koncerta nije mogao ostati razočaran. Jer ono što je Kekin sinoć ostavio u Vintageu bilo je i puno više od očekivanog.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije. 

Be social
Što misliš o ovome koncertu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari