Motovunski dnevnik – Dan treći: Premijera šokantnog dokumentarca Matije Vukšića
Treći dan Motovun film festivala donio nam je dva sjajna dokumentarca, stand-up comedy u izvedbi šarmantnog Arsena Dedića, neuspješan pokušaj da saznamo što je Ulay htio poručiti svojim sinoćnjim performansom i energični nastup Kulturshocka koji je protresao motovunsku publiku.
Kao što smo već pisali, Motovun Film Festival ove je godine u prvi plan stavio aktiviste koji su zbog svojih aktivnosti bili prisiljeni otići u egzil. Film #Chicagogirl govori o mladoj američkoj aktivistici sirijskog podrijetla koja putem društvenih mreža koordinira prosvjede u Siriji, ali i dostavu humanitarne pomoći i sve ostalo o čemu ljudima u ratnim područjima ovisi život. Osim osobne priče “cure iz Chicaga” i njenih sirijskih prijatelja, film donosi i objašnjenje uloge društvenih mreža u pobuni u Siriji i u Arapskom proljeću općenito. Priče o stradanju civila, o podzemnim bolnicama koje su jedva opremljene najnužnijom opremom i o tome kako je opasnije imati kameru nego AK-47 jednostavno su šokantne. Kako to obično biva u američkim filmovima televizijskog formata, u prvom planu su “eksperti” za medije, geopolitiku i ino, dok je osobna priča aktivista pomalo pala u drugi plan. O tome da detaljnog objašnjenja stanja u Siriji nema uopće ne treba govoriti – već smo navikli na to da o stanju u Siriji imamo vrlo šture informacije i prilično crno-bijelu priču. Ipak, posvećenost protagonistice filma njenoj misiji je nevjerojatna – na svom fakultetu ima tek dvoje poznanika, cijele dane provodi na društvenim mrežama i potpuno je zanemarila svoj život. Od svih aktivista o kojima smo gledali filmove proteklih dana, mlada Alaa Basatneh definitivno se bavi najkonkretnijim pitanjima, pitanjem života i smrti.
Za zabavu na festivalu jučer se pobrinuo Arsen Dedić, ovogodišnji dobitnik nagrade 50 godina kojom se nagrađuju filmski djelatnici za svoj dugotrajni rad na filmu. Arsenov motovunski show započeo je već na Doručku s autorom gdje se predstavio kao član društva liječenih Šibenčana, a nastavio se u Kinu Trg prilikom dodjele nagrade. Arsena smo na pozornicu dozvali njegovom najpoznatijom filmskom pjesmom, himnom zadrugara iz Vlaka u snijegu – Kad se male ruke slože, dok se organizacija potrudiola da Trg prekrije umjetnim snijegom. Arsen se s pozornice nije dao lako, pa je u šali zatražio da mu pogrebna poduzeća plate autorska prava za njegove hitove poput Ujevićevog Odlaska koji se često izvode na sprovodima i ispričao niz anegdota iz svoje duge karijere. Nažalost, Arsenov koncert nismo mogli slušati jer se preklapao s premijerom filma Matije Vukšića Djeca tranzicije, koji je predstavljen u Kinu Trg.
Djeca tranzicije su film koji definitivno zaslužuje mnogo više teksta i pozornosti nego što može dobiti u okviru ovakvog teksta. Nakon debitantskog filma Benjamin i biografskog filma o Željku Mavroviću Irokeza, Matija Vukšić se posvetio vrlo zanimljivoj temi – odrastanju djece koja su rođena krajem 90-ih ili početkom 21. stoljeća i njihovim (uglavnom propalim) snovima i nadama. Film prati četvero djece iz ruralnih krajeva koja imaju sasvim drugačije probleme – od nasilja u školi do cyberbullinga, od propale nogometne karijere do vrlo neobičnih prioriteta u životu djevojčice koja kad odraste želi biti Jelena Karleuša. U filmu se priče četvero djece/mladih iznose zasebno i redovito u kontrastu s prethodnom – tako priča o djevojčici koja je zlostavljana uvijek prethodi priči o njenoj vršnjakinji koja hoda obučena u najskuplju dizajnersku odjeću. Vukšić se nigdje ne bavi općim mjestima, već osobnim pričama iz kojih se mogu iščitati brojni problemi hrvatskog društva, kao što je loš obrazovni sustav, loše funkcioniranje državnih institucija, ambicije roditelja koje su u prevelikom raskoraku s realnošću i nepostojanje sadržaja za djecu i mlade u manjim sredinama. Posebno je potresna priča o djevojci koja je počinila samoubojstvo zbog nasilja na društvenim mrežama, odnosno priča o njenim roditeljima koji još uvijek tragaju za razlozima njenog samoubojstva. U svakom slučaju, radi se o filmu koji će sigurno biti prikazivan na domaćim festivalima, a nadam se da će doživjeti sudbinu nekih drugih kvalitetnih i uspješnih dokumentaraca (Nije ti život pjesma Havaja Dane Budisavljević ili Gangster te voli Nebojše Slijepčevića) jer se doista radi o filmu koji bi trebao doprijeti do najšire publike i potaknuti nas da se zapitamo kakva nas budućnost čeka.
Naposljetku vrijedi spomenuti da je naša potraga za istinom završila prilično neuspješno – nada da ćemo na Q&A sessionu s Ulayjem čuti ponešto o performansu koji je izveden na drugom danu festivala pala je u vodu čim je mikrofon preuzela Inna Shevchenko, ukrajinska aktivistica iz skupine Femen. Inna Shevchenko govori s mnogo energije i entuzijazma, ali njen entuzijazam često pada u vodu kad postane primjetno da ni ona sama nije sasvim sigurna koji je cilj njenih akcija, protiv koga se zapravo trebaju boriti i zbog čega je instrument njihovog djelovanja golo tijelo kad je primarni cilj njihovog djelovanja rušenje patrijarhalnog društva i prikazivanja žene kao seksualnog objekta. Zanimljiva rasprava vodila se između Ulayja, koji je sam sebe nazvao artivistom, budući da mu je, kako kaže, dosadilo da ga se naziva artistom i koji je unatoč svojem radikalnom umjetničkom izričaju čovjek prilično umjerenih političkih ideja, ili barem blagog načina izražavanja koji je svima odgovarao nakon agresivnog nastupa Inne Shevchenko.
