novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Intervju

Mirna Žagar: “Ples doživljavam kao svoje drugo ja i ne mogu zamisliti život bez plesa”

Foto: facebook.com/tjedansuvremenogplesa
Vrijeme čitanja: 11 minute

Mirna Žagar bivša je plesačica s više od tri desetljeća profesionalne karijere. Bila je koreografkinja i voditeljica Zagrebačkog plesnog ansambla te je osnivačica i direktorica Tjedna suvremenog plesa koji je pokrenula 1981., a koji je do današnjih dana postao jedan od vodećih europskih plesnih festivala. Inspiraciju za svoj rad pronalazi u stalnim promjenama u društvu spajajući različite kulture s različitim umjetničkim formama. Kao osoba koja vjeruje u umrežavanje, projekti kojih se dotakne potaknuti su idejom mobilnosti umjetnika i umjetnosti, širenjem resursa i ponudom novih mogućnosti i za ples kao umjetnost i za plesne umjetnike.

Kroz 32. Tjedan suvremenog plesa, koji polako dolazi svome kraju, upoznali smo svoje čitatelje s počecima plesa i same manifestacije, a za kraj donosimo intervju upravo s Mirnom Žagar. Kako se našla u plesu, kako ju je ples obilježio, ali i sve što niste znali o počecima i razvoju Tjedna sada je na jednom mjestu.

U plesu ste od malih nogu, što za Vas znači plesati, baviti se plesom?

Ples je moj život i prisutan je u mom životu od najranijeg djetinjstva do danas u raznim oblicima. Kroz ples sam upoznala supruga, kroz ples sam stjecala svoja prva radna iskustva i to ne mislim samo kao izvođač, već sam počela vrlo rado raditi u području plesne terapije u SUVAG-u, gdje sam s dvoje kolega (logoped i glazbenik) osmislila za SUVAG novo područje rada odnosno program rada s djecom iz tzv. subkulturnih sredina, dakle djecom naših emigranata koji su djecu poslali iz recimo Njemačke natrag u Hrvatsku kako bi ovdje pohađali škole, ali su djeca odrastala u okrilju šire obiteljske zajednice te su imali razne izazove da se uklope u svoju sredinu. Radili smo i s djecom romskih zajednica ka jačanju njihove integracije u obrazovni sustav i slično.

Kroz ples sam upoznala divne ljude koji omogućuju ples i koji  također djeluju na širenju teritorija unutar kojeg se ples odvija. Kroz ples sam ostvarila međunarodnu karijeru, proputovala svijet. Ples doživljavam kao svoje drugo ja i ne mogu si zamisliti život bez plesa. Raduje me kada vidim transformacijsku moć plesa te kako se lako virusom plesa inficiraju i oni s najvećom skepsom prema plesnoj umjetnosti. Jednom kada vas ples dotakne, kada ga osjetite i isprobate, tu je s vama, u vama je cijelog života.

Kakva je trenutna plesna situacija u Hrvatskoj?

Ples kao da ima maćehu… Puno se uradilo, ali bez obzira na rezultate uvijek će se naći pojedinac ili mala grupa glasnih da ukaže kako ništa ne valja, a pri tome ne nude nikakva rješenja niti nude sebe da budu dio tog rješenja. Scena se kontinuirano razvija i to dinamičnim tempom, ali resursi namijenjeni plesu ne prate taj razvoj. Bojim se da neće ni moći s obzirom na to da i mi dijelimo sudbinu građana u ovim ekonomski teškim vremenima. Mi smo vrlo mala zajednica na marginama Europe, a konkurencija unutar te Europe je ogromna. Dakle, stvarno morate biti nešto izuzetno da bi se uspjelo privući pažnju. S obzirom na sve to, hrvatski plesači zapravo dobro i stoje jer su prisutni kontinuirano na sceni, gdje neki rade sa vrlo priznatim organizacijama, a drugi se probijaju…

Foto: facebook.com/tjedansuvremenogplesa
Foto: facebook.com/tjedansuvremenogplesa

Ljubav prema plesu kroz život ste izrazili na najrazličitije načine, pa tako i jednim festivalom. U tijeku je 32. Tjedan suvremenog plesa, možete li mi reći kako je sve započelo? Gdje se rodila ideja za ovakvu manifestaciju?

Ideja festivala izrodila se u trenutku kada sam još kao umjetnička direktorica vodila Zagrebački plesni ansambl i kada sam pozvala naše kolege iz Zagreba, ali i regije, te par mojih kolega izvana da zajedno s nama proslave važnu obljetnicu ansambla. Ta proslava, koja se odvijala kako u kazališnim prostorima, tako i u parkovima i trgovima u središtu grada, privukla je ne samo pažnju javnosti koja je postala svjesnija koliko je to bogatstvo koje imamo, već je zbližila, barem na kratko, sve one pojedince i grupe koje često razdvajaju njihove različitosti – kako estetike, tako i promišljanja načina rada i slično. To zajedništvo, to slavlje plesa, slavlje svih nas u koje smo pozvali i građane, bila je ta iskrica koja me potaknula da i sljedeće godine pokrenem festival sa željom da pružimo mogućnost kako građanima da upoznaju ples u njegovim raznolikim formama i stilovima, tako i da okupimo profesiju te da unutar jednog šireg konteksta predstavimo i našu situaciju i kontekst. Tako se rodio Tjedan suvremenog plesa.

Kada već govorimo o građanima kao publici, koja je podržala Vaše početke, i o suvremenom plesu kao jednoj umjetničkoj formi koja nije nešto što pretjerano privlači mlade, koliki je odaziv mlađe publike na Vašu manifestaciju? Da li je suvremeni ples prihvatljiviji mladima od, recimo, klasičnog baleta? Percipira li se on kao nešto moderno, nešto što je ‘in’?

Mislim da je ovo kriva percepcija  i da je situacija puno bolja. Naša je publika raznolika i svih generacija. Mislim da je odgovor na Vaše pitanje višeslojan. Danas imamo puno više plesnih događanja i općenito je veća konkurencija unutar umjetničke prakse i ponude na dnevnoj bazi. Umjetnički se sadržaji, pa tako i ples, lako nalaze i mogu konzumirati lakše, brže, jeftinije, s manje uloženog truda preko raznih kanala i socijalnih mreža. Pitanje je to školskog sustava, pa i medija koji se zatvaraju umjetničkim praksama i gdje mladi ljudi nemaju nekog mentora koji bi ih sustavno usmjeravao i govorio ne samo o vrijednosti koju umjetnost podaruje društvu, već ih i uputio gdje, što i kada mogu pogledati te što bi trebali pogledati, iskusiti, posjetiti…

Današnji je život pun drugih atrakcija koje se sve nadmeću za pažnju mladog čovjeka, čija je ekonomska moć ograničena te će se prikloniti onom događaju koji mu za najmanji ulog može ponuditi najjači, najstimulativniji doživljaj. To je posljedica vremena u kojem živimo i velika je odgovornost svih nas da pokušamo naći neku zlatnu sredinu. Nije mladi čovjek nezainteresiran, njemu nije omogućeno na način kako je to bilo nama i vrijeme je puno više sabijeno uslijed načina kako danas živimo da bi se pokrenuli i otišli pogledati nešto uživo, ako je to moguće na fastforward pogledati primjerice na YouTubeu.

Mi moramo moći pojasniti i omogućiti da mlada publika još u osnovnoj, pa redovito tijekom srednje škole i kroz fakultete ima mogućnost pristupa informacijama. Svi smo osuđeni da se snalazimo i pronalazimo put ka publici općenito, pa tako i prema mladoj publici. Rad s mladom publikom, s publikom općenito, traži dodatna ulaganja. Kontinuirani rad je bitan i osobe koje se bave tim poslom trebaju biti obrazovane i osposobljene da bi taj posao mogle uspješno obavljati. Rad s publikom ne može prestati, nikada, a rezultati nisu trenutni, niti traju dugo, uvijek nekako uz kontinuitet krećete i iz početka, takvi programi moraju biti adaptabilni da prate promjene interesa, uvjeta i drugih čimbenika unutar društva.

Foto: facebook.com/tjedansuvremenogplesa
Foto: facebook.com/tjedansuvremenogplesa

Vjerujem da počeci nisu bili lagani, no što je održalo Tjedan, možemo figurativno reći, na životu? Da li je to osnutak Hrvatskog instituta za ples i pokret ili jednostavno ljubav koju imate prema plesu?

Svakako da je pomogla i pomaže i nadalje ta ljubav prema plesu, prema umjetnosti općenito i što umjetnost, a time i suvremeni ples, može ponuditi nama kao pojedincima, ali i društvu. Jako pomaže ljubav, entuzijazam, strast koju svi koji radimo ovaj festival imamo. Ta obitelj plesa, obitelj koja me podržava svih ovih godina koliko se bavim ovom profesijom, ali i svi prijatelji plesa, kao i kolege koje prepoznaju našu viziju i koji imaju sličan ili istovjetan sustav vrijednosti. Plesom mijenjati svijet i ići naprijed, to je motor koji nas pokreće, tu nalazimo inspiraciju uzajamno se inspirirajući, učeći jedni od drugih, gradeći zajednički ideje, zajedno ostvarujemo viziju plesa koji osvaja svijet.

Organizacija koju smo osnovali, udruga Hrvatski institut za pokret i ples, pruža tu „kišobran“ i strukturu unutar koje ostvarujemo razne projekte i koja pruža kontinuitet djelovanju programa koje realiziramo. Dakle, jedno i drugo su podjednako važni. Što će vam institucije ako nemate ljude koji ne samo da znaju, već koji to žele raditi, koji to vole raditi! Upravo sam zato ponosna da smo sve ovo izgradili jer to je ta poveznica koja je to omogućila i pod motom zajedno možemo, zajedno za ples. Svatko tko s nama radi, da li profesionalno angažiran ili volonter, ambasador je plesa i ima važnu ulogu u promociji interesa za i oko plesa, te tako gradimo publiku, ali potičemo i potporu plesu unutar šire društvene zajednice. Korak po korak…

Iz godine u godinu Tjedan je rastao i razvijao se. Što je, po Vašem mišljenju, bilo ključno da on preraste u svjetski festival?

Svakako je bitan kontinuitet i fokusiran rad koji imam dojam da nikada ne prestaje. Već sada planiramo sljedeći festival, a nismo ni ovaj dovršili… Taj dijalog, to istraživanje nikad ne prestaje… Umjetnici koji su ovdje gostovali, kao i njihove organizacije i promotori, prepoznali su ne samo naš trud, već i viziju. I sami znaju koliko je teško ostvarivati ovako obiman i raznoliki program i to ne samo festivala, već i onaj Zagrebačkog plesnog centra. Naši kolege iz inozemstva, koji djeluju u nekim sređenijim okolnostima, vide pod kakvim uvjetima mi ostvarujemo tu našu viziju i često su iznenađeni da ostvarujemo sličnu ili čak višu razinu i kvalitetu rezultata.

Često imamo situaciju da kada pozovemo nekog umjetnika njihovi tehničari ili administratori zovu umjetnike i grupe koje su kod nas ranije gostovali da čuju njihove dojmove prije nego li pristanu doći. Drago nam je da i mi čujemo povratnu informaciju da i onda, ako je bilo teško nešto realizirati, da svi oni imaju samo superlativne komentare u odnosu na rad naše organizacije i to od ljudi, često volontera, koji ih dočekuju, druže se s njima tijekom njihova kratkog boravka, do detalja koje se trudimo ispuniti prema dogovorenom, a nije nebitna ni naša spremnost da odemo korak dalje, da ne kažem da svoje obaveze prema umjetnicima uvijek ispoštujemo do kraja. Uvijek se iznova začudim kada čujemo da ima situacija, drugdje, gdje umjetnici čekaju svoje honorare, ponekad i godinama.  Dakle, ta razina prijateljskog profesionalizma daje jednu dozu povjerenja i promiče glas o festivalu daleko izvan granica naše zemlje.

U početku je svakako pomoglo i to da sam kao mlada plesna umjetnica putovala često, odlazila na razne seminare i slično gdje sam se imala prilike i osobno upoznati i družiti s nekima od umjetnika koji su nam pohodili u goste – od Philippe Decoufléa, Paula Ribeira, Josefa Nadja, Nigel Charnocka, Russella Maliphanta, Donald Byrda do kasnije mlađih umjetnika poput Wayne McGregora, Thierry Smitsa, ali i kruga umjetnika iz Izraela koje sam upoznala preko prve generacije plesnih umjetnika, danas producenata i kritičara s kojima dijelim divno prijateljstvo (Yair Vardi, Gaby Aldor), a koji su me dalje upoznali s umjetnicima poput Inbal Pinto, Ohad Naharin, Emanuel Gat, Barak Marshall, Yasmeen Godder… Onda me ovi umjetnici upućuju na svoje kolege i tako se krug širi.

U toj putanji stariji kolege upućuju na mlade, oni s kojima sam se nekoć družila kao umjetnik danas su kao i ja u produkcijskim, kuratorskim ulogama i tu se prepoznajemo i dalje surađujemo, primjerice Anitha Matthieu iz jednog od najvećih  koreografskih festivala u Europi Rencontres chorégraphiques internationales de Seine-Saint-Denis. Svijet plesa je, iako vrlo šarolik, ipak mala i usko povezana obitelj unutar koje je vrlo bitan osjećaj povjerenja i osjećaj da dijelimo iste vrijednosni sustav i dijelimo slične vizije o razvoju plesa.

Foto: facebook.com/tjedansuvremenogplesa
Foto: facebook.com/tjedansuvremenogplesa

Mnogi teoretičari, kulturni časopisi i kritičari navode kako je 10. TSP bio svojevrsno remek-djelo. Što ga je napravilo takvim? Što je to toliko posebno što se dogodilo na njemu?

To me ne čudi, iako s podjednakom pažnjom pripremam svaki od festivala. U tih smo prvih deset godina tijekom kojih je festival stasao, a sa njime i oni koji su danas već doajeni kritičarskog rada, organizirali i radionice pisanja i slično. Uvjetno rečeno, tih prvih deset godina bile su formativne i 10. godišnjica je nekako tu formaciju zaokružila. Također smo nekako s tom obljetnicom dobili, uvjetno rečeno, neki službeniji legitimitet u ondašnjem kontekstu. Do tada nas nisu baš previše zamjećivali. Te smo godine zbog obljetnice i dobili neka značajnija sredstva te smo mogli nešto više, drugačije uraditi. Za publiku, pa i za kritičare, ali i za nas to je bilo neka točka kada smo osjetili da možemo… Sljedećih par godina doživljavamo ratne strahote, smanjenje financijske potpore, radili smo neko vrijeme opet u nekoj izolaciji… Da upitate neku drugu skupinu stručnjaka spomenuli bi vjerojatno neku drugu obljetnicu ili izdanje.

Recite mi, na temelji kojih koncepata gradite Tjedan iz godine u godinu?

Postoje neke tematske jedinice iako ne radim i nisam imala nikada namjeru raditi tematski festival, ali nekako promišljam program na kraći i dulji rok unutar nekih ciklusa i unutar širih tema i u odnosu da se prikažu ne samo neke aktualnosti, već i refleksija na tradiciju, povijest plesa… Dakle, imam projekciju smjera u kojem bih voljela da festival krene, a da li uspijemo u tome ovisi o jako puno faktora koji se trebaju spojiti u istom vremenskom i prostornom području, kao i financijski te prostorno-tehnički kontekst, do pitanja kome je pojedina predstava ili način rada kojeg želimo prezentirati namijenjen, tko je ta publika i tko je naša publika, dok se ne složi program koji mi se čini da ima smisla.

Svake godine rastete, uvodite novitete. Koji su noviteti ovogodišnjeg Tjedna?

Novitet ovog Tjedna, kao i ranijih godina, je to da pokušavamo osmisliti model većeg angažmana građana s plesom kroz participatorne aktivnosti, ponovo uvođenje većom dinamikom radionica namijenjenih profesionalnim plesačima, ponovni pokušaji da otvorimo strukturirani dijalog unutar struke oko plesa, te da stavljamo jači naglasak u promociju hrvatske selekcije spram vrlo ciljanih grupacija stranih promotora. Puno smo naučili tijekom pripreme ovog formata i na kraju, tijekom  uobičajene evaluacije, moći ćemo dublje analizirati što i kako dalje, na koji način smo možda nakon ovog iskustva mogli nešto uraditi drugačije, pa čak i ne ponoviti neki segment. Evaluacija je sastavni dio svakog našeg projekta i to je prilika da se kao ekipa okupimo i da analiziramo dojmove i rezultate.

Foto: facebook.com/tjedansuvremenogplesa
Foto: facebook.com/tjedansuvremenogplesa

Ovogodišnja tema festivala su migracije. Što Tjedan suvremenog plesa, kao jedna od posebnih kulturnih manifestacija, može ponuditi publici po pitanju migracija? Pokušavate li osvijestiti publiku da prihvaćaju drugačije?

Festival sam od prvog dana zamišljala kao nešto što pozitivno utječe na društvo, dakle da kroz takav angažman pozitivno mijena i percepciju društva spram suvremenom plesu. Mislim da u tome uspijevamo. Uvijek sam gledala da barem jedna produkcija unutar festivalskog programa progovori o temama koje u našem društvu nisu baš uobičajene, a ponekad izazivaju i čuđenje ili pak na površinu ispliva naša nezrelost, usudila bih se reći ignorancija, ali čak i ugrađena doza bezobrazluka u (ne)prihvaćanju svega što nije slika nas samih.

Migranti sa sobom imaju samo svoj identitet, svoju silnu želju da ostvare bolji život i jedinu vrijednost koju sa sobom nose, njihova jedina imovina često je njihovo tijelo koje bilježi njihovu tradiciju. Na žalost tijelo koje je često iskorištavano, umorno, odbačeno… To su pojmovi koji su i plesačima vrlo bliski. Plesni su umjetnici migranti po prirodi jer njihova tijela su teritorij u kojem ćemo naći zapisana razne estetike, filozofije kretanja… Oni su po vokaciji i nomadi jer idu kamo ih posao vodi, oni su adaptabilni i moraju biti poput migranata… Često žive na marginama društva i društveno se plesna umjetnost marginalizira…Ona ima svoje specifičnosti.

Dakle, u nekim smo se ovim nitima poveznicama prepoznali (mi, partneri u projektu Migrant Bodies) i  odlučili ući u projekt koji će progovoriti o tim temama, te koristeći jezik(e) umjetnost(i), umjetnička viđenja i razmišljanja na ovu temu otvarati dijalog u našim vlastitim sredinama na ovu temu. Stoga i pozivamo građanima da se priključe Protokolu koji je osmislilo šestoro umjetnika iz Hrvatske, Italije, Francuske i Kanade te da zajedno s njima podijele svoje refleksije i priče na temu identiteta, nacionalnosti, granica, migracija, transformacija…

Foto: facebook.com/tjedansuvremenogplesa
Foto: facebook.com/tjedansuvremenogplesa

U ove 32 godine vjerujem da je bilo pregršt i lijepih i teških trenutaka. Možete li mi ispričati neku anegdotu ili pak događaj koji Vam se urezao u sjećanje?

Da, stvarno ih je bilo. Ja ću Vas razočarati jer dinamikom kako se festival odvija ja na žalost nemam puno mogućnosti da uživam u rezultatima… Ja festival doživljavam bilo iznutra ili s periferije slušajući komentare publike, dojmove umjetnika koji nastupaju, mojih kolega koji prate… Ono što mi se ureže u sjećanje i gdje nalazim inspiraciju je kada mi netko pristupi na ulici i  pita kada će početi festival, ili mi netko koga i ne znam na FB pošalje poruku s upitom da li će netko od ranijih autora biti programiran ponovo ili skoro… Ili pak volonteri koji se odazivaju da nam pomognu te svojim opservacijama i komentarima ukazuju na detalje koje možda ne bih bila uočila ranije… To su te situacije koje me inspiriraju…

Svakako se sjećam trenutka kada smo prvi puta doveli Akram Khana u Hrvatsku, bilo je to u Zekaemu i kada je na drugoj izvedbi publika doslovce probila kroz pregradni zid i banula u dvoranu. Ili kada smo doveli prvi puta Jerome Bela i kada sam očekivala da će publika ili barem jedan dio imati negativnu reakciju, ali su svi bili oduševljeni. Trenutak nakon rata, kada smo u Hrvatsku prvi puta pozvali skupinu Candoco te se javno progovorilo o nedostatku javnog prijevoza koji bi bio pristupačan invalidima, nemogućnost da ulaze u kazališta, gdje se po prvi puta u HNK desilo da smo mogli povaditi cijeli prvi red stolica i pozvati veću grupu invalidnih osoba da pogledaju predstavu… Susret tih umjetnika s našim braniteljima koji su bili na rehabilitaciji u toplicama bio je izuzetan događaj koji mi se usjekao…

Kada je nestalo struje u HNK povodom predstave RANDOM Dance te kojim smo trudom mi i kompanija ipak uspjeli s danom zakašnjenja održati predstavu da bi zbog olujnog vremena i drugog dana morali prekinuti predstavu… Ili trenutak kada jedan profesionalac odbija stranim kolegama posuditi baletnu štangu kako bi se zagrijali, a da je pri tome nije trebao i nije koristio. Dakle, neka sitna podbadanja su ona koja su najbrojnija i ostaju puno dulje u sjećanju jer su toliko neracionalna i nevjerojatna. Ili kada se zaboravi da smo neke umjetnike upravo putem našeg festivala predstavili hrvatskoj publici, to kratko pamćenje ili čuđenje nekim uspjesima, omalovažavanje naših uspjeha od strane kolega ili pak ignoriranje… Ali tu na vidjelo izlazi taj hrvatski jal i onda krenemo raditi sljedeći festival gdje nastojimo pružiti nova, drugačija iskustva…

Be social

Komentari