Istaknuto
21.05.2017.

Grupa sušačkih gimnazijalaca i njihovih profesora nakon popodnevne smjene već niz godina ostaje u školi i na izbornoj nastavi priprema kazališne predstave. U vremenu kada je teško biti profesor, oni svojim učenicima usađuju ljubav prema kazalištu i time odgajaju, ako ne buduće glumce, onda zasigurno obrazovane i aktivne gledatelje.

18.05.2017.

Tjedan suvremenog plesa je tijekom protekle 34 godine postojanja prezentirao preko 800 renomiranih svjetskih umjetnika te producirao 80-ak premijernih izvedbi domaćih autora, proizvevši tako nekoliko generacija hrvatskih koreografa i plesača.

Vizart

Mrzitelji Renoira prosvjeduju ispred Muzeja lijepih umjetnosti u Bostonu

12.10.2015. Anja TomljenovićFoto: bostonglobe.com

Prilično bizaran prosvjed “boraca za umjetničku pravdu” odvija se ovih dana ispred Muzeja lijepih umjetnosti u Bostonu. Sve je počelo otvaranjem Instagram profila Renoir Sucks At Painting čija je osnovna zadaća prenijeti poruku mržnje prema liku i djelu francuskog impresionista Pierre-Augusta Renoira. Prosvjednici su istupili s radikalnim idejama – Renoirove slike trebaju se maknuti iz Muzeja u Bostonu, a traže i da kustosi odmah podnesu ostavke. Iza ovog pomalo komičnog aktivističkog nastupa u kojem prosvjednici nose plakate s porukama “ReNOir” “Bog mrzi Renoira” i “estetski terorizam” stoji Max Geller, pasionirani mrzitelj Renoirova slikarstva.

“Renoir se smatra dobrim slikarom jer se njegovi radovi nalaze u muzejima. Ali nakon podrobnijeg uvida u njegovo slikarstvo, taj argument se čini prilično pogrešnim.”, prenosi Gellerovu izjavu The Guardian. Uistinu, Gellerovo je pravo sumnjati u autoritet Renoirova slikarstva i time otvoriti pitanje o imenima i djelima koja su u tradicijskom korpusu umjetnosti. Danas je svako uključivanje u umjetnost zapravo selektivno – svatko se priklanja određenom umjetniku ili njegovu opusu na temelju osobnih preferencija, bilo to zbog pobuđene emocije, estetske dopadljivosti ili drugih razloga. Neslaganje oko izbora dovodi do razbijanja monotonije i otvaranja dinamičnih dijaloga. U tom smislu, ovaj prosvjed se može smatrati dobrom pojavom.

Foto: bostonglobe.com [Max Geller]

Foto: bostonglobe.com [Max Geller]

Međutim, Gellerove izjave pokazuju kako on nije pretjerano upoznat s Renoirovim značajem u svjetskoj povijesti umjetnosti. Za The Guardian je izjavio: “U stvarnom životu, drveće je prekrasno. Ako ćemo vjerovati Renoiru, pomislili bismo da su drveća jednostavno kolekcija zelenih črčkarija.” Prva stvar, impresionizam se izdvaja iz svijeta tradicionalne akademske umjetnosti druge polovice 19. stoljeća u Francuskoj. Njegova pokretačka sila bila je želja nekolicine umjetnika da slikarstvu pristupe na posve suprotan način od onoga koji je bio prihvaćen u službenim krugovima pariškog Salona. Claude Monet, Camille Pissarro i Pierre-Auguste Renoir među prvima odlaze iz atelijera u prirodu i proučavaju promjenu danjeg svjetla u svrhu spontanijeg i slobodnijeg izražavanja osobnog dojma, impresije. Rasvjetljuju paletu boja, dive se i inspiraciju pronalaze u japanskim drvorezima, što predstavlja svojevrstan prestanak višestoljetne europske kulturne dominacije i otvaranje prema dotada neistraženim kulturama Dalekog istoka. Renoirovo platno Ples u Bougivalu (Bal à Bougival, 1883.) ispunjeno je raspršenim, pulsirajućim svjetlom (što tadašnji akademizam nije poznavao!) koje hvata komadić života njegovih prijatelja. Što bi ovdje bilo toliko ružno ili nekome mrsko?

Foto: mfa.org [Bal à Bougival, 1883.]

Što je tek s postmodernistima, Vincentom Van Goghom, Paulom Gauguinom i Paulom Cézanneom i njihovim nasljeđivanjem teme osobnog doživljaja iz impresionizma, a zanemarivanjem narativnog sadržaja? Možemo li njih samo tako izbaciti iz muzeja? Gellerov prosvjed ne može se smatrati ozbiljnijim pokušajem uzdrmavanja umjetničkog svijeta, možda tek kao vapajem za pozornošću. Ovakvi aktivisti trebali bi se bolje upoznati s temom i građom s kojom se pokušavaju sukobiti. Pierre-Auguste Renoir još za života je bio vrlo cijenjen umjetnik, a nesumnjivo će to i ostati. Općenito nije poznata činjenica kako je Renoir patio od reumatoidnog artritisa, teške bolesti od koje je završio u invalidskim kolicima, a ruke su mu postale potpuno deformirane, poput ptičjih kandži. Usprkos velikoj patnji i bolesti, pokretačka snaga umjetnosti u njemu je bila jača i on je ustrajao u kreiranju majstorskih djela sve do smrti.

“The pain passes, but the beauty remains.”

-Pierre-Auguste Renoir

Komentari