Mutantska oda psihodeliji (“Legion”, N. Hawley)
Televizija trenutno živi u bogatom i veoma produktivnom razdoblju te smo obasuti mnogim kvalitetnim televizijskim (a slijedom toga i online) serijama koje sve jedna drugu nastoje čim bolje nadmašiti. Pokušava se to postići epskim pričama, distinktivnim likovima ili pak izvanrednim stilom. U tu grupu serija koje se trude istaknuti neupitno spada i Legion. Tvorac serije Noah Hawley prije ovoga nam je dao Fargo u formi serije i obavio poprilično dobar posao.
Legion svoju priču uzima iz svijeta Marvela, točnije iz svijeta X-Mena, ali ako i niste ljubitelj super-heroja, Hawley se potrudio da to uopće ne bude prepreka. Ono što Legion od vas ipak zahtijeva jest otvoren um; prva je sezona, naime, bila hvaljena zbog svoje izrazite neobičnosti i smjelosti, a naročito je zanimljiv bio njen pristup tematici mentalne bolesti, koja se, iako je bila u kontekstu super-herojske priče mutanta, mogla sagledati i sa neutralnog stajališta te se ispitivala pouzdanost pripovjedača, granica realnosti i sveopće neobičnosti svijeta čiji su okviri nejasni i pomični.
Druga je sezona tako dobila težak zadatak ne samo održati, već i nadmašiti razinu koju si je zadala u prvoj sezoni. Hawley i njegova ekipa obećali su novo iskustvo koje će se nadovezati na prvu sezonu, ali ga se neće slijepo držati. Koliko je to obećanje održano glavno je pitanje, kao i to kako je zapravo lako spotaknuti se o vlastite visine.
Mutanti (ponovno) spašavaju svijet
Nakon što se u prvoj sezoni borio protiv vlastitih demona i pokušavao prihvatiti činjenicu da ipak nije shizofreničan, već samo moćan mutant, David Haller (Dan Stevens) vraća se svojim prijateljima nakon godinu dana i ima novu misiju: ovoga puta od mutanta koji ga je opsjedao čitav život ne spašava sebe, već (navodno) čitav svijet. Negativac nazvan Shadow King ovoga je puta jasno određen u liku Amahla Farouka (Navid Negahban), koji barata trima jezicima i umovima svih koji mu se približe, a za svoje prljave zadatke koristi tijela i umove Lenny (Aubrey Plaza) i Olivera (Jemaine Clement).
David je iznimno sumnjiv svim svojim saveznicima, prijateljima i ljubavima, ali čini se da su ipak spremni ostati na njegovoj strani. Ponovno smo stavljeni u situaciju izrazitog (ne)povjerenja među likovima, iz čega onda proizlazi i nepovjerenje gledatelja te je sve što se na ekranu prikazuje pod velikim upitnikom.
Redefinicija super-herojskog žanra
Stripovi i super-heroji vladaju mainstream filmskim platnom već nekoliko godina, a nije im strana ni televizija. Marvel je tako svoje pipke uvukao u sve sfere filmskog svijeta, a već smo i navikli na to što od njih možemo očekivati i na platnu i na televiziji. Međutim, Noah Hawley nije htio hodati utabanim stazama, već je od samog početka tvrdio da je njegova povezanost s originalnim serijalom stripova poprilično labava i slobodna. U seriji je iskorištena labava i fragmentarna struktura priče iz stripova te se iz nje izvode šašavost i originalnost serije, koje nisu u toliko ekstremnoj mjeri prisutne u ostalim filmovima i serijama povezanim s Marvelom.
David Haller nije klasičan junak, ako uopće i jest junak, a svaki puta kada se David suočava sa svojim neprijateljima, serija pronalazi nove kreativne načine da to prikaže – barem jednom u sezoni David se natječe u plesanju sa svojim suparnicima, a bit će zanimljivo vidjeti kako će iskoristiti svoje moći čim postane svjestan njihove potpune snage.
Dezorijentiranost kao sveobuhvatna tema
Legion se diči svojim novim pristupom ne samo Marvelu, već i samoj televiziji, tvrdeći da je gledanje ove serije pravo iskustvo. Ta se izjava bez previše pogovora može primijeniti na prvu sezonu, jer je gledateljima dezorijentiran i varljiv pristup Legiona svojoj priči bio nepoznat, a nekonvencionalnost serije originalna. Usprkos tome što se priča prve sezone zbog svoje kompleksnosti teže mogla pratiti, gledatelj se svaki put rado vraćao novoj epizodi. Ravnoteža između priče i stila bila je optimalna te se moglo uživati u oba faktora, a dojmljivi psihodelični vizualni efekti bili su preneseni i na narativ.
Druga sezona, međutim, kao da je djelomično zaboravila na svoje korijene. Visoka stiliziranost serije ostala je na istoj razini, kao i njena neobičnost u strukturi, ali je fabula svoju kompleksnost svela na previše jednostavne faktore da bi bila jednako intrigantna kao i u prethodnoj sezoni. U drugoj se sezoni dobiva jači dojam da je želja autora bila pod svaku cijenu začuditi gledatelja te ga obasuti dojmljivom estetikom scenografije i kostimografije. Tako ova potraga Davida za načinom da spasi svijet koji će možda nestati (p)ostaje nedorečena, mlaka i previše rastegnuta.
Uvođenje antagonista Farouka kao lika od krvi i mesa, a ne samo sjenke koja opsjeda krhki um protagonista pun je pogodak te je zapravo nit vodilja ove sezone. Čini se da su upravo (navodni) zlikovci najbolje okarakterizirani likovi i prava je šteta što su likovi koje smo upoznali u prvoj sezoni kao protagoniste ostali na istome nimalo se ne razvivši.
Kada pretencioznost prevlada
Koliko je Legion prvom sezonom eksplozivno privukao pažnju gledateljstva, toliko je druga sezona ostavila gorak okus u ustima. Hawley se, izgleda, u ovoj sezoni previše koncentrirao na stil i efekt začudnosti, zbog čega mu pate i neki likovi i priča, jer mu miješanje žanrova, fragmentarno i dezorijentirano pripovijedanje nemaju nikakvu dodatnu svrhu. Iako sezona još ima malo prostora za iskupljenje, teško je otresti se osjećaja da je Hawley ipak postao previše pretenciozan.
Legion usprkos svemu i u drugoj sezoni zaslužuje pohvalu zbog svoje smjelosti i posvećenosti detaljima i simbolizmu, koji su seriji i donijeli status nečega vrijednog pažnje. Ostaje nada da će u trećoj sezoni autori serije pronaći neki jasniji fokus te bolje rasporediti elemente kojima raspolažu, ne odajući se slijepo psihodeličnoj plovidbi varljivim i začudnim.
