Istaknuto
01.12.2016.

Cijela naša povijest satkana je na slučajnosti i poticajima vremena u kojem smo se našli. Bez ikakvog problema mogu zamisliti situaciju u kojem nas je umjesto rock manije prije 40 ili 30 godina pokosila neka druga „zarazna bolest“.

28.11.2016.

Izložba se dokazala kao kompleksan narativ jer je od izrazite kulturne važnosti za povijest kazališta, glazbe, kostimografije i baleta. Otvorenjem ove izložbe MUO se ucrtao na umjetničku kartu svijeta kao prvak u cjelokupnoj prezentaciji Orašara, remek-djela klasičnog baleta.

Knjige

Naslovi za pod dekicu: Preporuke za čitanje u nadolazećim zimskim danima

27.11.2016. Tanja BrajkovićFoto: pixabay.com

Svi mi počesto volimo kad nam se približava kraj godine, a s njime dođu i hladniji dani, sjesti na kauč ili krevet, dobro ugrijani ispod tople deke te pogledati neki dobar film na kućnom dvd uređaju ili pak uzeti u ruke zanimljivo nam knjižno štivo te u tom položaju čitati i čitati. U tekstu koji slijedi ispod ovog puta ipak neće biti riječi o filmskim preporukama. Ovoga puta donosimo preporuke za čitanje.

Spomenut ću po jedan primjer knjiga različitih žanrova. Za svačiji ukus ponešto. Jedan putopisni naslov,  jedan ljubavni, new age filozofski, ali i jedan naslov za mlade, te za sve ljubitelje umjetničke sofisticirane proze.

Sve strane Brazila

Moja prva preporuka kada je riječ o knjigama pod dekicom, jest putopis u tople južne krajeve svijeta našeg putopisca, enigmata i novinara Roberta Pauletića, Brazil u 77 priča. Nikada nije loša odluka otputovati na jug. Splićanin Robert Pauletić još nas je davne 2004. godne ovim putopisom malo bolje uveo u literarno krstarenje prelijepim Brazilom i to svojim osebujnim kolokvijalnim dalmatinskim govornim izričajem koji ovom putopisu daje osebujniju notu od ostalih putopisa. Čitajući ga nailazimo na svakojake zanimljive dogodovštine i avanture u pravom smislu riječi koje je autor doživio na tom putovanju, ali također možemo i jako puno naučiti o ovoj dalekoj južnoj državi jer je gotovo svaka avantura popraćena nizom informacija korisnih za čitatelja o određenom kvartu, objektu posjeta ili o ljudima koje ondje susreće. Sve to radi na vrlo duhovit način uz dosta ironije i omanje doze sarkazma.

Iz Pauletićevih rečenica ovdje možemo naučiti, uistinu, svašta. Pa saznajemo da se znameniti kip Isusa Otkupitelja s raširenim rukama, jedna od najpoznatijih znamenitosti Rio de Janeira, uopće ne nalazi na takozvanoj Glavi šećera kako mnogi misle, nego na brdu imenom Corcovado (Grbavac) poprilično udaljenom od Glave šećera. Saznajemo i da djevojke i muškarci zateknuti na prostranoj plaži Copacabani nisu niti približno zgodni ni privlačni kako to televizija i mediji prikazuju. Najpoznatiji brazilski karneval u Riu, Pauletić je ondje iskreno i vjerodostojno opisao u tančine, navodeći da ondje prevladava više krađe, kriminala i kurtizana nego istinske i čiste karnevalske zabave, što niti ne čudi jer je Brazil zemlja s mnogo siromaštva. Kazuje i da se već maoljetnici ondje odaju krađama i prostituciji kako bi preživjeli, te da u Riju postoje tri glavne bande od kojih je najjača takozvana Comando vermelho kojoj su ljutiti neprijatelji Amigos dos amigos.

Osim ove mračnije strane te prelijepe zemlje, Robert Pauletić prikazuje i onu njenu ljepšu stranu izvan Rija pa putuje i u slikopisni vrući i vlažni Manaus, u srce prašume za koju kaže da posjeduje i kulturne znamenitosti kakve otprilike ima Pariz, no da i ondje vladaju šverc i siromaštvo. Zatim, putuje i u poznati nam Sao Paolo i brazilska amazonska močvarna područja te opisuje kako žive ljudi uz rijeke, osobito razna plemena kojih ondje još uvijek ima koje, kao i uvijek, vezuju razni kultovi i običaji koji su nama sa zapadnog dijela hemisfere pomao čudni i neobični.

Ovaj putopis, koliko god realističan i pomalo potresan, još uvijek je odlična preporuka za čitanje u hladnim zimskim danima jer nam uz toliko toplog i osunčanog krajolika nikako ne može biti hladno. Osim toga, ovo je knjiga kojoj ćete se nanovo vraćati kako biste utvrdili pročitano ‘gradivo’ jer posjeduje jako puno zanimljivosti.

Foto: Facebook.com/Brazil u 77 prica

Foto: Facebook.com/Brazil-u-77-prica

Ljubavni roman, a ne ljubić

Ako se tematski odmaknem od putopisne literature, ali i od literature koju vezujemo za bilo kakve vremenske prilike, dotaknut ću se jednog literarnog genijalca, Frédérica Beigbedera. Mlađeg francuskog autora, novinara i publicista, te njegovog, sada već kultnog, romana o ljubavi pod nazivom Ljubav traje tri godine. Ova knjiga odlična je ideja za svako doba godine, te za svaku generacijsku dob. Zašto onda ne bi bila odlična i za zimske dane?

Ovaj vas njegov roman istodobno može oduševiti i dati vam dodatnu životnu poletnost i baciti vas u tešku depresiju jer počnete vjerovati da ljubav uistinu traje samo tri godine. Što je s onom rečenicom do kraja života? Ili s onima ‘Dok nas smrt ne rastavi’? ‘U dobru i u zlu’? Beigbeder precizno potkrepljuje s psihološke strane te tri godine lude ljubavi s voljenom nam osobom. Po njegovom zaključku, ljubav je unaprijed izgubljena bitka i besmislica, no ipak je vrijedi imati u životu i u nju ulagati. Ljubav je nešto bez čega ne možemo i što nas čini potpunima unatoč njezinoj prolaznosti. Prvu godinu partnerstva oslovljava kao ludu zaljubljenost kada se osjećate kao da vam je cijeli svijet ‘pod nogama’. Razmišljanje i logičko zaključivanje stavljate u drugi plan. Što će vam logika kad imate ljubav i splet kemijskih reakcija koje kolaju vašim tijelom? Već drugu godinu, kaže, zaljubljenost pomalo blijedi, nježnost i bliskost dolaze u prvi plan, i počnete se osjećati kao da ste brat i sestra, a ne ljubavni par. Treće godine Beigbeder kazuje da svoju bolju ili goru polovicu sve manje podnosite, sve rijeđe sa njom izlazite, a vezu ili brak više ne branite čak niti pred prijateljima. Tada dolazi do prekida.

Autor ovu svoju tezu u romanu provlači kroz ljubavni par Marca i Alicu čije tri godine veze u fazama opisuje kroz cijeli roman dodavajući u njega niz različitih spleta okolnosti koje dovode do rastanka i ponovnog njihovog sastanka. Ipak, kako knjiga dolazi svome kraju, može se zaključiti da možda ljubav ipak ne traje samo te tri godine te da je za nju potrebno mnogo više od početne zadivljenosti ili braka za koji Beigbeder kaže da tu istu ljubav ubija. Ona se razvija slojevito i ulazi u svaku poru naših duše i tijela, a autor je ovome romanu dao samo simbolično naslov s brojem tri i time ga pojednostavio, ali ga učinio i površnim. Unatoč tome, Ljubav traje tri godine je naslov prepun duhovitih i humorističnih rečenica. One jesu jednostavne u svom izričaju, no u toj svojoj jednostavnosti kazuju jako puno.

Foto: Facebook.com/Frederic Beigbeder

Foto: facebook.com/fredericbeigbeder

Cyberspace kao bijeg od stvarnosti

Svi ljubitelji laganijeg štiva, ali i oni mlađahni, neće pogriješiti ako ove zime pod dekicu na kauču uzmu naslove mlade britanske blogerica Zoe Sugg, Cura na netu i Cura na netu – Na turneji, od kojih ja više preporučam ovu drugu. Ona je svojevrstan nastavak na prvu knjigu, no ne moramo je nužno tako tumačiti. Knjigu možemo shvatiti i pratiti njezin tijek radnje i ako nismo pročitali Curu na netu, onu u kojoj tek započinje životna avantura mlade Penny koju nije mogla niti zamisliti.

Ova knjiga je odlična ne nužno zbog radnje koju prati, nego više zbog obrađivanja sve rasprostranjenije teme današnjice  – cyberspacea i svega onoga što ga obuhvaća. Cyberspace je nešto što je dotaknulo sve generacije i od čega ne možemo pobjeći. Zoe Sugg izvanredno ovdje uspostavlja taj odnos između Interneta i njihovih korisnika. Internet, smartphone i njegove aplikacje oblikuju radnju ovog romana dajući mu dinamičnost, još veću zanimljivost, intrige, a što se forme tiče, Internet poručice u oblačićima ispod tekstova razbijaju iste te tekstove na manje fragmente, čineći ga tako ugodnijima oku i lašima za praćenje. Upravo zbog te svoje blog-forme, Cura na netu je omiljeno štivo među mladima, a kako čujem, vole je pročitati i oni malo stariji.

Ova knjiga samo je još bolja razrada prvog istoimenog dijela u kojem Penny otvara svoj anoniman blog pod nazivom Cura na netu preko kojeg sa svijetom raspravlja o svojim intimnim problemima. U ovom drugom djelu, Penny je mnogo otvorenija srednjoškolka koja kreće u svoju životnu avanturu, na europsku turneju sa svojim dečkom glazbenikom Noom. Ondje doživljava svakojaka iskustva, dobra i ona lošija povezana s razočaranjima u svijet blještavila i reflektora javnosti. Veza s Noom dolazi na kušnju, a Penny kroz roman spoznaje koje su joj životne vrijednosti na prvome mjestu.

Umjesto milih nam laptopa i spartphonea ili Iphone aplikacija, idealnije nam je uzeti ovaj naslov u ruke i grijati se u toplini svoga doma čitajući ga uz šalicu tople kave ili čaja.

Foto: Facebook.com/Profil knjiga

Foto: facebook.com/ProfilKnjiga

Čitanje, a ne gledanje Seinfelda

Za sve one koji pod dekicom vole pročitati i nešto malo složenije, a opet ne toliko složeno da se izjednačava s pojmom atomske fizike, mogu u ruke uzeti new age naslov Williama Irwina Seinfeld i filozofija (knjiga o svačemu i ničemu). Već iz naslova uviđamo da knjiga nije jednostavna iako se u njoj radi o kultnoj humorističnoj seriji Seinfeld. Zašto bi onda takva jedna knjiga bila za chill u zimskim danima? Jer je prepuna zanimljivosti, jer karaktere serije Seinfeld, koju smo gotovo svi jedno vrijeme obožavali pratiti, obrađuje u tančine i otkriva nam ih iz neke druge dimenzije koju ne možemo pročitati niti zaključiti iz samog serijala, a uz to sve to čini na humorističan način.

Zanimljivo je neke poznate scene Seinfelda, osobito one između Jerryja i Elaine, sagledati iz tog filozofskog kuta. Također je interesantan tekst u knjizi o istoj toj Elaine Benes koji postavlja pitanje o tome je li ona u seriji feministkinja, te u kakvoj su korelaciji ona i ta njena feministička etika na koju su se mnogi gledatelji Seinfelda pozivali. Može li ona takvu etiku zagovarati, a da nije feministkinja? Ovdje iz filozofske perspektive dolazimo do odgovora da su u njezinom liku suprotstavljene ženska etika brižnosti te muška etika pravde koje je u takvom međuodnosu ne čine krajnje feministkinjom. To bi drugim riječima značilo da Elaine ima takozvani ‘muški mozak’.

Na pojedinim stranicama čak filozofski raščlanjuje pojedine epizode serijala, ali samo do te mjere da ta raščlamba bude čitatelju zanimljiva, poticajna, a ne odviše naporna. Knjiga dosta dobro obrađuje i jednog od najmudrijih i najironičnijih likova serijala, Georgea Constanzu. New age filozofijom potkrepljuje činjenicu da taj lik gotovo uvijek u svemu djeluje suprotno od onoga što je ispravno. Za njega činiti suprotno znači činiti ono što inače ne čini. Sam sebe svakodnevno poražava svojim vlastitim porivima i potpuno je neučinkovit u ostavrivanju svojih ciljeva. Njegovi postupci počesto sprječavaju željene rezultate pa time sam sebi postaje najveći neprijatelj. Upravo zbog ove karakterne crte, ovog lika cijeli svijet obožava gledati na svojim malim ekranima te na njemu mnogi uče svoju životnu filozofiju. Zašto se onda ne zabavljati malo s tim filozofskim i duhovitim rečenicama o likovima koji su nam svima obilježili odrastanje ili mladost u hladnim zimskim danima? Ovogodišnja zima je za ovu pop art knjigu pravo vrijeme.

Foto: Facebook.com/seinfeld and philosophy

Foto: facebook.com/Seinfeld-and-Philosophy-A-Book-about-Everything-and-Nothing

Knjiga u tonu revijalne glazbe

Za sve one koji vole onu malo finiju, sofisticiraniju prozu u kojoj se o stvarima i situacijama govori na nimalo vulgaran niti previše direktan način, pravi izbor je zbirka priča o umjetnosti popularnog britanskog autora Kazua Ishigura, Nokturna. Ostavila sam je za kraj, ne zato što je manje važna, već zato što je štivo u ovoj knjizi nešto drugačije od svih prethodnih preporuka. Svih pet priča ovdje međusobno je povezano i isprepleteno. Ideje koje ih spajaju su ljubav, glazba i prolaznost. Podnaslov ove knjige je Pet priča o glazbi i sutonu, gdje se uistinu ta melankolija sutona osjeti  svakoj od njih. Ishiguro ovdje ideje o glazbi i ljubavi istražuje na raličitim lokacijama, od Venecije, Londona, britanskog mjestašca Malvern Hillsa, do prekooceanskog Hollywooda, te na svim tim lokacijama u centar zbivanja stavlja po jednog neshvaćenog umjetnika. Ovo nisu nikakvi popularni ljudi obavijeni blještavilom reflektora i pozornice. Ovo su posrnule pjevačke zvijezde, ulični svirači i vrsni glazbenici koji čekaju svojih novih pet minuta slave kako bi ponovo zasjali i pokazali svoje iznimne talente i umijeća.

To su najčešće umjetnici u poodmaklijoj dobi koji cijene i vole umjetničke pravce i trendove starijih vremena, od Franka Sinatre, Deana Martina preko starih skladbi u mol i dur tonalitetima. Pa se jedna priča odvija u prelijepoj i umjetnošću nadahnutoj Veneciji gdje glazbenik, koji želi na terasi jednog kafića održati svoj nastup, upoznaje ženu Tonyja Gardnera te s njom raspravlja o tome je li njegova verzija Sinatrine pjesme By The Time I Get To Phoenix, bolja od orignala ili od verzije Gleena Campbella. U drugoj pak priči malo mlađi svirač gitare iz Londona odlazi na odmor u selo Malvern Hills te tek ondje doživljava potpunu afirmaciju svoga poziva prema glazbi. Inače londonsku scenu opisuje kao kaotičnu i umiruću, dok se na periferijama Engleske za umjetnike događaju mnogo kvalitetnije i bolje stvari.

U ovoj zbirci priča glazbenici svraju po terasama kafića u ranim i kasnjim ljetnim mjesecima. Osim Sinatre, zabavljaju uzvanike i temama iz Kuma te Autumn Leavesa. U gradu u koji opet dođu nakon puno godina, uvijek nanovo susretnu neko poznatije ime iz svojih redova za koje bi željeli da se obrati upravo njima, da ih pozdravi, zaustavi i uvaži njihov talent. To ne bude uvijek tako, pa ovom prozom zna dominirati njihovo razočaranje u svijet i same sebe. Ovdje je skoro svaka rečenica izravno ili neizravno povezana s umjetnosti, ali i melankolijom koja se često za umjetnost veže kao kao što prst za sebe vezuje nokat. Iako je ovdje riječ o umjetničkim nadahnućima, autor zapravo govori o vrlo teškim temama. No o njima piše lijepo, čisto i s dozom humora u rečenicama.

Nokturna je stilski do savršenstva istančano štivo, jer nam čitanjem obogaćuje dušu te jer tonalitetom u rečenicama i sadržajem može podsjetiti na standarde revijalne glazbe koju kada jednom poslušamo pamtimo jako dugo. Upravo kao i ovu knjigu.

Komentari