Izvještaj – MIMO (Voland Le Mat i Mika Male): Kol’ko ljubavi u ovu Gorgonu stane?
VOLAND LE MAT (Piše: Zrinka Kunić)
Kada nešto toliko dugo čekate, a potom i dočekate, cijeli doživljaj može ličiti na san. A kada je to nastup Volanda Le Mata niste sigurni sanjate li doista ili je taj osjećaj došao nošen glazbom. Ili je sinoć potpuno ispunjena dvorana Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti sanjala, ili je glazba koju nam je nakon toliko dugo vremena izveo Momir Oljača ispunila svoju svrhu. U potpunoj tišini publici koja je sjedila u gledalištu, po stepenicama, stajala u pozadini i navirivala se iza zavjese – ukazao se nakon dugih sedam godina kantautor čarobnih stihova i sramežljive pojave. Nitko nije pjevao, barem ne naglas, bojeći se da će ako ispusti glas čarolije nestati i san se rasplinuti u sivilo sadašnjosti.
No Voland Le Mat nije bio san. Bio je ondje – glavom, bradom i naočalama, s kapodasterom i bez njega. Puno je prekratko trajao taj nastup, šest izvedenih skladbi ravno je ruganju, no ruganje nikada nije proizvelo više užitka nego u prohladnu nedjeljnu večer. Momir i njegov bend (Velimir Grujić na električnoj gitari i Robert Bagarić na klavijaturama) odveli su nas na putovanje, svakog ponaosob, u najdublje i najintimnije predjele naših identiteta, ona mjesta u nama gdje se rađa nostalgija, gdje se skriva sjeta i gdje ponekad zaluta iskrena djetinja radost.
Prije samog putovanja, komplimentirao je publiku kao lijepe ljude, iznutra i izvana. Jer ima li boljeg početka koncerta od osjećaja da je upravo vaš dolazak toliko važan? Doista, postoji li glazbenik koji ne primjećuje svoju publiku? Odgovor je vjerojatno da, postoji. A od glazbenika do iskrenog čovjeka velika je udaljenost. I sigurna sam da nije lagao, iako je netom poslije započeo svoj nastup s Lakše od laganja. Uslijedio je novi uradak Nije fer i premda je u intervjuu Momir natuknuo da će na MIMO-u predstaviti promjene u zvuku, svi smo potiho odahnuli shvativši da se te promjene neće odraziti na onaj volandovski štih kojega se ne može otarasiti niti da to zaista želi.
Pošli smo i u Svijet tišine i mislim da se nikad nismo bolje proveli u vlastitim previranjima. Pustili smo Volanda u svoj svijet tišine, dotaknuo je svaki bolni dio, oprezno ih liječio s Uvijek nakon toplih kiša, a onda ih napustio u Discedu. Kako pronaći riječi za stihove ‘biti rođen ima smisla tek toliko kol’ko ljubavi u ovu dušu stane’? Kako više išta napisati nakon toga?
Ipak, nabacio je Voland za kraj i osmijehe na lica s Les Champs Utrinees, kao što je to činio i tijekom cijelog nastupa sa svojim simpatičnim nošenjem s tremom, Artu Dituom, kapodasterom i zametnutom torbom. A ono, gospodine Oljača, što ste mogli čuti na samom kraju nastupa na MIMO, onaj neprekinuti aplauz praćen ovacijama koji se stišavao i onda opet iznova pojačavao, e to vam je glad. Iskrena i sebična, ljudska glad za vašom glazbom. Vidimo se, nadam se, uskoro.
MIKA MALE (Piše: Tin Đudajek)
Nakon kratkog intermezza i mudrih riječi eminentnih gostiju uslijedio je Mika Male. Mika Male zagrebački je band koji svira nešto između chamber popa, dream popa, jazza i šansone budući da kroz jučerašnju večer ni na što od navedenog nisam mogao staviti prst, već nam je od svega dano pomalo. Možda je tomu najveći razlog jer nam je jučer prezentirano čak trinaest pjesama, odnosno jedan adekvatni presjek cjelokupnog opusa Mika Male. Sve je počelo kako je i završilo – s pjesmama sviranim na klaviru. Te stvari koje je Orlan Tus izvodio iza crno bijelih tipki moram priznati da su mi se manje svidjele od većeg dijela koncerta gdje je ipak klavir zamijenjen akustičnom gitarom. Bubanj Igora Bušljeta kroz jučerašnji se nastup svirao oprezno i precizno zbog čega su Zagrepčani i najviše zaslužili onaj jazz u početku ovog odlomka, a violina je na trenutke pasala odlično, a na druge me pak ostavljala s više pitanja nego odgovora. Glas je u ovakvim sastavima velik dio doživljaja, a Orlanov glas, tu i tamo pomiješan s mekim glasom Majde Bojić stvorili su nevjerojatan ugođaj.
MIMO je poznat što večeri slaže tematski, za razliku od na primjer Good Vibrationsa. Stoga smo do sada mogli uživati u večeri posvećenoj dub glazbi, rock glazbi ili space jazz glazbi, a sinoćnja večer bila je večer posvećena poeziji; i to zbilja solidnoj poeziji. Oba nastupa bila su ispunjena ljepotom stiha. Iako su ponekad oni bili čudni ili nerazumljivi ipak moram pohvaliti poetički talent obojice tekstopisaca. Ovo samo potvrđuje više posjetitelja koji su nakon koncerta ispred MSU-a komentirali kako su se pronašli u pojednim riječima. No to zbilja i jest ljepota poezije; ljepota stiha. Jer iako možda nekome u trenutku nije jasno što je pjesnik želio reći, drugi će u istim riječima pronaći savršeni smisao. Jučerašnji je susret stoga bio susret dvaju umjetnosti. Ako mene pitate – dvije najljepše umjetnosti.
