Najbolji strani albumi 2017. godine
Godina 2017. dokazala nam je da album kao forma još uvijek nije izumro. Zbog toga nemamo jedan, već četiri albuma godine. Ova godina potvrdila nam je i da shoegaze nije izumro, da smo dobili nove mlade kraljice pop i R&B glazbe te da i u 2017. brojni izvođači (i oni dužeg i oni kraćeg staža) uspijevaju svoje glazbene izričaje prošarati novim utjecajima.
15.
Queens of the Stone Age – “Villains”
Piše: Vlatka Semenčić
“Villains”, sedmi studijski album Queens of the Stone Age, posjeduje prepoznatljivi zvuk benda, no nije sličan niti jednom od prethodnih šest albuma. Ovo je album koji je veseo, plesni i mami osmijeh na lice, što do sada nisu bile uvriježene karakteristike kada se govorilo o njihovoj glazbi. Neuobičajeni producent – Mark Ronson – svojim je utjecajem na zvuk samo podvukao crtu, nije pretjerao niti podbacio. Kao što šarene mrvice posipane po glazuri ne utječu na okus kolača, no ipak je puno ljepše s njima. No prvi stihovi na albumu – “I was born in the desert” – unatoč plesnom ritmu uvodne Feet Don’t Fail Me (s dodatkom Daft Punk elektronskih elemenata) podsjećaju nas da se neke stvari nikad ne mijenjaju. Majstorski odsviran, snimljen, aranžiran i produciran album, “Villains” ima zasebno mjesto u diskografiji Queens of the Stone Age.
14.
Alt-J – “Relaxer”
Piše: Vanja Senčar
“Relaxer” je namjerno čudan album, što i jest specijalnost Alt-J. Album ima snažne korijene u folku na koje nadograđuje elektroniku, puhače, vokale Ellie Rowsell, Marike Hackman i Hinako Omori, gudače London Metropolitan Orchestra te preko dvadeset klasično školovanih gitarista. Gdje se mnogi pitaju “zašto?”, Alt-J se pita “zašto ne”. Folk gitare, hip-hop basevi i gomila neobičnih zvukova koji djeluju kao da ne pripadaju tim pjesmama i dalje slučajnog slušatelja ostavljaju u čudu. Ponekad su neuspješni u suptilnosti, ponekad djeluju samodopadno i pretenciozno, ali definitivno nikad nisu dosadni. S ovim albumom nastavljaju svoju misiju: nikoga ne ostaviti ravnodušnim. Sam naziv “Relaxer” nije opisan, već djeluje kao da su se članovi bend pomirili s očekivanjima nakon veoma uspješnog i nagrađivanog prvog albuma te opušteno kreću dalje. Za razliku od obožavatelja koji ne znaju kojim će smjerom krenuti na idućem albumu.
13.
The National – “Sleep Well Beast”
Piše: Tim Hrvaćanin
The National su na svom sedmom studijskom albumu “Sleep Well Beast” odbacili raskošne puhačke i gudačke aranžmane te se na neki način vratili korijenima. Nekoliko žešćih stvari – najžešćih koje su snimili još od “Alligatora” – smjestilo se među klavirom vođene skladbe uglavnom umjerenog tempa. Njih su braća Dessner začinili s decentnom elektronikom koja se dobro uklopila u nationalovski ugođaj, iako na prvih par slušanja pojedini obrasci ritam mašina djeluju previše slično. Vrhunci albuma su sjajna Day I Die, nostalgični dar fanovima za deset godina “Boxera”, te Nobody Else Will Be There, Guilty Party i Carin at the Liquor Store čije predivne dionice na klaviru, uparene s Berningerovim vokalom djeluju kao da su oduvijek bile dio Nationalova opusa.
12.
Godspeed You! Black Emperor – “Luciferian Towers”
Piše: Luka Sinković
Nije najreprezentativniji album najvećeg post-rock benda svih vremena, ali kada oni objave album onda je to vrijedno pažnje. Za razliku od prethodnika, “Luciferian Towers” nije toliko strukturalno interesantan, čak su i melodije nešto slabije, ali je u instrumentima malo progresivniji i općenito se malo teže sluša, kao da je zakinut za šačicu katarzičnih dijelova koje je GY!BE uvijek znao inovativno upakirati. Međutim, ne bih želio da ispadne da samo kritiziram jedan od najboljih albuma ove godine. Ako ste ikada slušali bend, znate da je riječ o izrazito slojevitoj glazbi, a značaj ovog albuma proizlazi upravo iz toga. Obožavam progresiju koju je preuzela violina na ovom albumu, što je najzamjetnije na poglavlju Bosses Hang, iako će nešto jednostavnije poglavlje Anthem Of No State biti očiti favorit kod prvog slušanja.
11.
Protomartyr – “Relatives In Descent”
Piše: Luka Sinković
Nisam pretjerani poznavatelj rada ovog post-punk benda, album me našao preko YouTubea sasvim slučajno. Međutim, čuo sam i ostao. Zadržao me vrlo ugodan vokal koji minimalnim varijacijama jako dobro naglašava liriku. Ostao sam zbog ugodnog ritma, ali i prljave gitare koja polako prelazi u noise. Internet kaže da se tu ugurao i nekakav goth rock, međutim instrumentalno ga baš i ne razabirem, osim možda čisto atmosferno i preko lirike. Vrlo jak album u cijelini, a Joe Casey vokalom neodoljivo podsjeća na Nicka Cavea s početka karijere.
10.
Father John Misty – “Pure Comedy”
Piše: Valentina Sertić
Esej o albumu koji je napisao sam Josh Tillman započinje riječima: “‘Pure Comedy’ je priča o vrsti rođenoj s polu-razvijenim mozgom”, a završava invazijom medvjeda. Negdje na pola puta između zore čovječanstva i medvjeda-spasitelja shvatit ćete što Josha nasmijava kod mira, ljubavi i razumijevanja, iako ih ne spominje često. Kritika kulture u kojoj živimo jest kritika kapitalizma i rata. Nema umjetnika koji voli rat, ali malo je umjetnika koji će poput FJM-a uprijeti prstom u nas i reći da je tako, jer mi želimo da tako bude. Zato je mir nekako smiješan, jer je čovječanstvo koje ga ne želi smiješno.
No postoji jedna stvar s kojom se Father John Misty ne voli previše šaliti. Ona je najveća prijevara u povijesti čovječanstva, romantičarska laž s kraja 19. stoljeća, a ime joj je “prava ljubav”. Pa iako je svjestan da nam lažu i da je sve krhko i neuvjerljivo, on ipak vjeruje u ljubav. Sama konstrukcija ove rečenice nasmijava. Nitko normalan vas neće voljeti dok idete okolo i govorite da vjerujete u pravu ljubav.
Ovaj album nije glazbeno remek-djelo, čak ni ako ste ljubitelj minimalizma. Najbolji instrument na njemu je glas Josha Tillmana koji u 13-minutnoj Leaving LA pjeva “So I never learned to play the lead guitar / I always more preferred the speaking parts”. Glas je to koji vas može pomiriti s vašom okolinom u trenucima prije sna kada ste zahvalni što je barem današnji kaos priveden svome kraju. No dobro će doći i uz jutarnju kavu i prometne gužve. Ovo je onaj tip albuma za vrijeme kada vam se ne sluša nikakva glazba, a trebate je više nego ikad.
9.
LCD Soundsystem – “American Dream”
Piše: Marta Lučić
Mnogi, ne samo poklonici indietronice, veličaju ovaj album kao jedan od značajnih u 2017. Radi se o povratku LCD Soundsystema na velika vrata, u velikom stilu. Nakon zadnjeg specijalnog božićnog singla iz 2015. (Christmas Will Break Your Heart) i mnogih glasina o tome postoji li bend još uvijek i hoće li oživjeti, u rujnu izlazi čudo zvano “American Dream”. Cijeli album se može opisati kao magično tkanje elektroničke mreže u koju su se ulovile i gitare na trenutke nalik nečemu kao elektroničkom post rocku (kao atmosferi), i retro synth elementi, ali i mnogo pažnje posvećeno detaljima. Četvrti studijski album ostaje vjeran njihovom elektroničkom zvuku s punk stavom, a osim rasplesanih momenata (Other Voices) nosi i ozbiljne note (How Do You Sleep, American Dream). Oh Baby ponosno nosi težinu singla koji snažno otvara album i definitivno je skladna pjesma za pogledati nazad na glazbeno plodnu 2017.
8.
SZA – “CTRL”
Piše: Tim Hrvaćanin
U kategoriji R&B albuma pobjedu odnosi “CTRL“, prvijenac SZA, možda i najbolji debi 2017. godine. SZA je ženska verzija Franka Oceana čijem je stvaralaštvu bliska i glazbeno i tematski. Gitara na uvodnoj Supermodel ili klavijature na Drew Barrymore i The Weekend zazivaju Oceanov neo soul, što SZA upotpunjava klasičnim, ali osvježenim R&B ritmovima i sampleovima Justina Timberlakea i Diane Ross. Vokalno pak na prvu neodoljivo podsjeća na Rihannu preko koje smo i prvi puta upoznali SZA, na pjesmi Consideration s prošlogodišnjeg albuma “ANTI”. Tematski se SZA dotiče seksualnosti, ljubavi, samoće, samopouzdanja, a kroz ispovjedi vlastitih iskustava i nekih društvenih normi, što je najbolje dočarano u najsnažnijoj pjesmi albuma, Drew Barrymore: “Why is it so hard to accept the party is over? / We get so lonely, we pretend that this works / I’m sorry I’m not more attractive / I’m sorry I’m not more ladylike / I’m sorry I don’t shave my legs at night”.
7.
St. Vincent – “Masseduction”
Piše: Filip Kušter
Album je kod obožavatelja potegnuo određena pitanja, oni malo manje upoznati pitali su se gdje je nestala gitara i zanimanje za indie pop/rock, a Annie Clark pokazala je drugu stranu, okrenula obraz i s petim albumom uzela veliki dio publiciteta i “kolača” na mnogim ljestvicama. Najave albuma dogodile su se početkom ljeta sa synth laganicom naslovljenom toponimom New York koja gotova ništa ne nagovještava, da bi se nastavilo s Los Ageless, pjesmom čije ime prvi put sigurno krivo pročitate, ali i više odaje dojam albuma u kojem dolazi do raznolikih podžarnovskih poslastica. Polazište su pop i synthevi, zbog kiča može se govoriti i o glamu, i elektropop pristupu koji je plesno-eksperimentalnog karaktera. Eksperimentiranje je uspjelo, a za St. Vincent može se reći da radi ono što želi, i u tome se čini vrlo uspješna i inovativna.
6.
Wolf Alice – “Visions of a Life”
Piše: Filip Kušter
Londonska četvorka objavila je krajem rujna svoj drugi studijski album i instantno počela dobivati (neočekivane) pohvale. Cijeli album najavljen je s četiri zanimljiva singla (Yuk Foo, Don’t Delete the Kisses, Beautifully Unconventional i Heavenward) koji su odavali dubinu koja nije bila prisutna na pjesmama s prvijenca. Pogotovo ako se uzme u obzir da se s debi albumom uletjelo u zamku neopravdanog hypea, dok se nakon “Visions of a Life” zaista može govoriti o određenoj viziji koju bend ima za svoju glazbu.
S navedenim pjesmama i počinje album, ali nakon toga umjesto da padnu u zamku monotonije, oni stilski idu dovoljno široko da zaokupe pažnju slušatelja do posljednje pjesme koja dijeli ime s albumom, a možda i predstavlja ključnu pjesmu na albumu koja nije singl, iz jednog jedinog razloga što traje preko sedam minuta. S “Visions of a Life” Wolf Alice prevladava dječje bolesti prvijenca i počinje stvarati s ozbiljnom namjerom duljeg opstanka na sceni.
5.
The War on Drugs – “A Deeper Understanding”
Piše: Filip Kušter
“A Deeper Understanding”, četvrti album benda Adama Granduciela, nadovezuje se na prethodnika “Lost in the Dream” po ritmu i stilu, ali ne ostavlja ni malo mjesta za raspravu u kojoj bi zaključili kako su to posve slični albumi. Ovogodišnji zaista ima “dublje značenje”, kao što je prošli bio “gubljenje u Adamovim snovima” i beskrajnim gitarskim solažama. “A Deeper Understanding” je nimalo nametljiv, prohodan, slobodan i originalan album. Gotovo ga je nemoguće razlomiti na komadiće koji se nazivaju pjesmama, kao kada nam netko nešto priča i uživimo se u samu priču. U instrumentima se osjeća i bol i tuga, i ljubav, samoproispitivanje, težnje i nadanja.
Motiv americane još uvijek je prisutan, kao i sasvim utemeljene usporedbe sa Springsteenom u osamdesetima (ponajviše vokalno) i s Youngom (u svim njegovim fazama, gledano u domeni instrumentalnog dijela). Od nešto novijih imena, ovostoljetnih, evocira se nezaobilazna tuga The Nationala, gard My Morning Jacketa i melankolija Bon Ivera te Fleet Foxesa.
4.
Lorde – “Melodrama”
Piše: Valentina Sertić
S debitantskim albumom “Pure Heroine” 17-godišnja Ella Yelich-O’Connor postala je glas razuma koji pop glazbi vraća smisao ili što god joj već nedostaje. “Melodramom” je pokazala da je ozbiljno shvatila svoje poslanje te da svoj osobni i glazbeni razvoj nije prepustila slučaju. Čim je “Melodrama” izašla, njegova je reputacija već nadišla onu koju je imao prvijenac, a to može značiti samo jedno – Lorde je prava umjetnica. U zlatnim, introspektivnim trenucima albuma Lorde se približava genijima svojih prethodnica, bilo vokalno, bilo tekstualno. Prvi singl, Green Light, pjesma je koja otvara album i daje mu početnu paletu boja. One, kako album odmiče, počinju tamniti na vrlo dobar način i tek povremeno gube svoj plesni potencijal.
Producent većine pjesama s albuma je Jack Antonoff koji ga je odlično obogatio new wave ritmovima kojih nije bilo na “Pure Heroineu”. Ako bismo zamjenicama mogli sažeti njezine albume, “Pure Heroine” je mi, a “Melodrama” ja. Vrhunci albuma su Liability u kojoj Lorde pokušava prihvatiti da je njezina osobnost i način života čine teretom ljudima kojima se svidi. Nismo svi Lorde, ali strah od toga da ćemo zbog svoje osebujnosti ili upravo suprotnog ostati sami svi kad-tad osjetimo. Writer in the Dark, najiskreniji komad glazbe na albumu, a način na koji Ella pjeva emocionalni pripjev podsjeća na velikanicu Kate Bush. Perfect Places koja svojim kolektivnim subjektom evocira prvi album.
3.
Kendrick Lamar – “DAMN.”
Piše: Petra Modlic
Proteklih godina za vrijeme rasnih nemira i prosvjeda u Americi zbog ubojstava afroameričkih mladića od strane policajaca Kendrick Lamar zauzeo je vrlo jasni stav, što se posebice osjetilo na albumu “To Pimp a Butterfly” iz 2015. godine. Motivi na albumu “DAMN.” malo su drugačiji. U pjesmi ELEMENT referira se upravo na “To Pimp a Butterfly” pri čemu se mladim afroameričkim umjetnicima obraća u malo drugačijem kontekstu: “Last LP I tried to lift the black artists / But it’s a difference between black artists and wack artists”.
Na prvo slušanje “DAMN.” ostavlja dojam dobro promišljenog i konceptualno ostvarenog albuma. Nazivi pjesama religijskog su karaktera s motivima introspekcije i vrijednostima kojima Kendrick kao čovjek i umjetnik teži. Teme koje se provlače kroz gotovo cijeli album su samopoštovanje, vjera, rasna i politička pitanja. Kako je Kendrick poznat kao vrsni liričar, na ovom albumu nam je vješto prenio svoju sirovu i intenzivnu emociju, nemir, ljutnju pa čak i depresiju s kojom se bori u utopijskom beznađu Trumpove Amerike. No Lamar je album svjesno otvorio različitim interpretacijama i prošarao skrivenim značenjima te kroz samoga sebe, svoj pik i djelo naglašava dualnost ljudske prirode.
Za instrumentalni dio priče pobrinuli su se kultni hip hop producent The Alchemist kao i popularni Mike Will Made It koji su se našli u društvu talentirane mlađarije poput Stevea Laceya iz benda The Internet i jazz fusion benda BADBADNOTGOOD., a tu su i upečatljiva gostovanja poput Rihanne i U2. Na pjesmi XXX Lamar je negativno kritički nastrojen prema post-Obaminoj Americi i vrijednostima koje se uživaju u kolijevci kapitalizma (“It’s murder on my street, your street, back streets, Wall Street, corporate offices, banks, employees, and bosses with homicidal thoughts”), a njegov je stav sasvim suprotan Bonovom poimanju Amerike koja je za europske glazbenike oduvijek bila velika inspiracija, pogotovo za rock glazbenike kao mjesto rođenja bluesa (“It’s not a place, this country is to me a sound of drum and bass”).
2.
Slowdive – “Slowdive”
Piše: Valentina Sertić
Četvrti album Slowdivea jedan je od najboljih izdanja ove godine, a njegova je velika pobjeda u tome što ne predstavlja samo trijumfalni povratak zaboravljenog benda, već i što konačno vraća shoegaze scenu gdje joj je mjesto – na top ljestvice glazbenih kritičara. Otkad je glazbena industrija zdrobila”scenu koja slavi samu sebe” sredinom 90-ih, članovi Slowdivea proveli su godine u drugim glazbenim projektima. Halstead i Goswell započeli su Mojave 3, alternativni (dream) folk bend, a pridružili su se i nekim tuđim projektima; Scott se posvetio ambijentalnoj glazbi i elektronici; Saville je nastavio s dream popom, a gotovo svatko od njih izdao je i po barem jedan solo album.
Ovaj eponimski album nikako ne treba shvatiti kao povratnički album ostarjelih glazbenika koji iskorištavaju dobru klimu, već kao vrijednu potvrdu svega što je Slowdive oduvijek bio – standard za beskompromisno perfekcionističko muziciranje. Čak i kad bi potpuno zanemarili njegovu pozadinu, ovaj bi album uspio pronaći svoj put do vrha. “Slowdive” predstavlja konvergenciju svih utjecaja koji su mogli okrznuti članove benda za vrijeme hijata, ali je toliko karakteristično njihov da je one prijemčivije na ljepotu sposoban ostaviti bez riječi. On vrlo autentično oslikava vrstu nostalgiju za koju je vrijeme stalo u trenutku najčišće radosti iz kojeg se zatim stvorila petlja savršene tuge. Prerastavši vrijeme on postaje središnji album opusa.
Pritom su uvodna Slomo i Falling Ashes koja zatvara album ovdje najvažnije točke. Dok Star Roving i Sugar for the Pill kojima je album najavljen pa i No Longer Making Time u sebi imaju nešto vrlo privlačno, da ne kažem pop(ulističko), ove dvije sage dopiru do nekih novih dubina i daju ljepoti njihovog zvuka jednu promišljenu notu. Znate da pred sobom imate velik albuma kada mu ne pretpostavljate nasljednika. Takvi albumi, kao i ljudi jakih karaktera, mogu opstati sami. Takva glazba nije potrošna roba i ne hrani nas očekivanjima, već zahvalnošću.
Poseban spomen svakako zavrjeđuje još jedan shoegaze album, “Molten Young Lovers” čikaškog benda Airiel, osnovanog netom nakon sloma shoegazea u ujedinjenom kraljevstvu britpopa. Ako je “Slowdive” ugodio i rastopio vaša osjetila, “Molten Young Lovers” će ih rastaviti od vašeg centralnog živčanog sustava.
1.
King Gizzard & The Lizard Wizard
Piše: Valentina Sertić
Na tronu može biti samo jedan, ali u duhu nezavisnog izdavaštva, kao što King Gizzard & The Lizard Wizard mogu izdati četiri, možda i pet albuma godišnje, mi možemo obrnuti planinu izvrsnosti i na 1. mjesto postaviti njihova sva četiri ovogodišnja albuma: “Flying Microtonal Banana“, “Murder of the Universe“, “Sketches of Brunswick East” i “Polygondwanaland“..
“Flying Microtonal Banana”, deveti album manijaka okupljenih oko Stua Mackenzieja, uspješni je eksperiment inkorporiranja mikrotonalnih elemenata, inače vezanih uz tradicionalnu glazbu zemalja trećeg svijeta, u zvučne krajolike na koje su nas ovi psych-rokeri već naviknuli. Pritom dobivamo nešto novo, a nismo prisiljeni napustiti zonu zapadnjačke glazbene ugode. Sada kada je album već malo ostario možemo reći da su KG&LW, gurajući vlastite granice, ovim albumom ipak ostali unutar njih. To ih je učinilo važnom postajom mnogih festivala, a istovremeno nije naštetilo njihovoj motivaciji da svoj zvuk ostave u stalnom pokretu i mijeni.
Osim Rattlesnakea, pjesme koja otvara album, ističu se Open Water, Billabong Valley i Anoxiju koje svojim hipnotičkim efektom starije mogu sjetiti na najbolje trenutke glazbe iz 60-ih, a koje bi jednoga dana našu generaciju mogle sjetiti na zlatnu 2017., vrijeme kad ništa nije valjalo osim možda te glazbe. Vraćajući slavu formatu albuma i odajući počast onima koji su poput njih snimali puno, više, brže i bolje, australska sedmorka je u ostatku godine izdala još jedan vrlo važan album, “Murder of the Universe”. Riječ je o bučnom narativnom kaosu čija se atmosfera može mjeriti s onom kultnih rock opera.
Ništa manje atmosferičan, ali puno manje frenetičan bio je treći album, “Sketched of Brunswick East” koji je nastao kao plod jammanja s Alexom Brettinom, odnosno Mild High Clubom. Tim su albumom, ne odlutavši puno od mikrotonalne banane, uspjeli stvoriti idealnu fusion ploču za ljeto. “Polygondwanaland” se relativno nedavno pojavio kao online izdanje, a bend je s fanovima podijelio i mastere albuma, potaknuvši ih tako da ga sami prodaju. Vijest o tome odjeknula je više od samog albuma, ali za mnoge je upravo on vrhunac godine Gizzarda. Manje teatralan od svojih prethodnika, on je još jedan klasik u prepoznatljivom obilju stila. Posebna preporuka je naslovna pjesma.
Bez potrebe ili želje da ih mazimo, na kraju možemo zaključiti da to nije bio zadnji važan album ove soničke mašine. Svaki od albuma iz 2017. pažnju je privukao novim setom hladnog oruđa, a petog, već najavljenog sina, čekamo kao Novu godinu.
Pogledaj i Najbolje pjesme 2017. godine.
