Istaknuto
19.10.2017.

Večeras se u Francuskom paviljonu otvara izložba međunarodno priznate multimedijalne umjetnice OKO, povodom čega smo ukratko popričali s autoricom.

11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

Intervju

Mozaični početak kraja od 25.400 tipki u Galeriji SC

09.09.2015. Jelena KovačevFoto: Ziher.hr/ Jelena Kovačev

Povodom otvaranja njegove izložbe “Beginning of the end” imala sam priliku postaviti par pitanja Goranu Novakoviću, stvaraocu impozantnog mozaika dimenzija 3,35 x 2,5 metara. Po zvanju slikar, uhvatio se slaganja motiva eksplozije atomske bombe tipkama tipkovnice tijekom više od dvije godine. Izložba u Galeriji SC, koja traje do 12. rujna, dokazuje da se umjetnikov trud isplatio.

Kako se u cijeloj priči našla tipkovnica?

Ni ne sjećam se više kako je došla ideja. Počelo je tako da sam radio mozaik, to mi je bilo nešto nepoznato i stvar koja mi je bila jako zanimljiva. Danas svi doživljavaju mozaik kao primijenjenu umjetnost i jako ga mali broj ljudi radi u fine artu. To je dosta nepravedan odnos prema njemu jer nudi jako puno. Za razliku od svih ostalih tehnika, on  omogućuje da napraviš nešto i da ti materijal sam, u ovom slučaju tipkovnice, paralelno dozvoljava da razvijaš kontekst, ne zasniva se sve na tom vizualnom dijelu slike u kojoj ćeš vidjeti i prepoznati prikaz.

Kod ovog rada je bitno da sam materijal izrade nije isključen iz same priče, on je sastavni dio slike na puno više nivoa. Kad imaš sliku, imaš samo boju. Tipkovnice su došle u priču jer su se tematski podudarale.

Je li bilo naporno to slagati?

Bilo je užasno naporno zato što to uopće nije kreativan proces. To je većinom bilo odrađivanje posla. Kreativan proces je u prvim stupnjevima realizacije, u ostatku kreativnosti više nema. Nema više ničeg nepredvidivog. Kad slikaš, dogodit će ti se neka stvar koju možda nisi planirao, nisi htio. Hoćeš ih zadržati. Dovoljno su zanimljive. Bilo je vrlo teško, naporno i iscrpljujuće i zbog toga.

Foto: Ziher.hr/ Jelena Kovačev

Foto: Ziher.hr/ Jelena Kovačev

Neke su tipke iskakale više od drugih, je li to bilo planirano?

Ne, nije. Ja sam definitivno odlučio da tipke neću mijenjati ni na jedan način, da neću utjecati na njihov izgled. Stvar je do proizvođača i godina proizvodnje. Vidio sam sve tipkovnice, gdje su proizvedene, od njihovog nastanka u tehnologiji. Obične su stare tipkovnice bijele, sive ili žute i zapravo su uvijek puno dublje. Modernije idu više u crnije varijante i puno su pliće. Tu se vidi razvoj tehnologije i to sigurno nisam htio mijenjati. To mi je i zanimljiv dio, čini sliku reljefnom i likovnijom, razbijaju formu.

Zapravo mi je bila jako bitno da stvar ostane u likovnosti. Ako ćemo ići sada izanalizirati sliku, ispikselizirana je. Nije da imam nešto protiv piksela, no mislim da se ta priča više veže za grafiku, za print. Ja ipak težim drugim stvarima.

Jesi li radio išta drugo u međuvremenu, je li to jedini projekt u ove dvije godine?

Zapravo, to sve skupa traje i nešto duže, no ozbiljan proces trajao je oko dvije godine. Naravno, to bi se moglo sve napraviti i u kraćem vremenu, ali to znači da isključuješ sve druge obaveze koje imaš i isto tako moraš imati dovoljno materijala. Za ovo mi je bilo teško reći koliko će mi materijala trebati. Bijelih tipki je stalno manjkalo, kako su to starije tipkovnice pa ih ne možeš svugdje naći, a njih sam najviše koristio. Kad sam već bio pri kraju, morao sam posezati za različitim varijantama, i Hrelić je spašavao stvar.

Kad nisam radio sliku, morao sam se baviti njezinom produkcijom na neki drugi način. Stigao sam nešto malo slikati, mogao sam bolje iskoristiti vrijeme, ali meni je bio prioritet završiti ovo. Ima dosta posla koji je zamoran i nakon pet sati rada na tome dosta si iscrpljen.

Iako, uvijek nastojim paralelno raditi više stvari. Dobro planirati je zapravo najbitnije, možeš na taj način biti produktivniji.

Foto: Ziher.hr/ Jelena Kovačev

Foto: Ziher.hr/ Jelena Kovačev

Koliko je tema slike povezana s tipkama?

Inače su u svojim drugim radovima, koje niste imali prilike vidjeti na izložbi, situacije i momenti na slici neka vrsta logotipa. U ovom slučaju postoji eksplozija kao najjasniji vizualni prikaz čovjekovog izuma koji služi isključivo samouništenju.

Tu se događa jedan oksimoron. Suludo je kako jedan od najvećih ljudskih izuma služi tome da bi ljudi nestali. To je zanimljiva stvar, ali naravno da nije jedina koju možemo pročitati iz prikaza.

Motiv je tu samo da bi objasnio zašto su tu tipke. U biti, moja je želja postaviti pitanje, dolazi li to samouništenje od kojeg svi imamo neku vrstu straha, svako malo javljaju se nove prijetnje, oružja masovnog uništenja. Svako malo upadamo u zamke modernog života koje su prisutne na internetu, medijima koji nas usisavaju unutra i prave nas biljkama. Naravno da je nemoguće izolirati se, ja ga koristim na dnevnoj bazi, bez njega bi mi sto stvari bilo nezamislivo. Ali opet, postoji jedan zdrav način, ali i nenormalan. Imam dojam da nas većina ode baš u takav drugi način, sve ode predaleko. Teško je držati tu sivu zonu.

Postavljanje tog pitanja već mi je dovoljno kao i komunikacija s publikom.

Koliko je moguća komunikacija s publikom ovdje u Zagrebu i općenito u Hrvatskoj? Koliko su ljudi u dodiru s umjetnošću?
To mi je teško reći. Ako ćemo pričati o granicama Hrvatske, to bi sigurno moglo biti na višoj razini. Da je bolje, opet bismo htjeli više. Koliko ljudi razumije i prati umjetnost to nije ni bitno, je na neki način, ali ne može se to gledati kroz granice. Podcjenjivati publiku ili precjenjivati je na nekom mjestu nije dobra stvar. Netko će doći i potpuno razumjeti stvar, a drugi neće razumjeti ništa. Na kraju krajeva, publika uvijek bira ono što gleda. Ja očekujem da ako su već birali nešto gledati da su dovoljno kompetentni da shvate. Vjerujem da ljudi koji načelno prate likovnu scenu i općenito umjetnost, surađuju s umjetnikovim radom.

Foto: Ziher.hr/ Jelena Kovačev

Foto: Ziher.hr/ Jelena Kovačev

Ljudi koji prate umjetnost, oni ocjenjuju, čim postoji odnos, to je u redu. No, što misliš, koliko je njih u dodiru s tim? Meni se čini da ovdje u Hrvatskoj postoji zatvoreni krug ljudi koji se bavi umjetnošću ili ju proučava, a da je većini umjetnost nepoznat pojam.   

Nažalost, toga će biti sve više i više. Kako sam čitao u zadnje vrijeme, što se tiče obrazovnih institucija koje predlažu smanjenje broja sati likovnog. Bilo tko da bi razumio likovno djelo, mora imati alate kojima će ga čitati. Ja ti mogu sada dati knjigu na kineskom i reći da je to obična knjiga. Ti to nećeš moći razumjeti i tebi je bezvrijedna, baš zbog toga što ju ne razumiješ. Tako je isto i s likovnošću. Nije to krivica pojedinca, već sistema.

S druge strane, Šveđani uvode dodatne sate likovnog jer imaju svijest o njegovoj važnosti. Poanta je vrlo jednostavna, kreativno razmišljanje ne mora nužno završiti s time da postaneš slikar ili umjetnik bilo koje vrste. Kreativno razmišljanje ti pomaže i u drugim stvarima.

Odgovornost je na nama koji se bavimo likovnom kulturom. Nebitno je je li netko teoretičar ili kustos u galeriji, povjesničar umjetnosti, profesor u školi ili likovni umjetnik, odgovoran je za poticanje razvitka svijesti o likovnosti.

Na kraju krajeva, sve oko nas je estetika. Samo je sad pitanje kolika je njezina kvaliteta. Estetika je nužna. Mi ju imamo usađenu u sebi, htjeli, ne htjeli. Svatko će reći za nešto da mu je lijepo ili ružno. To što neće znati obrazložiti, nije uopće bitno. On je svjestan estetskih kvaliteta predmeta ili osobe.  I sama industrija to koristi.

Foto: Tumblr/redmadwoman

Foto: Tumblr/redmadwoman

Koliko ti je bitna estetika u tvom radu?

Uvijek cijenim vještinu. I mislim da bi svatko tko je odabrao ovaj poziv da je djelomice tu prisutno i dokazivanje vještine. Odredilo te to što si bio bolji u tome od ostalih. Vještina je bitna, i da, pokušavam raditi lijepe stvari. Ova slika je dokaz da je moć umjetnosti u tome da možeš raditi jedan prikaz koji će biti poseban, ali i zastrašujući, čak ga možemo nazvati i ružnim, ali će on ipak biti privlačan. Jedino umjetnost može napraviti takvo nešto.

Sve na kraju ima tu estetsku vrijednost. Ali ja previše i ne razmišljam o tome. Radim stvari intuitivno. Ne trudim se ograničiti na jednu tehniku. Meni je ovo zapravo prvi mozaik. Je li posljednji, nije. Ali hoću li se baviti isključivo time, neću.

Moja definicija umjetnosti, kreativnog rada je stalno tražiti nove stvari. Rukopis određuje da uvijek budeš isti. Svatko tko se bavi likovnim izražavanjem trebao bi bježati od toga. Ima previše mogućnosti, tehnika, stvari koje bi trebao vidjeti i probati. Ako želiš probati sve, nikad nećeš stići napraviti ono nešto što je prepoznatljivo za tebe. Ali to ne bi trebao biti problem. To bi po meni trebala biti kreativnost.

Mnogo mojih kolega, i općenito ljudi koji se time bavi, dogodilo se da im je nešto prošlo jako dobro, otvorila su im se neka vrata, natječaji ili prodaje i onda su podsvjesno, ili čak svjesno, došli do zaključka da dalje od toga ne moraju ići. Jer to je već dovoljno i to je dobro. Nikad se ne dovode do stvari koje moraju ponovno riješiti ili isprobati sebe, testirati sebe. Meni je taj dio zanimljiviji.

Tako da ne idem planski uopće, ali uvijek znam, točno prije nego što počnem, što želim. Dođe mi neka ideja na pamet, nešto što se može nazvati inspiracijom. Kroz tu ideju biram tehniku i format i sve što uključuje razvoj slike ili mozaika. Ništa mi nije nezanimljivo ili mi ništa nije dovoljno zanimljivo, nego se još mora razviti.

Foto: Tumblr/p-3-art

Foto: Tumblr/p-3-art

Komentari