“Neobične pjesme običnog psa” (PBO): Dudeizam je jedna divna stvar
Iza PBO-a (Psihodelične blues opsesije) stoji dobrohotni isusoliki bubnjar sada već regionalno renomiranog benda M.O.R.T. – Milan Mijač aka Mile. Od 2011. Godine na ovamo Mile je uspio dogurati do trećeg albuma svog side projekta, što je samo po sebi svojevrstan pothvat s obzirom na dinamiku kojom mu matični bend živi i funkcionira. Iako je samo spominjanje M.O.R.T.-a neizbježno, važno je naglasiti kako stilskih i žanrovskih dodirnih točaka gotovo i nema.
Mile kroz PBO odražava presliku dojma o liku koji nakon kilometara puta, piva, znoja, smislenih i besmislenih razgovora sa znanim i ne znanim ljudima nalazi svoj smiraj u kućnom ogrtaču i borosanama s white russianom u rukama. Dudeizam level Jedi.
Njegov izričaj nije pretenciozan, apsolutno je lišen napadnosti i agresije bilo koje vrste. Mješavina funka, gospela, preacher manira s natruhama blues elemenata poput Teške riječi – koja ujedno podsjeća na ST-ove “Na kućnoj bazi” uratke, iako, ukupno na albumu Mile ne stavlja težište na introspektivu poput Aleksandra Stojkovića.
Prateći vokal na albumu je djelo Monike Grubišić Čabo, što sasvim pristojno funkcionira kroz gospel manire, napose kroz pjesmu Molitva kroz koju se provlači chain breaker element nade ispred patnje. U Clinton/Zappa momentu kroz Čovjeka, samo to! i trip hop vožnjici Pokaži album sadrži svoje najbolje trenutke i jasno pokazuje da Mijač u autorskom smislu nije besmislena pojava.
Ipak, kada se čitava priča ukupno sagleda s distance ostaje dojam nedorečenosti i nedostatak jasnog koncepta. Jer na pitanje hoću li se ovome albumu vraćati? Iskreni odgovor će glasiti „možda“ i „selektivno“. Osobno, a ovo jest prije svega osobni osvrt, mislim da Mile sam sa sobom treba razlučiti što želi i u kojem smjeru želi ići. Hoće li to biti meni osobno draži put nešto osobnijeg i ambijentalnijeg pristupa s elementima trip hop/blues/elektronike (Spavam/Pokaži) ili meni osobno nešto malo manje draži funk/gospel/pučki tribun/blues (Čovjeka samo to!/Povijest jezika) sasvim je nebitno, ali vjerujem da bi odabir smjera podignuo razinu kvalitete, sadržajnosti i možda najbitnije od svega pridonio afirmaciji Milana Mijača kao autora.
Naravno, postoji još jedan mogući koncept. Možda najizgledniji koji govori – „opusti se čovječe“ – ovo je glazba koja nema namjeru zakrpati branu u južnom Laosu niti spasiti kritično ugroženu vrstu filipinskih krokodila. Ako je tako – poštujem. Dudeizam je jedna divna stvar.
