Istaknuto
23.10.2017.

Oliver Frljić režirao je u Slovenskom narodnom gledališču u Mariboru klasičnu Euripidovu tragediju kao predstavu o društvu u kojem je žena građanin drugoga reda. "Medeja" je na ovogodišnjim Gavellinim večerima osvojila nagradu za najbolju predstavu i za najbolju žensku ulogu.

19.10.2017.

Večeras se u Francuskom paviljonu otvara izložba međunarodno priznate multimedijalne umjetnice OKO, povodom čega smo ukratko popričali s autoricom.

Intervju

Nenad Hervatin: Nisam očajavao što mi HTV ne želi pustiti film, stavio sam ga na YT i pokazao pravu sliku Hrvatske i poplava

07.06.2014. Kristina Vrdoljak
Foto: facebook.com

Foto: facebook.com

Nenad Hervatin lice je koje prepoznajete zbog njegovog rada na televiziji NOVA TV. Bila je to karijera jednog dužeg vijeka koju je sam prekinuo kada više nije zadovoljavala njegove ambicije. On je osoba gladna znanja, pulsirajuće energije, osoba nesebična s riječima i dobrim namjerama. Iako iza sebe već ima diplomu iz psihologije, godine rada na televiziji i nagradu iz područja odnosa s javnošću, ovih dana paralelno pohađa dva studija. Na dan razgovora upisao je studij ruralnog turizma jer ga je na to potaknulo vrijeme provedeno u Slavoniji. Iz ovog šturog opisa njegove ličnosti, već je jasno da ne staje. I kad kažem ne staje onda to mislim i doslovno, jer je na razgovor došao na biciklu na kojem je od jutra. I dok je u pokretu, on uči. Sluša svoje profesore s Cambridgea, audioknjige… Dapače, jedan od planova za budućnost mu je napisati prvu hrvatsku audioknjigu.

Tako je, kada se dogodila nepogoda u Slavoniji, odlučio usmjeriti tu nevjerojatnu količinu energije u tom pravcu. „Ja težim pomaganju. Doista mislim da moj uspjeh može biti jedino ako pomognem drugima. Tako ću pomoći i sebi.“

Negdje usred involviranosti u spašavanje i osvještavanja dosadašnjih postupaka, reakcija ljudi i šire slike situacije iznjedrila se zamisao.

“Svaki svoj korak od početka akcije kad mi je pala ideja na pamet, sve sam dokumentirao. Nisam krenuo s idejom napraviti dokumentarni film. To se izrodilo iz ovog što se događalo tamo. Budući da sam 10 godina bio novinar javne televizije, shvatio sam da je Facebook jedno moćno oružje kad sve televizije zakažu. Shvatio sam da jako puno ljudi prati ono što radim i da su ti ljudi zaslužili pravovremenu – što znači u trenutku, to date informaciju. Kada se nešto dogodi, tu objavim sliku da sponzori koji šalju robu vide da je ta roba stigla. U jednom trenutku uočio sam taj efekt prepoznatljivosti. Kad sam shvatio da tu svoju prepoznatljivost mogu iskoristiti – kad dođem na teren, da se ljudi ne boje da ću im odnijeti nešto iz kuće ako odem spasiti životinju ili kad uđem u Crveni križ, da me predsjednica neće pet puta pitati tko sam i što radim tu, nego će se sjetiti pa će mi otvoriti vrata.”

Fotografiju ustupio Nenad Hervatin

Fotografiju ustupio Nenad Hervatin

Zašto je bilo važno snimiti film?

Snimanje filma zapravo je bilo sredstvo komunikacije između ljudi s kojima je radio i onih čija će pomoć bila potrebna. Pravovremenim djelovanjem ubrzao je cjelokupnu akciju, a shvaćanjem najbržih načina povezivanja s većim brojem ljudi pridonio osvještavanju mase. Prava slika stanja bila je na vidjelu bez dezinformacija ili cenzure.

“U svom dokumentarnom filmu Prava Hrvatska pokazao sam pravo stanje, pokazao sam te volontere koji su bili tamo iz svih različitih udruga u Hrvatskoj i vidi se koliko su složni. Koliko su u toj šumi davali sebe, spavali s komarcima, vadili životinje i brisali ih ručnikom, psiću davali intravenoznu infuziju, antibiotike, brinuli se za te prve životinjice. Uopće nije istina da je situacija bila kaotična i katastrofalna. Katastrofalno je bilo samo ono što su napravile državne institucije, a to je – raspale se. Za našu zemlju u takvoj situaciji je to pogubno, jer Hrvatska ovakvu poplavu nije imala nikada. Zadnja teža poplava bila je prije 50 godina. I što se dogodilo – u međuvremenu su ljudi nakon rata gradili velike kuće koje imate u Slavoniji. Čuo sam: Eh, da sam umjesto LCD televizora kupio čamac koji jednako vrijedi.”

“Prava slika Hrvatske nisu institucije koje su se raspale, nekoordinirana državna uprava za zaštitu i spašavanje, niti pripadnici vojske i policije koji su na terenu davali sve od sebe, nego su prava slika ove Hrvatske ljudi – šačica ljudi, tih volontera koji su se skupili i rekli „idemo mi!“, nije nam dozvolio nitko.”

Foto: facebook.com

Foto: facebook.com

Film je u cijelosti snimljen mobitelom. Spoj je fragmenata formata reportaža, montiranih fotografija i intervjua. Sve je nefiltrirano, kadrovi nisu namještani, prikazuju upravo ono na što se želi uputiti gledatelja. Podjeljen je u šest sadržajnih dijelova koji se tematski upotpunjuju, a namjenska uloga je konstantno uočljiva.

“Kada sam 21. svibnja došao u Gunju, ljudi me nisu doživjeli, ljudi me nisu znali, nisu znali što radim. Vidjeli su da snimam mobitelom i mnogo se ljudi naljutilo. Što ovaj mali iz Red Carpeta trčkara tu lijevo- desno , snima s mobitelom. Udruge tamo na terenu odgovorne za zaštitu životinja vikale su – taj mali Hervatin, on ne zna raditi sa životinjama. Mi smo udruga. Mi znamo. I nitko nije htio stati pred taj mobitel. Danas, kad je sve to gotovo i kad je dokumentarac takav kakav je, onda te iste udruge pitaju – a zašto mi nismo snimljene mobitelom.”

Kada se vratio u Zagreb, Nenad je, poučen iskustvom, shvatio da mediji u Hrvatskoj ne prenose pravu sliku onoga što se tamo dogodilo jer su pojedini izvjestitelji tvrdili da su udruge za zaštitu životinja nekoordinirane, posvađane na terenu, da skaču u vodu, a ništa od toga nije bilo istinito. Tako je nastao film “Prava Hrvatska”. S obzirom da je nekako morao nakon svog nastanka doći i do publike, Nenad ga je prvo ponudio HTV-u. Od njih nije dobio odgovor. A onda ga je treći dan od slanja objavio na svom YouTube kanalu.

“Kada sam shvatio da je bitno da Hrvatska vidi da doktor Davorin Bukoja moli sa suzama u očima za taj agregat kojeg sam snimio, vidio sam da ne mogu čekati HRT. Prvo sam ga njima nosio jer su oni javni servis građana Republike Hrvatske. Čekao sam odgovor 2 dana. Nitko se nije javio. Treći dan je film završio na YouTube-u. Onda su me pitali zašto ga nisi prodao, dobro bi zaradio. Ja sam to napravio za ovu zemlju. Ja ga dajem u javno korištenje, svima tko god ga želi emitirati u kojem god hoće terminu. Imate sva autorska prava, možete. Nitko ga još nije emitirao. Vjerojatno da sam stavio neku cijenu onda bi ga svi emitirali. Ovako neka bude za građane Hrvatske koji doista žele vidjeti kako je to izgledalo. Neka bude za vlasnike kućnih ljubimaca, neka im ostane u trajnoj uspomeni kako su njihovi ljubimci spašeni, tko ih je primio u ruke, nek se vidi tko ih je sve tražio, neka se vide i te udruge koje su radile na terenu.”

Što se događalo nakon objave filma ? 

Film je objavljen 4. lipnja. Do sada ga je pogledao poveći broj ljudi što znači da je dospio do svoje publike. Film se putem jednog kanala emitira i u 28 zemalja u svijetu uz Hrvatsku. Kada sam ga pitala je li dobio ikakvu povratnu informaciju od publike, odgovorio je :
“Jako puno ljudi je vidjelo pravu sliku Hrvatske, poklonilo se tim mladim herojima koji su uzeli stvar u svoje ruke. Znači da je informacija ljudima dana. Ono što je najtužnije jest da institucije koje su trebale reagirati, sponzori poput Ine i Petrola danas, jedanaesti dan molimo za 10 litara goriva, još uvijek nisu dale tu povratnu informaciju. Ja sam im prvi dan kad sam snimio taj film poslao isječak u mailu, sa hitnim dopisom i apelom za gorivo. Do dana današnjeg još uvijek taj agregat radi na ljubav volontera, koji iz svog džepa plaćaju litru-dvije benzina, da bi tuširali te životinjice dok ne nađu privremene udomitelje na tom mjestu. Nitko iz Petrola, Ine i Croduxa nije dao potvrdan odgovor, sada dok mi pričamo, a ljudi koji su pogledali film su shvatili da Hrvatska nisu političari, svađe , prepirke, nemoć i neznanje, nego da ovdje ima prekrasnih mladih heroja  koji volonterski uzimaju godišnji, dolaze tamo i pomažu zato jer osjećaju da to moraju napraviti, jer ne žele da se dogodi sličan scenarij poput onoga u BiH.”

Foto: facebook.com

Foto: facebook.com

Film ostaje kao svojevrsna zabilješka povijesti. Povijesti koja se i dalje odvija pred našim očima. Ali i veliko crveno, vrišteće upozorenje za budućnost. ” Moramo biti spremni na takvu situaciju, a kada se to dogodi, onda moramo znati koga nazvati, kako se povezati, kako građanima objasniti što se dogodilo, kako ih uputiti na mjere prevencije od širenja zaraze i bolesti, kako pružiti prvu psihosocijalnu pomoć, prvu resocijalizaciju nakon teške situacije, kako volontere koji su se vratili s PTSP-om uvjeriti da će sve biti u redu jer su vidjeli oko sebe lešine koje plivaju i gledali to 8 dana kao i ja. Netko treba te ljude primiti za ruku i objasniti im da su oni veliki heroji, da nisu napravili ništa ružno i da ne trebaju biti u strahu.”

Osobni odnos s filmom 

Cijelo ovo vrijeme bio je izložen pohvalama, ali i oštrim kritikama ljudi koji su ga optuživali da se oportunistički poslužio događajima za samopromociju. Od takvih napada se lako brani jer su mu namjere i više nego očite, a odnos s medijima je i sam razjasnio.

“Taj će film pomoći ljudima da shvate. Ja stvarno vjerujem da je taj film od velikog društvenog značaja. Zato bi volio da ga pusti HTV. Ne zato da se tamo pokaže moje ime i prezime. Meni nikako nije u interesu biti pred ekranom. Ja sam sada upisao ruralni turizam i povlačenje fondova iz EU, jer ovoj zemlji želim pomoći na drugačiji način. Ne želim biti pred ekranom. No kad sam pred ekranom, želim slati poruke koje će ljudi čuti. Zato sam napravio taj film. Pomučio sam se, nisam doma sjedio i očajavao jer mi HTV ne želi pustiti film. Ne. Stavio sam ga na YouTube i to je za mene gotova priča i više ne razmišljam o tom filmu. Razmišljam što dalje. Kako dalje mogu pomoći. Što sada mogu napraviti, a ne koliko je ljudi vidjelo film i što je tko rekao. Ako ga netko bude emitirao -RTL, NOVA TV, HTV – reći ću duboko hvala jer su građani zaslužili to vidjeti. A za reći duboko hvala mi treba 5 sekundi.”

Najveća poruka je zapravo ta da je najgore ne učiniti ništa.

Komentari