Istaknuto
19.10.2017.

Večeras se u Francuskom paviljonu otvara izložba međunarodno priznate multimedijalne umjetnice OKO, povodom čega smo ukratko popričali s autoricom.

11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

Nekategorizirano

Nives Celzijus za intelektualne snobove, kulturne elitiste, hipstere i one koji se tako osjećaju

12.04.2015. Boris Budimir
Foto: facebook.com/pages/Filozofski-Teatar/

Foto: facebook.com/pages/Filozofski-Teatar/

Još kad je birvaktile na nekom SDP-ovu ženskom forumu Zoran Milanović nukao članice svoje stranke da gledaju, istini za volju, izvrsnu dansku seriju Borgen i da se u ovom predominantno muškom svijetu, kako ga je tačno opjevao James Brown, ponašaju poput ženskih likova iz narečene serije, a HRT je istom počeo prikazivati na svom trećem kanalu, bilo je jasno da hrvatski premijer ima potencijala postati kulturni trendseter. A kada je u Hrvatskom saboru s Brankom Vukšićem otvorio polemiku o „Kapitalu u 21. stoljeću”, knjizi francuskog ekonomista Thomasa Pikettyja, te usput zaključio kako je Marxov „Kapital” „pisan napamet”, da bi se namah potom pojavio i hrvatski prijevod te već samim svojim obujmom impozantne knjige, nikakve sumnje više nije bilo – trendseterska zvijezda hrvatskog kulturnog i intelektualnog sazviježđa bila je rođena. Tema ove kolumne, međutim, neće biti ni Zoran Milanović ni Thomas Piketty iako će se oni u njoj pojavljivati kao sporedni akteri jednog puno šireg i ozbiljnijeg društvenog, kulturnog i političkog problema.

Što je, dakle, nagnalo nižepotpisanog autora na lamentacije o bespućima hrvatske društvenokulturne i političke zbiljnosti? Ukratko, u Hrvatsko narodno kazalište dovelo Pikettyja! U sklopu Filozofskog teatra u zagrebačkom HNK, ciklusa koji su u studenom 2014. godine pokrenuli nova intendantica Dubravka Vrgoč i omniprezentni (skoro kao Žarko Puhovski) filozof, kulturni teoretičar i aktivist Srećko Horvat, u središnju se kazališnu kuću u Hrvata dovode istaknuta filozofska, sociološka i općenito teoretičarska imena, pa je tako – nakon Julije Kristeve, u ovim krajevima kao ljetni požari nezaobilaznog Slavoja Žižeka te Saskije Sassen i Richarda Sennetta – na red došao i novi predmet vlažnih intelektualističkih snova hrvatskih elitista, već pomenuti Thomas Piketty.

Da se razumijemo, sva su ta imena vrhunski znanstvenici, s dugogodišnjim i zaista bogatim karijerama, i pohvalno je što je hrvatska javnost dobila priliku čuti što imaju reći. Autor ovih redaka bi komotno i mirne duše mogao pristati i na cilj Filozofskog teatra što ga Horvat proklamira u programatskom tekstu pod nazivom „Filozofski teatar – kazalište kao mjesto susreta i avanture”. Da, treba „reafirmirati kazalište kao javni prostor, središnje kazalište u državi pretvoriti ujedno u središnje mjesto javne riječi i promišljanja, čime bi doista postalo i narodno i središnje.”

Foto: hnk.hr

Foto: hnk.hr

Ipak, sklon zaprđivanju i pogan kakav jest, autor ovih redaka ne bi bio on kad se na cijelu stvar ne bi obrecnuo s nekoliko klizećih startova. Nije li dovođenje filozofije (a isto vrijedi i za ekonomiju, sociologiju, psihoanalizu i općenito kulturne studije) u šušur središnjeg nacionalnog kazališta, uz pripadajuću publiku sastavljenu od bivših i sadašnjih ministara i saborskih zastupnika, olinjalih glumaca, nadirućih TV zvijezda i upicanjene aktivističke omladine, zapravo spektakularizacija te iste filozofije? Ako jest, kuca li nam to na vrata neki novi srednji vijek u kojemu filozofija neće biti sluškinja teologije, nego konzumerističkog spektakla? A ako je filozofija-u-teatru tek marketinško govno za punjenje sjedalica zapakirano u blijedi celofan znanstvenosti i kritičnosti i na koncu ga je ipak potrebno platiti, može li takav teatar biti doista narodni i kakav je to doista narodni teatar smješten isključivo u glavni i najbogatiji grad jedne države? Ako, dakle, ne može biti narodni teatar, nije li onda proklamirani cilj o kazalištu kao javnom prostoru i mjestu promišljanja pseudorevolucionarno sviranje kurcu? A ako je sve samo sviranje u falusoidne diple, nije li onda raspomamaljenost koja se stvara oko Filozofskog teatra najbolji indikator da ovaj milje i ne želi ništa drugo doli spektakla i prilike za izlazak? Najzad, kada govorimo o Filozofskom teatru, pojmljenom kako ga poima ovo dežurno zakeralo, ne govorimo li, zapravo, o Nives Celzijus za intelektualne snobove, kulturne elitiste, hipstere i sve one koji se tako osjećaju?

I zato, drugovi i drugarice, ako se vaistinu želite baviti filozofijom, sociologijom, ekonomijom, psihoanalizom ili kulturnim studijima, upisujte fakultete, pohađajte predavanja, čitajte knjige, istražujte, pišite i ulazite u polemike tražeći argumente i dokaze. Ako vas stvarno zanima kazalište, pretplatite se za cijelu sezonu, gledajte stvari s redovnog repertoara, premijere i reprize, pratite sve ansamble, čitajte kazališnu kritiku i donosite svoje sudove. A ako želite politično kazalište, ne prodajite muda pod bubrege s video isječcima nastupa Zorana Milanovića, nego pustite da politika izbija iz dramskog teksta, iz uvjerljivosti glumačkih nastupa, iz suvremenih reinterpretacija starih predložaka, iz odnosa prema kritici, naprosto iz polemike djela sa stvarnošću. Nema djela bez stvarnosti i nema stvarnosti bez politike. To je ono što se moralo reći. Po onoj Šuvarovoj, popu pop, bobu bob!

Komentari