Istaknuto
01.12.2016.

Cijela naša povijest satkana je na slučajnosti i poticajima vremena u kojem smo se našli. Bez ikakvog problema mogu zamisliti situaciju u kojem nas je umjesto rock manije prije 40 ili 30 godina pokosila neka druga „zarazna bolest“.

28.11.2016.

Izložba se dokazala kao kompleksan narativ jer je od izrazite kulturne važnosti za povijest kazališta, glazbe, kostimografije i baleta. Otvorenjem ove izložbe MUO se ucrtao na umjetničku kartu svijeta kao prvak u cjelokupnoj prezentaciji Orašara, remek-djela klasičnog baleta.

Film

Mozaik bizarnosti (“Transmania”, D. Lušičić)

28.11.2016. Marta BanFoto: facebook.com/transmaniathemovie

Inspiriran nadrealističkim igrama u kojima jedan sudionik nastavlja igru prethodnoga, David Lušičić, arhitekt i scenograf, osmišljava sljedeći projekt: okuplja petnaest domaćih redatelja oko filma u kojem svaki redatelj dobiva svojih pet minuta slobodnog stvaralaštva, imajući u vidu tek posljednju minutu uratka kolege koji je snimao prije njega. Četiri je godine potrajala realizacija Lušičićeve neobične ideje, a krajnji je rezultat eksperimentalni omnibus nazvan Transmania koji sedmu umjetnost ovih prostora ne zadirkuje samo formatom, već i povremenim odmakom od uobičajenih tematsko-sadržajnih obrazaca.

Rezultati eksperimenta

Petnaest redatelja i redateljica, među kojima se nalaze Dalibor Matanić, Sonja Tarokić, Hana Jušić, Bobo Jelčić, Zvonimir Jurić, Vlatka Vorkapić, Jasna Zastavniković, Filip Šovagović, Ivan Salaj, Sara Hribar, Tanja Golić, Petar Orešković, Stanislav Tomić, Edi Mužina i Ivan Sikavica, iskoristilo je svojih pet minuta uglavnom bez sustezanja. Kratak format, odriješene ruke i eksperimentalna etiketa mnogima od njih dali su elana da svojim minutama dodaju bizarnu, grotesknu, na momente i nadrealnu notu. Prevare i prekidi, seksualni fetiši, bijeg s mjesta nesreće, zbivanja u pedikerskom salonu (vrhunac filmskog naturalizma!) ili pak snimanje senzacionalističke dokumentarne serije o poznatim serijskim ubojicama neke su od tema koje imaju vrlo slabu ili pak nikakvu linearnu povezanost, no sve od reda stvaraju dojam da netko na trenutak odškrinjuje pogled na razne anomalije, perverzije i grijehe našeg društva.

Foto; facebook.com/transmaniathemovie

Foto; facebook.com/transmaniathemovie

Sve epizode Transmanije  nisu jednako idejno  i izvedbeno jake – neki su redatelji proizveli tipičnu dramsku napetost koristeći već uvriježene karaktere (epizoda s policajcima), a neki su možda odveć zagrebali u apstraktne vode (egzistencijalističko bivanje u solani na moru) – no sve to zapravo vrlo dobro funkcionira u kontekstu ovog filma koji je, poput neke urbane sredine u kojoj žive pripadnici različitih skupina, zapravo vrlo neopterećen oznakama (ne)običnosti, (ne)nametljivosti, subverzivnosti.  Činjenica da se petominutne epizode toliko i razlikuju, osigurava filmsku protočnost koja ne pati od zasićenja i predvidljivosti te održava pažnju gledatelja. U najgorem slučaju, ako koja od epizoda gledatelju i nije po volji, spoznaja da traje samo pet minuta i da nakon nje slijedi nova, ublažuje stvaranje općeg dojma. Transmania u biti podsjeća na neku neobično postavljenu izložbu koju dosta kvalitetno pokriva široko područje ljudskog djelovanja i u kojoj će svaki gledatelj zasigurno pronaći nešto za sebe.

Foto; facebook.com/transmaniathemovie

Foto; facebook.com/transmaniathemovie

Upečatljivost i karizma na uvrnut način

Pohvala glumcima koji su uistinu bili dobri. Vrlo je uzbudljivo gledati poznata lica glumačkih snaga u nekim novim izdanjima koje filmska praksa ovih prostora dosad nije iskušavala. Naročito je to izraženo u situacijama kada jedan glumac, za potrebe različitih epizoda, igra različite uloge. Eklatantan primjer takvog ostvaraja angažman je odličnog Frane Maškovića koji u filmu tumači čak devet likova: od beskrupuloznog menadžera, osvetoljubivog bivšeg supruga, vozača koji živi s roditeljima do sumanutog i bizarnog voditelja emisije o serijskim ubojicama koji istražuje groteskni slučaj kobasičara iz Đakova. Karizmatični Mašković krajnje je uvjerljivo dočarao sve svoje likove od kojih će neki zasigurno ostati upamćeni kao najjači aduti Transmanije. Osim dubrovačkog glumca valja istaknuti i Milivoja Beadera, Gorana Bogdana, Laru Barić, Jadranku Đokić te Filipa Šovagovića, ali i imati na umu sve ostale karike glumačke postave ovog filma kojih je mnogo, no od kojih se većina uglavnom iskazala.

Transmania je eksperiment kojeg možemo smatrati uspjelim. Neobična provokacija linearne naracije igranog filma nije postala sama sebi svrhom, već je ponudila i sadržaj koji je pokazao da logika zbivanja zapravo i nije presudna da okupira pažnju i interes publike. Dobar je to iskorak da domaći film gledateljima pruži neko novo iskustvo radnje kojom ih u isto vrijeme šokira, ljuti, rastužuje ili pak zabavlja, razotkrivajući neugodne istine koje društvo obično vješto sakriva i kamuflira, bilo da se radi o seksualnim maštarijama, žudnjom za senzacionalnim vijestima crne kronike ili, naprosto, neurednim stopalima.

Transmaniu možete pogledati još do srijede (30.11.) u Art-kino Croatia u Rijeci.

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(10 votes, average: 3.800 out of 5)

Komentari