novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Intervju

Mirna Pavlović: “Uvijek ću tražiti nešto što vrlo vidljivo i glasno nestaje”

Foto: Mirna Pavlović
Vrijeme čitanja: 5 minute

Igrom slučaja, Mirna Pavlović počela je fotografirati i njezin hobi prerastao je u pozamašan projekt – tzv. urbano istraživanje. Strastvena putnica svoju komfornu zonu zamijenila je napuštenim lokacijama koje su u fokusu njenog istraživanja. Saudade, Apotheosis, Castello “I made us leave because I thought I heard footsteps”, Clepsydra i Auguries of Innocence samo su neki od opisa njenih fotografija na Facebook fun stranici naziva inkquietude.  O čemu smo s Mirnom razgovarali slijedi u nastavku…

Kada si se počela baviti fotografiranjem?

Za par mjeseci će biti pune dvije godine otkako se bavim fotografijom. Otprilike netom prije nego sam počela intenzivno putovati. Moji su počeci bili analogni i posve spontani, te nisam imala nikakvu ideju da će se razviti u nešto čime se zaista želim baviti u životu. Bio je to teži način za napraviti prve korake, kroz analogni fotić, no zato mi je prelazak na digitalni bio neizmjerno lagan.

Zašto napuštene lokacije? 

Mislim da je zapravo počelo kao vrsta kompenzacije za ono što nisam studirala – arheologiju. Kako sam otišla na drugi studij, želja za arheologijom se brzo translatirala u najsličniju drugu stvar – napuštene građevine. Biti na ovakvim mjestima za mene znači putovati u prošlost. No također je to i vrsta bijega od onoga što nam prevelika strukturiranost života donosi, od predvidljivosti i limitiranosti. S obzirom na to da zbog više razloga donose i određeni rizik, i to ima svojevrsnu privlačnost. Mislim da ono što me prvo motiviralo i što me nastavlja motivirati je preispitivanje identiteta i želja da otkrijem što sve mogu vidjeti i koliko daleko ću samu sebe gurnuti.

Foto: Facebook/inkquietude
Foto: Facebook/inkquietude

Što uglavnom prevladava na tim fotografijama? Tvornice, saloni, vjerski objekti, privatni stanovi? 

Uglavnom sam primijetila da sve više naginjem dijametralno suprotnim stvarima. Ili ću se potpuno usredotočiti na estetiku grandioznih vila ili će me privući industrijski prostori koji se polako gube pod naletom prirode. U svakom slučaju, uvijek ću tražiti nešto što vrlo vidljivo i glasno nestaje. U tom raspadanju nove boje i novi oblici izlaze na vidjelo, transformirajući ustaljene norme arhitekture. Dekonstruirajući ono što smo naviknuli vidjeti.

Proputovala si  Hrvatsku, Italiju, Belgiju, Francusku i Portugal. Postoje li neke specifičnosti u napuštenim prostorima u odnosu jedne zemlje prema drugoj? 

Upravo sam se vratila i iz Bugarske i Rumunjske. Svaka od tih zemalja je posve drukčija što se tiče lokacija i samog osjećaja na lokacijama. Hrvatska i Italija su nekako opuštene. Pogotovo se kod nas osjećam najsigurnije kada istražujem, jer znam da neću ni na koga naići, no također je i teško pronaći nedevastiranu lokaciju. U Italiji i Portugalu prevladavaju vile, zaista najljepše koje sam dosad vidjela. U Belgiji se puno ljudi bavi ovime pa je najveća potraga ne za novim lokacijama, već lokacijama na kojima u kadar neće upadati još deset drugih fotografa. Bugarska je bila pomalo stresna zbog mnoštva beskućnika koji žive u napuštenim lokacijama. Uvijek je prisutan osjećaj da ulazim u tuđi dom pa nastojim što brže okinuti kadar i otići. Svaka zemlja je vrlo specifična, u svakom slučaju.

Foto: Facebook/inkquietude
Foto: Facebook/inkquietude

Koristiš i Instagram i Facebook za promociju svojih radova. Jesu li takvi alati danas potrebni fotografu s obzirom da se cijelo tržište premjestilo na društvene mreže?

Zasigurno su apsolutno neophodni za bilo koju vrstu marketinga. Facebook najviše koristim i na njemu imam najveću publiku zasad. Društvene mi mreže omogućuju da najbrže dođem do što šire publike. Novim fotografima koji se nastoje probiti na vrlo kompetitivno tržište, društvene su mreže najbolji način za samopromociju, a i ultimativno omogućuju onaj misteriozni “word of mouth” koji zapravo najviše koristi.

Mnogi kritiziraju Instagram radi ograničenosti kvalitete fotke, pa smatraš li da se dobra fotografija može smjestiti u taj (kvadratni) okvir?

Mislim da je poanta Instagrama manje da prenese kvalitetu fotografije koliko određeni koncept samog autora. Kroz taj maleni preview se već u prvoj sekundi može vidjeti ako je fotografija dobra te generirati interes za fotografa. Više se prenosi određeni osjećaj i generalni dojam. Cilj Instagrama je marketing i promocija, a za to je ta kvaliteta više nego dovoljna.

Foto: Facebook/inkquietude
Foto: Facebook/inkquietude

U kratko vrijeme u kojem se baviš ovime, izabrana si kao sudionica na Zagreb Salonu i Open Showu Zagreb, u sklopu Organa Vida, a upravo izlažeš i u Budimpešti. 

Baš sam i saznala da sam prošla prvi krug Rovinj Photodaysa pa držite palčeve! Zagreb Salon je bio najbolje moguće ohrabrenje koje mladi neafirmirani fotograf može dobiti. U to sam se vrijeme fotografijom bavila tek nekoliko mjeseci, a prošla sam s jednom od prvih fotki koje sam okinula. Open Show Zagreb, i općenito Organ Vida, su bila neprocjenjiva iskustva. Na Open Showu sam bila u briljantnom društvu, izabrana uz vrlo afirmirane i zrele autore kojima se divim – Davor Konjikušić, Inia Herenčić, Matic Zorman i Ivan Dorotić. Biti jedna od izlagača tamo je bilo i zastrašujuće i nevjerojatno u isto vrijeme. Budimpešta je pak moje prvo iskustvo izlaganja u galeriji, kao dio odabranog postava putem međunarodnog natjecanja. Moja je fotografija odabrana kao “honourable mention” od strane žirija što me posve oduševilo. U svakom slučaju, sve vrlo pozitivna o ohrabrujuća iskustva.

Foto: Facebook/inkquietude
Foto: Facebook/inkquietude

Pročitala sam da, osim što fotografiraš, i pišeš. Koji žanr preferiraš i ono što mi bibliofili volimo pitati – što trenutno čitaš?

Tako je, pišem kratke priče uz svoje fotografije, a i sudjelovala sam kao pisac na fotografskoj knjizi “Between Nowhere & Never – Photographs of  Forgotten Places”. Totalni sam zaljubljenik u fantasy žanr. To je oduvijek bila moja comfort zona, iako sam se zbog svojih studija imala prilike načitati dovoljno knjiga za dva života. No uvijek sam se nekako vraćala fantasyju, gdje se najugodnije osjećam. Trenutno sam posve oduševljena Timom Powersom (knjige Last Call i Expiration Date) koji je u kratkom vremenu postao jedan od mojih najdražih autora. No tek sam nedavno shvatila koliko su i klasici oblikovali moj stil, cijenim sve ono što sam prije smatrala napornim i teškim za čitati.

Pripremaš se za daljnja putovanja i projekte. Otkrij nam više detalja.

Bojim se da taj dio, barem, moram još zadržati u tajnosti. No svakako razvijam koncept za novi projekt ili dva, te sam trenutno u logističkoj fazi planiranja, ponajprije kako financirati sve te poduhvate. Sve više se okrećem dalekim odredištima i neistraženim lokacijama, te ću nastojati da 2016. bude godina moje prve solo izložbe. Do tada vam zasigurno mogu obećati da ću i dalje intenzivno putovati i objavljivati nove fotografije.


Be social

Komentari