Najveći ljubavnici u povijesti likovne umjetnosti

Ljubav je jedna od najistaknutijih tema prikazanih u umjetnosti kroz povijest. Portreti ljubavnika nude fascinantan uvid u kulture različitih zemalja i odražavaju kako su perspektive o ljubavi evoluirale tijekom stoljeća. Od Perua do Japana, od slatke do senzualne strasti, ovi umjetnički prikazi ljubavnika pokazuju različite oblike ljubavi. Postoji više načina kako možemo nacrtati poljubac, zagrljaj ili susret s ljubavnikom, kao i generalno prikazivanje ljubavi kroz slikarstvo, skulpturu i fotografiju.

Opipljivost ljubavi kroz umjetnost prikazana je na bezbroj načina. Različiti mediji izražavaju samu strast fizičke veze između dvoje ljudi. Prikazivanjem emotivne odvojenosti i zaštićenosti dvoje ljudi i prikaz ljubavnog zanosa koji donosi osjećaj da gubimo tlo pod nogama, emocije su koje postoje u nama kada smo na vrhuncu zaljubljenosti. Ljubavnici u umjetničkim djelima su ljubazni i divlji, monogamni i poliamorozni, prolazni i bezvremenski.

Leonor Fini, Les Baigneuses (The Bathers), 1972.

Leonor Fini, jedna od najvećih nadrealistica u slikarstvu, bila je ponosna biseksualka i otvorena predlagateljica poligamije. Svoja uvjerenja redovito je oslikavala u svojim zamućenim slikama moćnih žena koje uživaju u svim pozama i užitcima ulovljenih strasti. Dok je priznata kao prva žena koja je slikala erotska muška naga tijela, žene su ipak bile njezin najčešći prizor u slikarstvu. Fini ih je oslikavala nage ili polunage u snenim pokretima kako se miluju, dodiruju i gledaju jedna drugu.

Nan Goldin, Rise and Monty Kissing, New York City, 1980.

Ovo djelo potječe iz Goldinove “The Ballad of Sexual Dependency“, očaravajuće i ponekad razorne serije portreta koje je snimila sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih godina. Serija fotografija prati ekstremne uspone i padove ljubavnog para, tj. njezinih prijatelja Risea i Montyja dok se pipaju, ljube, grle i sjede jedno drugom u naručju. Limenka piva u pozadini aludira na drogu i alkohol koji su zapravo često dio zagonetnih prizora na njezinim fotografijama.

Nicole Eisenman, Sloppy Bar Room Kiss, 2011.

Eisenmanova slika prikazuje scenu iz svakodnevnog života, scenu u kojoj smo se svi barem jednom u životu našli. Radi se o pomalo nespretnom, pijanom poljupcu u nekom baru dok konobar najavljuje zadnji poziv. Eisenman upotpunjuju scenu svojim standardnim potpisom, mješavinom humora i poigravanja njime. Ljubavnici, pomalo androgini par drže, glave na drvenom stolu i blaženo nisu svjesni žalosnih, melankoličnih stvari koje ih okružuju. Eisenman, čini se, implicira ovime ljepotu i nevolju ljubavi. Pojednostavljuje kako je lako izgubiti se u njoj samoj.

Auguste Rodin, The Kiss, 1929.

Rodinova slavna mramorna skulptura postala je univerzalna ikona strasti. Dvije osobe doslovno se međusobno pretapaju u ustima i gibu kukova. Međutim, priča iza Rodinovih protagonista ipak je složenija. Kipar je u kamenu utemeljio čovjeka i ženu koje je tako stručno izmodelirao, a riječ je o Paolu i Francesci, dvoje likova iz Danteove Božanske komedije. Dok su ljubavnici oboje imali zasebne brakove, podijelili su međusobno tzv. zabranjeni poljubac. Rodin bilježi upravo taj blaženi trenutak neposredno prije nego Francescin muž otkrije kratkotrajnu aferu te ih naposljetku oboje ubije.

René Magritte, The Lovers (Les Amants), 1928.

Magritte je imao moć vizualizacije dubokog, složenog unutarnjeg djelovanja ljudskog uma i njegove povezanosti s pitanjima srca. Teme frustrirane želje, i druge tamne strane ljubavi poput opsesije i idolopoklonstva, pojavljuju se u nadrealističkoj maniri. Nigdje, međutim, nisu vizualizirani snažnije nego u ovom njegovom radu. Ovdje su dva ljubavnika toliko željna jedno drugog da se čak možda radi o njihovoj nemogućnosti da se jedno drugom potpuno prepuste. Ovi ljubavnici zapravo se guše, što se očituje na velovima preko njihovih lica.

Gustav Klimt, The Kiss, 1907.

U Klimtovom slikarstvu, dva ljubavnika su tako usko povezana (lica se preklapaju, ruke su isprepletene) da su gotovo postali jedno. Poznati austrijski simbolist povećava njihovu tjelesnu i emocionalnu intimnost povlačeći ih zajedno u jednom zlatnom pokrovu. Štoviše, njihova secesijska odjeća koju imaju na sebi spaja se tjelesno u jedno, od struka do zglobova. Kao što je tipično za Klimtovo djelo, realizam izraza na licima svojih ljubavnika privlači atmosferu djela, ono je blaženo. Neki povjesničari smatraju da je par na slici zapravo prikaz samog Klimta i njegove dugogodišnje partnerice Emilije Floge, posljednje osobe koju je nazvao prije smrti 1918. godine.

Suzuki Harunobu, Lovers in the Snow under an Umbrella, ca. 1770.

Umjetničko djelo iz Edo perioda japanske povijesti je komad drveta koji je lijep primjer polikromatskog printa (nishiki-e), medija kojim se Harunobi bavio. Riječ je o otisku koji prikazuje par koji hoda zajedno po snijegu. Prikazani su u ai ai gasa pozi, što u prijevodu znači “ljubav-ljubav suncobran” (odnosi se na par koji dijele kišobran). Mir u prizoru tiho ilustrira japansku estetiku wabija (japansko shvaćanje svjetonazora koji u svojoj biti prihvaća prolaznost, skromnost i povezanost s prirodom), ljepotu jednostavnosti i tišine.

Chagall, The Birthday, 1915.

Ljubav ih diže, tako da noge jedva dodiruju zemlju. Trgajući se poput kometa ili anđela, on se naginje unatrag da je poljubi. Chagall je, stupivši u brak s tinejdžerskom Bellom, njegovom voljenom muzom, započeo silu koja prkosi gravitaciji. Ovo je vizija divlje i senzualne ljubavi, ali i transcendentnog klanjanja. Soba prekrivena maramama svojevrsno je svetište. Slika prikazuje njegovu posvećenost u ljubavi. Chagall je tada napisao o svojoj budućoj supruzi: “I had only to open my window and blue air, love and flowers entered in with her.”

Stanley Spencer, The Resurrection: Reunion, 1945.

Kada je sve gotovo na ovom svijetu, što dalje? Larkin kaže da je sve što preživljava od nas samih zapravo ljubav. U čudnoj (i jednostavnoj) viziji The Resurrection: Reunion temeljenu na skupu na groblju Port Glasgowa, Stanley Spencer ovu ljubav ne vidi samo kao nekakav poetički pojam nego i kao veliki zagrljaj cijelog tijela. Ljubavnici u prvom planu, viđeni i vođeni emocijama prihvaćaju ljubav. Oni se vraćaju u život u trenutku poljubaca, aludirajući na vječnu ljubav koja nikad ne umire. A to bi moglo biti ono čemu se svi nadamo.

 Henri de Toulouse-Lautrec, In Bed the Kiss, 1892.

Slika Henri de Toulouse-Lautreca bilježi dvije prostitutke iz bordela u ležaju pun ljubavi. Nakon što je naslikao ovaj par žena koje su se udobno smjestile u krevet, Toulouse-Lautrec navodno je rekao kako je njihov trenutak ljubavi bolji od bilo čega drugog, pritom aludirajući na prikaz jednog intimnog, ponosnog i senzualnog užitka.