Istaknuto
13.07.2017.

Osim što Šimek aktivno radi na novim materijalima, publiku će počastiti dvostrukim nastupom na Ferragosto JAM festivalu u Orahovici. Na Izštekanom stageu predstavlja se u solo izdanju, dok će sa svojim matičnim bendom She Loves Pablo nastupiti na glavnoj pozornici kao support metal divovima braći Cavalera, osnivačima čuvene Sepulture. Povodom tih nastupa i novog singla razgovarali s jednim od najboljih vokala hrvatske scene.

09.07.2017.

U skrivenim ambijentima diljem Lijepe naše i ovog nas ljeta čekaju najpoznatiji dramski naslovi, opere i baleti. Provjerite što sve nude Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto, Kazalište Ulysses, Riječke ljetne noći, Histrioni i Ljetne noći Teatra Exit.

Istaknuto

Ne daj Bože da te stisne u Budimpešti

18.06.2015. Jasminka JanešFoto: www.facebook.com/interrail

Erasmus je prilika za učenje, definitivno. U (ne)daleke gradove Europe odlazimo da bismo iskusili mnogo lakše ispite na engleskom i stekli nova poznanstva koja će nam možda jednog dana dobro doći. Osim toga, većina nas odlazi na Erasmus da nam guzica vidi puta, da se dobro proveselimo s lokalnim stanovništvom i provedemo se k’o nikad s ljudima iz cijelog svijeta. Nekima je to idealna prilika da se maknu od svojih brižnih roditelja na nekoliko mjeseci i iskuse život i samostalnost u svoj njenoj ljepoti. No Bebina mama zaključila je kako je kćerkin Erasmus ujedno i njena idealna prilika za predugo odgađani i krvavo zasluženi odmor. Iz duhovitog pogleda jedne majke, donosimo priču o Budimpešti i saznajemo štošta o malim sirenama, nateklim stopalima, Grkinjama, fontanama… Da je Bebina majka možda nešto napornija i da je provela cijeli mjesec u Budimpešti svašta bismo još saznali, no i ovih šest dana bilo je više nego dosta za tekst koji tjera na smijeh i punu šaku uspomena.

Krenem ja tako vidjeti grad u kojem nisam bila… Priličan broj godina. Budimpešta moje mladosti. Idem posjetiti kćer koja tamo studira, rekla bih, glumu. Mislim, glumi da studira i ide joj jako dobro. Vlak. Njime se nisam vozila, mogu reći, dvadeset godina (a ti uljudno pretpostavi da sam tada imala 17).

Još sam na peronu u Zagrebu i već prisustvujem drami. Dvije minijaturne Grkinje trčkaraju po peronu, mlate ruksacima po nevinim prolaznicima, zaviruju u vagone. Pokušavaju se sporazumjeti s osobom u odori (nadam se da nije pilot). Naime, mojoj prijateljici su u vlaku dok je spavala ukrali torbicu sa svim pripadajućim novcem i dokumentima. Kad je vlak stao u Zagrebu, obrušila se na prvu odoru koju je vidjela. Kad mu je sve ispričala panično tražeći da hitno nešto poduzme, čovjek joj je smirenim glasom priopćio da je on pilot. Mala digresija.

Vratimo se Grkinjama. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja da saznaju je li to njihov vlak ugledale su, a koga drugog, nego mene. Ja sam od one vrste koja traži prazan kupe, nađe ga i onda mene nađe gospođa ili gospodin koji žarko žele podijeliti svoje uspomene s neznankom za vrijeme desetosatne vožnje. Dakle, kad su me fokusirale, njihov svemir je ponovo došao u ravnotežu (imam ono nešto). Priđoše mi žurno (kao da sam negdje mogla pobjeći) i upitaše:

– Je li ovo vlak za Budimpeštu?

– Jeste – kažem ja

– A zašto se razdvaja?

– Zato što samo prva dva vagona idu za B.

– Hvala vam puno.

– Nema na čemu.

Za očekivati je da nakon iscrpne informacije otplove nazad u svoj adolescentski svijet i puste mene na miru stariti, ali rekoh već, to ne ide tako. Sljedeći potez im je bio parkirati ruksake do mojih nogu. Vlak se napokon spojio u suvislu cjelinu i mi se ukrcamo, a kad kažem mi, ja naprijed, one za mnom. Sve svoje nade polažem u jezičnu i kalendarsku barijeru. Imam knjigu i naočale, to bi moralo odbiti dobronamjerne. U odjeljku do mene sjedi mladi kineski par (neka mi bude oprošteno, Japance jedine prepoznajem, svi ostali su što se mene tiče Kinezi).

Evo nas u Križevcima. Evo i pogranične policije. Gleda me mrko, oboružan jednogodišnjim iskustvom i plavom odorom (što je ta boja popularna kod nas). Lista putovnicu, kao da je Rat i mir. Ne smijem čitati, ispast će da ne poštujem plavo. Kad je napokon završio, nasmiješi se od uha do uha (Dr. Jekyll i Mr. Policajac) i upita:

– A jel smijem ja ostavit svoju torbu kod vas?

Ponovo se latim knjige, al evo mađarske pogranične policije, a za njom tapka mađarski kondukter.

Pravilo broj 1. – Mađarski kondukteri ne govore engleski

Nije prošlo puno vremena, uđe on u vagon i zavapi (citiram): ATENCIJON, ATENCIJON i rest of the priče na mađarskom. Moji grčki pilići panično zure u mene, ali sad im se pridružilo i dva para kineskih očiju. Ulovim ja riječ bus i kroz maglu se prisjetim da im je dio pruge u radovima. Pretpostavka, taj dio moramo prijeći busom. Uzmem torbu, a njih četvero za mnom.

– Kuda idemo? – pita Grkinja

– Na bus – kažem ja

– A zašto?

– Rade prugu.

– A hoćemo busom skroz do B? – kineski par

– Ne, ponovo ćemo u vlak.

– A gdje stoji bus? – grčki duo

Gledam u dva ogromna busa ispred nas i sjetim se zašto djecu treba imati dok si jako mlad.

– Za mnom.

Na izlasku iz busa već sam ih imala šestero. Našoj maloj ekskurziji pridružile su se i dvije Hrvatice na putu u Španjolsku (jeftinije avio karte iz B).

Množe se.

Njih dvije su uvjerene da ću im otkriti najkraći put od najjeftinijeg hostela, koji je naravno u centru, do aerodroma. Ponovo sam u vlaku. Okružena. Strateški su razmješteni oko mene, valjda da ne bih pobjegla.

Naočale i knjiga.

– A zašto vi idete u B? – kineski dvojac

– Posjetiti kćer.

– A ona živi tamo? – Grci

– Ne, studira.

– Aaaa – Hrvati

– Koliko ćete ostati? – Kinezi

– Par dana.

Knjiiiiiigaaaaa + naočale. Halo!!!!!!

– Moram pitati vašu kćer…

– I ja je moram pitati…

Kakofonija.

– Ok, uskoro smo u B pa je pitajte što želite.

Budimpešta, stanica Deli, napokon. Vidim Bebu na peronu. Izlazim, pilići za mnom.

– Mama, zar opet?

Foto: Jasminka Janeš

Foto: Jasminka Janeš

DAN PRVI: Kako biti turist?

Nauči pozdraviti na jeziku zemlje u kojoj se nalaziš. To se uvijek cijeni, iako je totalno kontraproduktivno. Npr. uđeš u dućan, prodavačica će – juno potkivano, ti također i onda krene bujica riječi od kojih ne znaš ni jednu. Ekskjuzmi, kažeš ti. Tajac.

Pravilo broj 2. – Prodavači u Mađarskoj ne govore engleski

Smješkaj se, kimaj glavom, drži svoju košaru i gledaj blagajnu, na njoj uvijek piše s koliko se novca moraš rastati. Odradili smo kupovinu i idemo u razgled grada. Beba ima PLAN. Sačuvaj te Bože djeteta s planom. Njezini  planovi počinju i završavaju pješačenjem, a između toga je samo moja silazna životna putanja. Plan za danas je šetnja obalom Dunava do Parlamenta. Od naše početne točke, Kalvin tera, nema ni 10 km. Nisam umorna, pa sjedila sam 6 sati u vlaku. Mrzim autobuse, a moj auto bi odbio prijeći granicu, osjeća se sigurno samo u blizini automehaničara. Kasno poslijepodne, moćni Dunav, prekrasni mostovi. Lagano već pada mrak. Sve je manje ljudi, dok na kraju ne nestanu. Nas dvije šetamo obalom Dunava, po mrklom mraku. Beba objašnjava kako je taj put najljepši noću, a po danu je, kao, baš bez veze. Ja usput razmišljam gdje bi mi isplivalo tijelo da me netko napadne i baci u Dunav, iz samo njemu znanih razloga. I ne mogu se sjetiti je li Beograd uzvodno il’ nizvodno. Od panike. Ne bih htjela završiti u Crnom moru, pa da se bar zakačim negdje oko Vukovara i tako stignem u Domovinu, na ovaj ili onaj način. Onaj radije.

– Parlament. Ajme što je krasan i osvijetljen! – zavapim ja

– Pa rekla sam ti da je noću ljepše.

Na trenutak, ali samo na trenutak, razmišljam… Pa odustanem.

A onda ugledam tramvaj… Zvan čežnja.

DAN DRUGI: Mala sirena

Plan: Budimpeštanska tvrđava, Citadela (Baden-Baden) i Ribarska tvrđava (osjećam se osvajački).

Prekrasan travanjski dan. Krećemo pješke, naravno, od Kalvin tera ni 15 km. Put te vodi pored druge najveće tržnice u Europi (imaju Mađari još nekoliko drugih stvari, a moja poremećena percepcija vidi tržnicu manju od Dolca, no tko sam ja da osporavam utvrđene činjenice). Odmah do tržnice je sveučilište Corvinus, koje je zbilja veliko, ali ne znam koje je po redu. Prelazimo zeleni most koji je, što se mene tiče, najljepši u B. I sigurno se ne zove zeleni.

Kad prijeđeš most, u Budimu si, ako si došao iz Pešte. Ako si došao iz Budima, onda si u Pešti. Naravoučenije, moraš znati od kuda si krenuo, da bi znao gdje si stigao.

– Ej, Beba.

– Ha?

– Vidi preko Parlament, prekrasan je i danju.

– Nije. – kategorički odvrati Beba

Malo selfija na tvrđavi s koje puca prekrasan pogled na Peštu. Stopala mi lagano pulsiraju, mala cijena za toliko ljepote.

Vraćamo se u Peštu, pješke naravno.

Na Kalvin teru je još jedna budimpeštaska znamenitost. Kineski restoran Tao. Konobarice govore engleski, a za 2 eura najedeš se k’o pajcek.

U drugim restoranima nemoj ni pokušati s engleskim.

Pravilo broj 3. – Konobari u Mađarskoj ne govore engleski

Dome, slatki dome. Mislim naravno na Bebin stan. Ima krevet. To je dom.

Nije gotovo.

– Sad se lijepo odmori, a navečer ćemo ići u grad.

– Ok.

Legnem i zamrem.

Nije prošlo 5 minuta, 45 kg čiste energije stoji iznad mene i kaže:

– Idemo?

Idemo u p.m., pomislim ja, al’ skočim na noge lagane i isti tren ponovo sjedam. Kako nagovoriti noge da te drže uspravnom?

Pokušavam obuti  tenisice, ali dok sam spavala, noga mi je porasla dva broja, a i kad ih obujem, kako hodati u njima?Vaciutca, najljepša i najživlja ulica u Pešti. Prepuna dućana i štandova. Street food. Šareno, glasno, predivno. Noge odumiru. Moram kupiti ljutu crvenu papriku Kini. A onda moram i Dini i Zokiju, pa curi što čuva Obija i Mačka, pa šogorici, pa… Budu li me pregledali na granici (ne mene, kofer) bit će sigurni da dilam papriku. Crvenu, ljutu. Beba traži Müller, hoće jeftine slatkiše. Mislim da mi noge krvare. Mala sirena je bar dobila princa.

Foto: Jasminka Janeš

Foto: Jasminka Janeš

DAN TREĆI

Danas idemo vidjeti Sinagogu (druga najveća u svijetu, naravno). Stvarno je velika i lijepa. Židovska četvrt je puna preskupih košer restorana. I danas je teško biti Židov. Vidjeli smo čak i dvojicu ortodoksnih Židova, da doživljaj bude potpun.

Kad bi nekom turistu u Hrvatskoj palo na pamet fotografirati mene, kao tipičnog primjerka Hrvatice u najboljim godinama, pa neka, što fali. Ali nemoj ni slučajno fotografirati Židova u židovskoj četvrti, a još manje je preporučivo to činiti u Istanbulu s njihovim ženama u burkama (sram te bilo, fotografirati, naravno). S aparatom oprezno.

Sljedeća postaja, Szimpla, ruin pub. Mjesto koje smiješ i želiš fotografirati. Ruin pubovi u B su nešto što treba vidjeti. Szimpla je po Bebi najljepši. Slažem se. Iako je jedini koji sam vidjela. Prastara zgradurina čijim uređenjem se vlasnici nisu previše opterećivali. Ulazimo u atrij(um?) i već tad imaš osjećaj da si postao dio Dalijeve slike. Bicikli vise sa stropa, ljudi sjede u kadama i starim automobilima. Nema dvije iste stolice, ni dva rasvjetna tijela u istoj boji. U jednoj prostoriji konj s hvataljkama, do njega zmaj iz luna parka visok cca 3 metra. Na jednom zidu pravoslavna ikona, na drugom sirena. Ukratko, netko je glomazni otpad ukomponirao u jednu veselu i predivnu cjelinu. Pogledaj svakako. Ručak, još malo hodanja i doma.

DAN ČETVRTI

Idemo vidjeti Bebin fakultet iznutra i tržnicu (drugu najveću), također iznutra. Kladim se da Mađare frustriraju ta druga mjesta. Fakultet Corvinus je impozantan. Gledam Bebu kako je ponosna, kao da ga je vlastitim rukama izgradila.

– Ha, šta kažeš?

– Čudo, ogroman je.

 Još jedan psalam u čast Corvinusa i idemo dalje.

Kao što rekoh, tržnica mi se čini manjom od Dolca, al’ ne daj Bože da ih netko izmjeri, pa da padnu na treće mjesto. To bi ih dotuklo. Lijepa je, prepuna plastičnog voća i povrća. Cijene kao kod nas. I nema blitve. Kakva je to zemlja bez blitve? Idemo doma skuhati nešto. Popodne NE ŽELIM VAN.

DAN PETI: Patkice i skupe torbice

Andrassy utca i Heroes’ Square, to je plan za danas. Od Kalvin tera ni 20 km. Ulica Andrassy je mjesto gdje možeš kupiti torbicu skuplju od mog auta (i to kad je bio novi) i druge, modno osviještenima, neophodne sitnice. To je veoma široka i dugačka ulica, koja završava Trgom heroja. Tu se još malo naslikavamo, pa idemo otraga do jezerca hraniti patkice. Slobodna procjena, sat i pol do tamo, dva nazad.

DAN ŠESTI: We speak english

Pravilo broj 4. – Vozači tramvaja, busa i prolaznici ne govore engleski

Kad im se obratiš dočeka te mrka faca, odmahivanje glavom i nem irtem (nemam pojma kako se piše, ali znači ne razumijem). A vidiš da im je mrvicu neugodno što ne razumiju. Pa ljudi, nemojte da vam bude neugodno, izbacite sinkronizaciju i naučite holivudski engleski kao većina moje generacije.

Krenuli mi tako u obilazak Bebinog kvarta, koji je jedan od turističkih bisera Budimpešte za kojeg turisti ne znaju. Mislim da je tako i bolje, šta će ti hrpa Japanaca s fotićima pred zgradom. Ulice su preslatke, puno ih je pod makadamom. Završavaju malenim trgovima s obaveznim kafićima, terasama i fontanama koje ne rade (nacionalna stvar). I samo da ti kažem, ima jedan natpis na engleskom u B. We speak English. Da ne ispadnem nepravedna, ljudi u toj optici govore engleski i ponose se time, o čemu svjedoči i natpis.

Foto: Jasminka Janeš

Foto: Jasminka Janeš

Razgovor u busu i tramvaju nije preporučiv ako nisi 100 posto siguran kuda ideš. Nećeš čuti najavu postaje, a onda se snalazi kako znaš. Idemo do Book caffea. Također se nalazi u Andrassy utci, na broju 39. Da nije knjiga u prizemlju, pomislila bih da se nalazim u Gradskoj kavani 80-ih i da netko prebire po klaviru. Naravno, sve je začinjeno kičastim intarzijama. Pa što ako su barokne. Kičaste su.

Šetamo mi polako, kišica rominja i odjednom, priroda zove i to ne na izlet.

– E, Beba.

– A?

– Moram na wc.

– E to će biti problem.

Krenemo mi u potragu za javnim wc-om. Ne zaboravi, u Ulici Preskupih Torbica smo. Ulazak u neki restoran nije među opcijama, zbog našeg outfita ne bismo, vjerujem, stigle dalje od vrata. Nema natpisa, ni strelice, ni nacrtanih malih ljudi. Sad već hodam k’o japanska gejša, pokušavajući usporiti nailazeću katastrofu. Beba me gleda kao Bambi svoju mamu. Već smo prošli pola ulice (a znamo koliko je dugačka), a od wc-a ništa. Odjednom me obasja svjetlost. Božanska? Ne, Burger King. Uletim unutra onoliko brzo koliko japanska gejša to može. Poletim za strelicom na kat. Beba nešto viče za mnom, ali je ne čujem, vidim samo vrata… Sa šifrom. To mi je pokušala reći. Pogledam dolje i shvatim da 327 ljudi stoji u redu. NIJE U REDU. Samo snaga volje održava me na okupu. I odjednom se otvoriše vrata. Da sam imala vremena i snage, zagrlila bih ženu koja je izašla, kao davno izgubljenu sestru. Pouka ove priče nije da Amerikanci uvijek uskoče kad treba. Pouka je, čak su i Ameri dobri kad zagusti. Kada otvoriš Google maps, a ti lijepo tik do spomenika umemoriraj i wc. Uči na iskustvu pionira koji su krčili put za tebe.

I uživaj u B. Stvarno je super grad.

P.S. Dvije stvari ne smiješ pitati Mađare (naravno, ako sretneš onu dvojicu koji govore engleski):

1. Zašto su im fontane suhe (to je valjda tajna)?

2. Što je s njihovom nogometnom reprezentacijom (to je već sramota)?

Komentari