Istaknuto
23.10.2017.

Oliver Frljić režirao je u Slovenskom narodnom gledališču u Mariboru klasičnu Euripidovu tragediju kao predstavu o društvu u kojem je žena građanin drugoga reda. "Medeja" je na ovogodišnjim Gavellinim večerima osvojila nagradu za najbolju predstavu i za najbolju žensku ulogu.

19.10.2017.

Večeras se u Francuskom paviljonu otvara izložba međunarodno priznate multimedijalne umjetnice OKO, povodom čega smo ukratko popričali s autoricom.

Intervju

Nela Koscis i Darko Stazić: “Naša je ‘Agonija’ drugačija, a ipak krležijanska”

23.01.2016. Ena BebekFoto: Robin Pretković / www.scenaribnjak.hr

Zagreb je od listopada prošle godine bogatiji za još jednu nezavisnu scenu – Scenu Ribnjak. Kako to obično biva, na repertoar je bilo potrebno staviti nešto novo kako bi se istaknulo u velikoj ponudi zagrebačke kazališne scene. To su učinili anologijskom dramom Miroslava Krleže „U agoniji“ čije scensko uprizorenje zajednički potpisuju glumci Nela Koscis, Ozren Grabarić i Darko Stazić, koji se s ovom predstavom vratio sceni nakon više od četvrt stoljeća izbivanja. Što Stazić i Koscis imaju za reći o Krleži, samoj „Agoniji“ te nastanku njihove predstave pročitajte u razgovoru, a predstavu možete pogledati 24. siječnja na Sceni Ribnjak ili 29. siječnja u koprivničkom Ludens teatru.

Za početak, možete li mi nešto reći o predstavi „U agoniji“? Kako je projekt nastao? Čija je inicijativa bila (ponovo) uprizorenje neke Krležine drame na pozornici?

Nela Koscis: Inicijator ovog projekta je Darko Stazić, koji je nakon glumačke stanke od 25 godina dobio neodoljivu želju ponovno stati na kazališne daske. U razgovoru s kolegom Ozrenom Grabarićem shvatili su da je uloga Lenbacha idealna za njegov povratak na scenu. Ozren je pristao igrati Križovca i nedostajala im je samo Laura. Nakon nekoliko dana promišljanja došli su do zaključka da bih ja bila idealna Laura i izložili su mi svoj plan. Ja sam ulogu Laure prihvatila s velikim oduševljenjem. Onaj tko poznaje dramsku književnost zna da je Laura jedan od najboljih likova u domaćoj dramskoj literaturi, a osim toga s monologom Laure prije 25 godina pristupila sam prijemnom ispitu za upis na Akademiju pa me za taj tekst vežu prilično emotivne uspomene.

I tako smo puni energije ideja i entuzijazma krenuli u probe koje su sa kraćim i dužim pauzama trajale skoro godinu dana… Eksperimentirali smo, istraživali, nastojali smo stvoriti predstavu koja neće biti samo lijepo intonirane i savršeno izgovorene “krležijanske” rečenice bez emotivnog pokrića. Cilj nam je bio stvoriti uzbudljivu, živu, dramatičnu predstavu koja će biti drugačija, a ipak ostati “krležijanska”. Naš trud se na kraju isplatio jer smo nakon premijere i fantastičnih reakcija publike shvatili da smo postigli ono što smo si zacrtali.

Foto: Robin Pretković / www.scenaribnjak.hr

Foto: Robin Pretković / www.scenaribnjak.hr

Darko Stazić: Ozren Grabarić i ja već godinama vodimo duge razgovore o tome što je to „organski glumački govor“, važnosti pravilne impostacije glasa, držanja tijela, pravilnog glumačkog disanja, o tome kako napisane rečenice dolaze kao posljedica unutarnje akcije ili pak reakcije na partnera, i sve tako do u beskraj na temu glumačke vještine i glumačke iskrenosti – ljudima izvan profesije, pa čak i mnogim glumcima, vjerojatno dosadne i nerazumljive teme. U tim razgovorima doticali smo se i jednog mita koji nesumnjivo postoji, a to je da je Krležina rečenica komplicirana, teška, mračna, nepotrebno dugačka, u jednu riječ kako nije suvremena i kako je za gledatelje nerazumljiva. I jedan i drugi stajali smo na pozicijama da tome nije tako.

I onda smo, koliko se sjećam na moj prijedlog, odlučili da sve to o čemu razgovaramo probamo ispitati na sebi samima, znači da provedemo eksperiment „in vivo“. Odabrali smo tekst „U agoniji“ jer smo zaključili kako smo u najboljim životnim godinama koje se podudaraju s onim kako je to Krleža naveo o svojim licima i jer nam se učinilo kako je to upravo takav predložak na kojem bismo mogli provesti svoja istraživanja. Što je nedostajalo? Laura Lenbachova. Pozvali smo Nelu Kocsis, rekli joj što smjeramo i pitali je hoće li se odazvati našem pozivu za igru, s time da rezultat svega može biti i taj da nikada s predstavom ne izađemo pred publiku, ukoliko ne budemo zadovoljni rezultatom našeg pokusa. Nela je pristala odmah. Eto, tako je sve nastalo, a nastavilo se kroz godinu dana.

S ovo dvoje divnih ljudi i izvrsnih glumaca ta je godina bila vrlo uzbudljiva i lijepa. Puno sam od njih naučio. Od Ozrena najviše o vladanju vremenom. On kao da je sam stvorio sve vrijeme svijeta pa sad na sceni radi s njim što god hoće. Od Nele – prepuštanju vlastitim glumačkim instinktima. Nela je glumica nevjerojatno jakog i točnog glumačkog instinkta koji je vodi do takvih glumačkih rješenja na koja bi se malo tko odvažio. Probe smo održavali poslije mog radnog vremena i prije njihovih predstava, često bez ručka, najčešće na petom katu sobe za pokuse u „Gavelli“, i koristim ovu priliku da se još jednom najiskrenije zahvalim Borisu Svrtanu, ravnatelju kazališta i svim onim divnim ljudima koji su nam pružili podršku u našem radu.

Foto: Robin Pretković / www.scenaribnjak.hr

Foto: Robin Pretković / www.scenaribnjak.hr

Prilikom premijerne izvedbe izjavili ste da „Krleža nije dosadan autor, nego vrlo živ i suvremen pisac koji ima puno toga za reći“. Da li je taj Vaš stav o Krleži i njegovim djelima povod da se nakon više od četvrt stoljeća vratite na scenu? Biste li se vratili glumi da se radilo o nekom novijem autoru?

Darko Stazić: Ukoliko smo našom predstavom uvjerili i publiku, a po njihovim reakcijama čini se da jesmo, da je Krleža nevjerojatno živ i uzbudljiv pisac, onda je dio onoga što smo si stavili u zadatak svakako ispunjen. Što se tiče mog povratka na scenu, već sam rekao kako taj povratak nije bio motiviran ničim drugim osim želje da na vlastitom primjeru istražimo jesu li teoretske postavke o tome što bi to gluma trebala biti točne i kako se one reflektiraju na krajnji rezultat, to jest na predstavu.

Što se tiče vašeg drugog pitanja, trenutno radim na jednom drugom projektu, na suvremenom tekstu Davida Mameta s mladom kolegicom Sarom Stanić, gdje nam je cilj istražiti da li isti principi organske glume primijenjeni na rečenicama koje su jednostavnije, kraće, brže, eliptične, pa ponekad i potpuno banalne, mogu dovesti do istog rezultata. Nemojte me pitati kada ćemo izaći s premijerom jer jednako kao što je to bilo s „Agonijom“, radi se o procesu istraživanja na projektu koji možda nikad neće izaći pred publiku.

Ovom ste predstavom otvorili Scenu Ribnjak, što je doista značajna stvar. S obzirom na to, da li je ta premijera bila ista kao i sve druge koje ste odradili ili je ipak postojao određeni pritisak?

Nela Kocsis: Pritisak je bio prilično velik jer je predstava naš autorski projekt koji smo radili bez redatelja, sva dramska rješenja napravili smo sami.

Danas na kazališnoj sceni prevladavaju klasici poput Čehova, Krleže, Molierea. Zašto ste se i vi (kao mala skupina od troje glumaca) odlučili upravo za takvo djelo, a ne neko suvremenije? Nije li publici dosta „starih bardova“ ili je jednostavno autor djela još uvijek taj koji privlači publiku u kazalište?

Nela Koscis: Krleža je klasik i “Agonija” je igrala na svim pozornicama u Hrvatskoj pa je naš izazov i odgovornost time bila još veća – stvoriti nešto novo i drugačije od predloška koji je toliko puta režiran. Krleža je uvijek imao svoju publiku i imat će je i dalje.

Foto: Robin Pretković / www.scenaribnjak.hr

Foto: Robin Pretković / www.scenaribnjak.hr

Darko Stazić: Mislim da sam djelomično već odgovorio na ovo pitanje. Što se pak tiče odnosa publike prema „starim bardovima“, uvjeren sam kako jednako uzbudljivi mogu biti i klasični tekstovi i oni recentni, važno je jedino da su dobri, to jest da su iskreni i da nam imaju nešto za reći. Glumac inspiraciju za igru crpi upravo iz tog podteksta, iz intencije scene, iz unutarnje akcije koja se u njemu rađa prije nego li izusti i slovo. Riječi koje izgovara dolaze tek kao posljedica i moralo bi se činiti kako je gotovo svejedno koje su to riječi. Nemojte me krivo shvatiti, ne mislim pri tome da su rečenice koje se izgovaraju nevažne, govorim samo o procesu koji prethodi tome da se izgovore. Dobre tekstove ne određuje vještina ili ljepota napisane rečenice, to je retorika, dobre tekstove određuje unutarnja napetost dramske radnje i odnosi između pojedinih lica.

Kada već pričamo o „starim bardovima“ i Krleži, autoru s kojim je potrebno upoznati što širu javnost, zašto baš „U agoniji“? Naime, govorimo o Krležinom najizvođenijom i kritički najbolje ocijenjenom dramskom tekstu, djelu koje je stalni gost na repertoaru hrvatskih kazališta u Zagrebu, Varaždinu, Osijeku, Puli, Rijeci, Dubrovniku. Po čemu se vaša „Agonija“ razlikuje od ostalih?

Nela Koscis: Naša predstava je drukčija od ostalih po tome što nismo igrali integralnu verziju nego smo prilično radikalno štrihali tekst te izbacili iz komada dvije uloge (Madlen Petrovnu i prosjaka). Time smo dobili predstavu u trajanju od sat i pol i u igri postigli jednu posebnu žestinu i dramatičnost.

Darko Stazić: Prva verzija drame „U agoniji“, ona u dva čina iz 1928. godine, svakako spada u sam vrh dramske literature u europskim, pa rekao bih i u svjetskim razmjerima. Nije stoga nikakvo čudo da je kazališta rado uvrštavaju u svoj repertoar. Pa ipak, vidite, u Zagrebu je ona posljednji put postavljena u HNK-u prije 18 godina, a u Gavelli prije 28 godina. To i nije nešto prečesto. Naša se predstava donekle razlikuje po tome što se oba dva čina događaju u istom prostoru – u modisteraju Laure Lenbachove. Druga dramaturški značajna stvar je da smo izostavili čitavu jednu scenu s groficom Madeleine Petrovnom. Sve bitne informacije iz ove scene pretočene su u Laurin telefonski razgovor, a postoji i realni protok vremena dovoljan da Križovec ode sa scene i da Lenbach dođe, a da se ne susretnu.

Ovdje postoji jedna zanimljiva stvar, naime, kada se igra tako skraćena verzija onda je vrijeme koje Krleža navodi u tekstu drame, kroz rečenice koje lica izgovaraju, a to su „pola sedam“ i „sedam“, potpuno realno, što se vidi i na uri koja visi na zidu. Možda da kažem još nešto što držim važnim, što razlikuje našu izvedbu od onih koje sam imao prilike gledati, a to je pokušaj da se potpuno odmaknemo od takozvanog „salona“  ili „salonske igre“ te da pokušamo istražiti duboke ljudske motivacije ponašanja to troje nesretnih brodolomnika. Na taj način na površinu je isplivala krvava i uzbudljiva drama.

Foto: Robin Pretković / www.scenaribnjak.hr

Foto: Robin Pretković / www.scenaribnjak.hr

Gospodine Staziću, Vi ste prvenstveno glumac, no javnosti ste poznatiji kao bivši ravnatelj i sadašnji savjetnik ravnatelja kazališta Gavella. Želite li svojim daljnjim radom na predstavama poput ove povratiti svoj status glumca?

Darko Stazić: Ne razmišljam puno o „statusima“. Nalazim se na pragu starosti, pliva se posljednja četvrtina (dobro, možda se potajno nadamo kakvom sudačkom produžetku ili nadoknadi), kasno je za mene razmišljati o nekim novim počecima, pa čak i ako takav početak znači povratak na staro, u ovom slučaju, povratak glumi. Mislim da sam u razgovoru već objasnio koji su me motivi vodili u tom povratku.

S obzirom na to da Vam je brat blizanac Nenad istaknuti političar, kakav je Vaš status u politici? Smeta li Vam uplitanje politike u kazalište?

Darko Stazić: Moj status u politici je taj da nikada nisam bio član niti jedne političke stranke niti sam se bavio politikom, ali me na ulici često mijenjaju s bratom, što je, s obzirom na fizičku sličnost, očekivano. Politika ima utjecaja na kazalište, ako govorimo o javnim kazalištima, utoliko što, koristeći se pravom osnivača i vlasnika, imenuje većinu članova Kazališnih vijeća koja imaju ovlasti da odabiru i eventualno smjenjuju ravnatelje kazališta. Osnivač određuje i razinu financiranja ustanova u svom vlasništvu, pa tako i gradskih kazališta. U principu, tu i prestaje upliv politike.

Komentari