Nisam lutka na navijanje: Tri ženska glasa iranskog pjesništva

U organizaciji Iranskog kulturnog centra i Karavansaraja, koji je posudio iranske rukotvorine, održana je još jedna večer orijentalnog pjesništva pod nazivom “Nisam lutka na navijanje” (tri ženska glasa iranskog pjesništva). Do sada su u istoj toj postavi u knjižnici Bogdana Ogrizovića već predstavljena dva pjesnika – Omar Hajjam, matematičar, filozof i pjesnik iz 11. stoljeća i Mevlana Rumi, pjesnik i mistik iz 13. stoljeća.

Sinoć, 18. prosinca, red je došao na žene – tri sjajne zvijezde iranskog neba poezije. U programu su sudjelovali Darija Žilić, hrvatska pjesnikinja i komentatorica kulturnog života koja je zajedno s Azrom Abadžić Navaey, profesoricom s katedre za turkologiju Filozofskog fakteta u Zagrebu, čitala stihove na hrvatskom jeziku, dok je njezin suprug, Ebtehaj Navaey, bio zadužen za perzijski dio. Za glazbene predloške pobrinuo se već poznati tandem – Dražen Franolić i Kamenko Ćulap koji su između čitanja na defu i lutnji izvodili orijentalne melose.

S obzirom da iranska književnost nije naveliko prevođena u Hrvatskoj, imena poput Parvin Etesami, Foruk Farohzad i Simin Behbahani mnogima neće ništa značiti. Ipak, ove tri poetese označile su iransku pjesničku scenu 20. stoljeća i kao takve su odabrane da budu čitane u sklopu sinoćnje tribine.

Darija Žilić kroz kratke uvode predstavila je publici svaku književnicu i započela s onom najranije rođenom, jednom od najznačajnijih iranskih ženskih imena prve polovice prošlog stoljeća – Parvin Etasami koja se predstavlja kao temelj klasične perzijske poezije i vrlo često se bavi alegorijskim, didaktičkim i filozofskim temama. Etasami je dobila i ponudu u režimu Pahlavija da radi u dvorskoj službi, ali ona odabire da ostane u narodu, da pjeva o radnicima, seljacima, ulici…

(…) -Trijeznom je dužnost da p’janom granice pokaže.

Foruk Farohzad je s punim pravom poznata kao Sylvia Plath iranske poezije. Otvoreno je govorila o senzibilitetu, intimi, tami, mraku, dubinama, ne proučavajući ženu isključivo kao objekt požude. Počela je pisati poeziju jako rano, udala se i brzo razvela i nemogućnost boravka sa sinom pretakala je u pjesme, gdje se i u njenoj, kao i kroz cijelu iransku književnost, provlači motiv ptice kao simbol slobode, ali i kao simbol onog nečega neljudskog. Krajem pedesetih putovala je po Europi i počela se baviti filmom. Za svoj prvi samostalni film “Kuća je crna” iz 1962. osvojila je brojne međunarodne nagrade. Poginula je u 32. godini života, ostavivši iza sebe već bogat opus.

(…) Može se poput lutaka na navijanje biti,

bezrazložno reći i povikati:
“Ah, silno sam sretna!”  (Farohzad, Lutka na navijanje)

Simin Behbahani, s čijom poezijom je i zatvorena tribina, ugledna je pjesnikinja i veliko ime suvremene iranske književnosti. Istaknuta također kao aktivistica, svojom borbom za ženska (i uopće ljudska) prava postala je svjetski poznata. Dva puta je bila nominirana za Nobelovu nagradu za književnost, a i sam predsjesnik SAD-a citirao ju je u jednom od svojih govora. Preminula je ove godine.

(…) U očima tvojim vjera i zakletva, na licu ti osmijeh i suza.

Sve tri pjesnikinje bile su omiljene među ljudima, u narodu, dajući do znanja da nisu samo “lutke na navijanje”. Što bi uopće bila lutka na navijanje? Što bi bio politički kredo tog simboličnog naslova? Da li bi to bilo unošenje modernog senzibiliteta u poeziju, kako je to definirala pjesnikinja Darija Žilić? Svakako, ovaj polustih o kojem je program dobio ime jest polustih iz pejsme Foruk Farohzad. Stihovi iz ovog članka, osim što su čitani u knjižnici Bogdana Ogrizovića, objavljeni su i u knjizi “Budi biser, biser budi”, i predstavljaju antologiju perzijskog pjesništva posljednjih 11 stoljeća kao sveobuhvatan opus koji uključuje 80-ak autora i autorica.

Književnica Darija Žilić, ponukana nakon čitanja Parvinih stihova, piše pismo povećeno ne samo Parvin, nego i kao vraćanje dostojanstva poeziji i svim poetesama. Prenosimo vam dijelove tog pisma:

“Draga Parvin. Kraj srpnja. Nesnosne vrućine. Ljudi su u rashlađenim kućama. Tko zna što rade. (…) Prošle godine bila sam u gradu u kojem si živjela. Vidjela sam fakultete, džamije, bazar. Zamišljala sam što se skriva u kućama iranskih žena. Pitala se koja jela pripremaju. (…) Bila sam obućena kao i sve druge iranske žene, veliki šal i tunika. Nije mi smetalo, zaista. Upijala sam mirise začina i držala sam pod rukama netom kupljenu knjigu Rumijevih pjesama. Nisam znala da postojiš. Kasnije kad smo avionom odlazile u Esfahan jedna mi je tvoja sunarodnjakinja, baš meni, poželjela da se udam. Činilo mi se da posvuda nalazim sitne znakove. Kao da je čitav život odjednom dobio smisao. Pišem to tebi jer znam da me baš ti možeš razumjeti, zvijezdo sjevernjačo, usamljena zvijezdo.