Istaknuto
25.07.2017.

Prošlog tjedna prisjetili smo se deset godina starih albuma, a sada je red došao na deset pamtljivih i dragih nam filmova starih deset godina. Možda to nisu najbolji ili najuspješniji filmovi, ali svakako su ostali u sjećanju i vrijedni su (ponovnog) gledanja.

18.07.2017.

Prije deset godina izašlo je mnogo albuma koji su nam ostali u privremenom sjećanju. Ovo su neki koji su nam sasvim sigurno ostali u trajnom i sumnjamo da ćemo ih prestati slušati.

Film

Nastavak koji čuva obraz originalu (“Finding Dory”, A.Stanton, A.MacLane)

12.09.2016. Lucija KlarićFoto: facebook.com/finding dory

Dugo je očekivani nastavak iliti spin-off jedne od najvećih Pixarovih uspješnica U potrazi za Nemom (Finding Nemo, Andrew Stanton i  Lee Unkrich, 2003) konačno ugledao svjetlo dana iako se o njemu u Hollywoodu počelo šuškati još kada su svi pisali hvalospjeve Nemu kao jednom od ranijih i u jednu ruku posljedično, ključno – programatskim animiranim filmom toga studija. Univerzalne društvene vrijednosti poput obitelji ili s druge strane, tolerancije i hiperemotivne avanture u koje je uvijek suptilno utkana „pouka dana“ postale su Pixarov potpis pa tako i u U potrazi za Dorom (Finding Dory, Andrew Stanton i Angus MacLane, 2016) na kojem djelomično radi dio „Nemo-društva“, sada već etabliranih Pixarovih kućnih autora (Stanton) se uspješno održava prepoznatljivi Pixarov štih.

Svaka mana može biti prednost

Epizodni lik, plava ribica s nemogućnošću kratkotrajnog pamćenja i izvrsnim poznavanjem „kitovskog“ u koju smo se svi zaljubili na prvome putovanju kad je svojom dobroćudnom nesmotrenošću zadavala probleme odviše zaštitnički nastrojenom Marlinu – Dora, postaje (kako i sam naslov kaže) glavnim likom nove pustolovine. Otvaranje je filma prepušteno dobro provjerenoj metodi Pixarovih potresnih ekspozicija koje nam daju uvid u „predpriču“ te se tako ovoga puta susrećemo s poteškoćama koje je maloj Dori i njezinim roditeljima zadavala Dorina nemogućnost da zapamti što se maločas dogodilo (pa i gdje je točno lociran njen dom). Ono što je Dori u prvome dijelu pridano kao osobina koja će prvenstveno povremeno poslužiti kao komički efekt, u nastavku posvećenoj njoj samoj postaje osnovnim problemom kojim će se scenarističko-režijska kompozicija baviti revitalizirajući tezu o naslovnome junaku koji usprkos ili upravo zbog svoje poteškoće uspijeva u svemu naumljenom.

Iako je očito da se u potragu za Dorinim roditeljima, od kojih se igrom slučaja zagubila još kao sasvim malena ribica (nemoguće je naglasiti koliko je mala Dora neodoljiva) kreće tek u svrhu nastavka, što više sama potraga traje, tim više ovaj spin-off dobiva na vlastitoj vrijednosti. U svome temelju ne bi se moglo reći da se U potrazi za Dorom mnogo razlikuje od stabla s kojeg je poteklo (ili nedaleko palo). Putovanje cijelim oceanom omogućuje prijateljske, a katkad i opasne susrete, a od svojih junaka iziskuje dovitljive načine kako će jedni drugima pristići ponovno u zagrljaj nakon što su se određenim spletom okolnosti razdvojili na duže ili kraće vrijeme. Pri tome, ocean koji vrvi raznorodnim i raznobojnim vodenim životinjskim vrstama omogućuje cijeli spektar karakterizacija i karikaturizacija.

Foto: facebook.com/finding dory

Foto: facebook.com/finding dory

Nastavak kao podsjetnik na kvalitetu originala

Budući da je riječ o produžetku uspješnice, autori U potrazi za Dorom ne odolijevaju, a da nas podsjete na neke od figura koje smo susretali u traženju Nema pa smo tako već u prvim minutama u oceanskoj školi s simpatičnim učiteljem-ražom (kojem nakratko Dora postaje i više nego potrebna asistentica, barem po njegovom mišljenju). Također, kako bi naši junaci brže stigli u predio oceana kojei valja istražiti obratit će se, za Marlina odviše ležernim, prijateljima-kornjačama koje i više nego dobro poznaju sve vodene struje jer su jedne od najvećih morskih migranata, a koje su već u prvome dijelu odigrale tu ulogu zaslužujući titulu protagonista jedne od najzabavnijih narativnih minijatura.

U potrazi za Dorom tražit će pri tome i domišljate načine kako da nam objasni porijeklo svega onoga što je bilo ikonično u originalu (bivajući pri tome i prequel i sequel), a gledatelj dobiva priliku saznati gdje je Dora naučila „kitovski“ kao i svoju poznatu pjesmicu „samo plivaj, plivaj, plivaj“ – dio datih pozadinskih priča otvara nove narativne rukavce za Doru, ali činjenica jest da su određene stvari i mogle ostati pod velom tajne ili jednostavno samodostatne, manje opterećene faktom da se nešto „mora“ nastaviti, povezati ili što god slično, a više same sebi vjerne u svojoj simboličnoj prepoznatljivosti.

Novi spektar likova

No, ono što Dorinu priču čini posebnom je sasvim novi spektar likova koje će dovesti, ili bolje reći, koje će naša plava prijateljica zateći kao posljedicu svoje odluke da potraži izgubljenu obitelj. „Rehabilitacijski centar“ odnosno oceanografski institut do kojeg dolazimo kao zaboravljenog Dorinog doma, ujedno je i prebivalište mizantropske hobotnice Hanka, ali i Destiny, ženskog kita s oslabljenim vidom i prijateljice-putem-cijevi-i-kanala iz Dorinog djetinjstva. Kako Hank isprva koristoljubivo postaje Dorin suučesnik u operaciji prisjećanja i pronalaženja njene obitelji, pratimo kako pomoću kamuflaže prenosi optimističnu i neustrašivu Doru kroz cijeli institut i za to vrijeme, svjedočimo razvoju prijateljstva koje trijumfira nimalo proračunatim skokom s litice kao dokazom Hankove transformacije.

Kao humoreskne epizodne figure ističu se ponajprije spomenuta Destiny koja svojim karakterom uvelike podsjeća na živahnu Doru, a u prvi plan iskače njezin susjed, beluga kit Bailey koji će u kriznoj situaciji ponovno ustanoviti vještinu eholokacije potisnutu zbog ozljede glave. U orginalnoj verziji glasovi su Hanka i Baileya prepušteni društvu iz Moderne obitelji – dok Hanku duh udahnjuje Ty Burell, Hanka oplemenjuje Ed O’Neill, a određena sličnost Hanka i Baileya kao likova s ulogama Burella i O’Neilla u popularnom sit-comu daje dodatan prepoznatljivi šarm morskim bićima. Tu su i obavezne sporedne karikature kao što su dvojica „strašnih predatora“, lijenih morskih lavova koji se po cijeli dan izležavaju na kamenu nedaleko od instituta, a jednim ćemo se kadrom ugodno prisjetiti i jednoumnih „moje, moje“ galebova iz Nema.

Akcija i slična zaključna reakcija

U potrazi za Dorom obiluje s mnogo više akcijskih gegova i zamršenih situacija iz kojih se glavni trojac – Marlin, Nemo i naravno, Dora, moraju izvući ne bi li ostali na okupu (i još pri tome ujedinili Doru ponovno s njenim roditeljima) nego je to slučaj s Nemom i iako su ti isti gegovi neupitno zabavni, oni jednim dijelom rastaču sam rasplet filma na nekolicinu omanjih krajeva što istovremeno rezultira njegovim nedostatkom i vrlinom – s jedne je strane omogućena produljena uživancija u maštovitim načinima na koji će protagonisti dostići svoj cilj, a s druge je narušena određena konciznost i vjerojatnost prikazanog.

Iako, dakako, govorimo o fizikalnim zakonima animiranog svijeta gdje je legitimno da sva morska bića komuniciraju istim jezikom jednako kao što je i legitimno da plava ribica i hobotnica jure pomoću dječjih kolica koje jedno navigira, a drugo upravlja njima svojim pipcima i pri tome prođu gotovo neprimjećeno, na trenutke postaje napornom koincidencija da se svugdje zatekne kakva prigodna instalacija s vodom za Doru kao što je i samo završno slijetanje kamiona s ruba autoceste koliko romantično, toliko i pretjerano.

Sve u svemu, U potrazi za Dorom vjerodostojan je produžetak Pixarovog Nemo-brenda i svijeta koji se uvelike oslanja na uspješnost prvijenca i njegovu poruku o vrijednosti i posebnosti svakoga, ma koliko se nemoćan činio u prvu ruku, važnosti obitelji i mogućnosti prelaska vlastitih granica za kojeg smo svi sposobni ako to dovoljno želimo, ali sa sobom nosi sasvim drugi i novi šarmantni univerzum likova kojeg boja uporna i vesela Dora.

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(2 votes, average: 4.500 out of 5)

Komentari