Motovunski dnevnik – Dan četvrti: Biblijski potop i čudesna Ida
Jučerašnji dan započeli smo filmom Ja i ti Bernarda Bertoluccija koji je prikazan u hvalevrijednom programu Best of fest u kojem je prikazan izbor filmova s najboljih hrvatskih festivala. Ja i ti ekranizacija je romana poznatog talijanskog književnika Niccoloa Ammanitija i bavi se odnosom polubrata i polusestre koji su stjecajem okolnosti prisiljeni provesti nekoliko dana zajedno. Film nosi tek dvoje mladih glumaca, Tea Falco i Jacopo Olmo Antinori, pri čemu potonji ne ostavlja uvijek najbolji dojam, za što vjerojatno nije samo on kriv, već se čini da njegov lik nije najbolje razrađen, dok bi lik njegove sestre u sjajnoj izvedbi mlade Tee Falco mogao dobiti i svoj film. Bertoluccijev film bez pravog zapleta i bez ikakve dramske napetosti dobro funkcionira kao studija lika, ali vjerujem da su scenarij, odnosno međusobni odnosi likova i odnosi likova s okolinom mogli biti puno bolje razrađeni.
Pariz sjevera islandskog redatelja Hafsteinna Gunnara Sigurdssona još je jedan film koji se bavi poremećenim odnosima roditelja i djece, u ovom slučaju već odraslog sina i njegovog oca koji kao da ponovno proživljava pubertet. Kao i gore opisani Ja i ti, i Pariz sjevera je film koji ima mnogo potencijala, ali su oni nažalost tek djelomično iskorišteni. Film se pokušava dotaknuti mnogih odnosa u maloj otočkoj zajednici, pri čemu vrlo često ostaje površan i nedorečen te se čini kao da bi bilo bolje da se autor usredotočio na samo jednu od brojnih tema kojih se dotaknuo. Najveći potencijal ovog filma ležao je u raznim komičnim situacijama, koje su tek u nekoliko prizora dobro iskorištene, tako da film ostavlja prilično mlak dojam. Pomalo sentimentalnog ugođaja, Pariz sjevera nije film koji bismo proglasili potpunim promašajem, ali teško da bismo ga opet poželjeli pogledati (ili da ćemo ga se za godinu dana ponovno sjetiti).
Naposljetku, jedan od najiščekivanijih filmova festivala, Ida redatelja Pavela Pawlikowskog, opravdao je sva očekivanja. Crno-bijeli film o samostanskoj pripravnici koja u susretu s tetom otkrije svoje židovsko podrijetlo, krene u potragu za grobom svojih roditelja i preispituje odluku o ređenju pod utjecajem tete. Film svojim polaganim tempom, sjajnom upotrebom klasične glazbe kao soundtracka i suptilnom, ali sugestivnom glumom protagonistica Agate Kulesza i Agate Trzebuchowska ostavlja dojam zaokruženog umjetničkog djela. Ida i Wanda vrlo su neobičan par, dvije potpuno različite osobe koje dijele tek jedan zajednički cilj, za koji vjerojatno nemaju iste razloge. Ovo nije još jedan film koji se bavi nasljeđem holokausta kroz priču o koncentracijskim logorima, već građanima koji su se sami odlučili pobrinuti za rješenje židovskog pitanja kako bi sebi osigurali imovinu. Film se bavi i nasljeđem socijalizma, odnosno osobnoj tragediji Idine tete Wande koja je radila kao državna odvjetnica i vodila procese protiv narodnih neprijatelja. Kako kaže mladić kojeg slučajno sretnu putem, Ida slovi za jedan od najboljih europskih filmova sezone, a vjerujem da će ostati zapamćena i nakon festivalske sezone kao film koji se na predivan način bavi osobnom povijesti svojih glavnih likova.
Kad smo se ponadali da je lošim vremenskim uvjetima došao kraj, iznenadio nas je sinoćnji pljusak koji se protegnuo na nekoliko sati, pa su nas u jednom trenutku poslovično ljubazni zaštitari (čija funkcija na festivalu, osim oduzimanja alkohola na ulazu u grad, i nije baš najjasnija) natjerali da napustimo jedan od rijetkih natkrivenih prostora (da pojasnim, radi se o štandu s hranom). Budući da nas se doista nije lako riješiti, party se nastavio kraj ulaza u grad, što je možda bila kobna odluka, ali – samo jednom je pretposljednji dan festivala. Ako se pitate hoćemo li i kako preživjeti posljednji dan festivala, ne preostaje vam ništa drugo nego i dalje vjerno pratiti Motovunski dnevnik.
