Neonska svjetla i hitovi 80-ih (“Atomic Blonde”, D. Leitch)
Već se neko vrijeme vodi rasprava treba li ili ne treba novog Bonda glumiti žena. U međuvremenu, David Leitch, filmskom svijetu dosad poznat kao kaskader i koordinator kaskadera, s debitantskom redateljskom ulogom tek u filmu John Wick 2014. godine, u Atomic Blonde donosi svoju špijunku s ledeno plavom kosom i jednako ledenom osobnošću, a koju se neizbježno već proziva „ženskim Jamesom Bondom“.
Špijunka kao protagonistica i naslovna junakinja može značiti otvaranje novih mogućnosti u špijunskim filmovima, a ne samo postavljanje glumice na muško napisanu ulogu, no koliko je potencijala ostvareno u Atomic Blonde drugi je par rukava.
Ovo nije film o padu Berlinskog zida
Lorraine Broughton (Charlize Theron) špijunka je MI6-a poslana u Berlin da popravi nered koji je nastao zbog ubojstva jednog od njenih kolega, a koji je posjedovao ručni sat s kompromitirajućim informacijama o tajnim agentima. Tamo je poslana u vrijeme zadnjih izdisaja Hladnog rata, nekoliko dana prije pada Berlinskog zida, ali film nam na samom početku jasno izriče da ovo nije priča o tome, iako je rušenje Zida sveprisutna informacija i često se u priču ubacuju izvješća o neredima na berlinskim ulicama.
U Berlinu Lorraine treba dočekati David Percival (James McAvoy), glavni britanski špijun u Berlinu, no agenti KGB-a ga prestignu i razotkriju Lorraine tek što je stupila na njemačko tlo. To znači da u redovima MI6-a postoji krtica, a ispada da je razotkrivanje njenog identiteta također jedan od Lorraineinih zadataka. O svemu tome zapravo saznajemo u retrospektivi jer Lorraine čitav film lanac događaja prepričava svom nadređenom, Grayu (Toby Jones) te agentu CIA-e (John Goodman).
Dobra akcija, nejasna priča
Usprkos svim Lorrainenim naporima da razjasni priču kako šefovima, tako i gledateljima, ona do samog kraja ostaje do određene razine nejasna, a to nije krivnja protagonistice. Priču je teško pratiti jer nismo sigurni u motive likova niti je jasno objašnjeno kako je došlo do neke situacije. Pokretač cijele priče, ručni sat s kompromitirajućim detaljima o svim agentima (cijelog MI6-a? CIA-e? Cijelog svijeta?), ne daje gledatelju zapravo uvid ni u kakve detalje, osim da je David Percival promiskuitetan, a to nam film već ranije sam otkrije, pa onda ne znamo zašto je toliko važno dočepati se tog predmeta. Priča o dvostrukim agentima i otkrivanju krtice kodnog imena Satchel nepotrebno je zakomplicirana ubacivanjem scena Lorraineninog prepričavanja dvojici nadređenih.
Međutim, Leitch je jako dobro iskoristio ono u čemu je i sam dobar: akcijske scene veoma su dobro koreografirane, izvedene i snimljene te vode film. Charlize Theron dobro izbatina pola postave filma te time stvara figuru ženskog heroja koji je vrlo uspješan u tom muškom svijetu špijunaže. Posebno je zanimljiva činjenica da je jedini drugi ženski špijun francuska novakinja Delphine (Sofia Boutella) koja Lorraine postane ljubavnica. Moglo bi se reći da i ovaj „ženski Bond“ ima svoju Bond-djevojku, što nekako pokazuje da iako je glavni lik ženski, i dalje se prate konvencije muškog špijunskog filma.
Nemojmo zaboraviti da smo u osamdesetima
Atomic Blonde stilski je vrlo zanimljiv. Lorraine kao da je neprestano osvijetljena neonskim svjetlima, bilo da se nalazi u nekom underground klubu ili zaranja u kadu punu leda u svojoj hotelskoj sobi. Takva rasvjeta pomaže u postavljanju atmosfere filma, a činjenica je da se nalazimo u srcu berlinske rave scene u koju vole zalaziti čak i špijuni. Ako ni nakon toga niste sigurni kada se rušio Berlinski zid, Nenin hit 99 Luftballons i još pokoji veći hitovi 80-ih na to će vas redovito podsjećati. Kao kontrast tome služe unakrsne scene Lorrainenog ispitivanja i obavljanja špijunskih dužnosti danju, kada je sa svega uklonjena boja, uključujući i samu Lorraine (prvenstveno njene odjevne kombinacije). Suprotnost njoj je i David Percival koji nam je pomoću mode prikazan kao ekscentrik, u svojim šarenim džemperima i krznenim bundama.
Iako je scenarij manjkav i na trenutke nemaštovit, blistava imena Hollywooda ipak uspijevaju izvući ovaj film. Osim fantastično ledene Charlize Theron, kojoj je serija akcijskih uloga sasvim sigurno pomogla s ovom najnovijom, James McAvoy također blista kao otkačeni Percival koji je možda malo predugo obitavao u hladnoratovskom Berlinu. Ništa ne bi bilo potpuno bez nemilosrdnih Rusa, a posebno se ističe Rolland Møller kao njihov vođa, ili vječno prisutnih Amerikanaca, čije boje brani John Goodman.
Glazba i politika – ili ipak ne?
Za razliku od ostalih novijih špijunskih filmova koji nisu o Bondu, Kingsman i The Man from U.N.C.L.E., Atomic Blonde ne zalazi previše u komediju i parodiju, tek s pokojom komičnom izjavom lika Jamesa McAvoya, zbog čega se dobiva dojam da se ovaj film ipak shvaća ozbiljno, ali onda opet zbunjuje svojim čestim ubacivanjem glazbe i scene 80-ih. Služe li taj stil, glazba i moda kao hommage ili je sve to pretjerani pokušaj postavljanja scene, teško je odrediti.
Film se također otvoreno ne bavi politikom iako jednako uporno kao i glazbu ubacuje scene prosvjeda na berlinskim ulicama, što djeluje gotovo kao pozadinska buka špijunima koji i jesu u čitavom tom biznisu zbog Hladnog rata. Što god da je bilo na ručnom satu, očito je zanimljivije od jedne od velikih prekretnica svjetske povijesti.
Atomic Bond, pardon, Blonde u konačnici djeluje kao solidno, ali ipak ne izvrsno ostvarenje koje su od propasti spasili veliki holivudski profesionalci i izvrsne, realistične akcijske scene.
