Nosi nas rijeka: Predstava koja u potpunosti ocrtava surovi realitet i dekadenciju suvremena čovjeka
Ono što me svaki put privuče kazalištu Gavella jest nedvojbeno zanimljiv repertoar i specifična, uvijek dinamična glumačka postava. Ovaj put radilo se o predstavi Nosi nas rijeka, koju je režirao Elvis Bošnjak. Sam autor debitirao je prije 13 godina na sceni i to kao dramski pisac te doživio uspjeh pod okriljem splitskog HNK s dramom Otac ,u režiji Nenni Delmestre. Poveden prvotnim uspjehom, Bošnjak dvije godine kasnije producira dramu Nosi nas rijeka, koja je i danas kultan tekst i popularna predstava.
S obzirom da je ovo djelo već godinama prisutno u kazališnim repertoarima, dobio sam i ono što sam očekivao: u potpunosti nepretencioznu priču – kroniku propadanja jedne seoske obitelji u Dalmatinskoj zagori. To je priča koja u potpunosti ocrtava surovi realitet i dekadenciju suvremena čovjeka, priča koja tendenciozno naglašava razlike onoga što je bilo prije i normativ moderna društva. Na jedan način ova predstava reprezentira vodič za preživljavanje u ovim teškim vremenima na ovim, bliskim nam prostorima. U njoj je sadržana ona bazična emotivna priča, a kroz slojeviti prikaz likova, koje su vrhunski interpretirali glumci, uviđamo njihove kolektivne traume i individualne strahove. Redateljeva vizija kao da je ukazala razliku kako smo živjeli nekada i kako živimo sad, a ima i onaj društveno angažirani segment – podiže pitanja socijalno osjetljive tematike, zadire u sloj moralnih pitanja i dvojbi.
Djelo donosi impozantan prikaz puta koje su prošle obitelji kroz period od četrdeset godina; od blatnjavih staza, preko interneta, tehnologije i automobila koji nam služe kako bi nam život bio lakši, ali pitanje je koliko je sama osoba slijepa pored svih tih blagodati modernih vremena?
Sam Bošnjak, autor drame, izjavio je kako se drama ne mora nužno interpretirati kao “vlaška”, tj. kada je drama nastajala on nije imao tendenciju izvrgnuti predrasudama stanovnike Dalmatinske zagore, već je sloj ljudi kojima je ova predstava preokupljena univerzalan; kada dramu interpretiramo, vrlo lako Stipu, Nikolu, Seku ili Jerka možemo vizualizirati u nekom “otočnom” okruženju i dobili bismo apsolutno istu situaciju, vođenu istim karakterima, samo bi osnovna razlika bila u tome da li bi likovi kao zanimaciju imali uzgoj stoke ili maslinarstvo. Upravo je to fascinantna činjenica ove predstave – njena mogućnost univerzalne aktualizacije i donošenje psiholoških profila različitih osoba koje se repetativno poavljuju u različitim društvenim okruženjima, te upravo tako redatelj Krešimir Dolenčić prikazuje koliko je ljudska ličnost neovisna o materijalnoj ili pak socijalnoj sredini. Jednostavnu, ali efektnu scenografiju potpisuje Dinka Jeričević, a likove su jako dobro odigrali Zoran Gogić, Darko Milas, Amar Bukvić, Anja Šovagović Despot, Vlasta Knezović…
Predstava je dinamična, simpatična te iznimno zanimljiva. Tokom gledanja, imao sam osjećaj kao da je Bošnjak pisao odu svojim precima. Režirana je vrlo konvencionalno, bez ikakvih trendovskih ili avangardnih uplitanja, te na realan način predočava tematiku. Dolenčić je režirao djelo koje prati tradicionalne kazališne norme, dok s druge strane zanimljivom scenografijom i iznimnom glumačkom postavom tako jednostavno prikazuje realitet i svakodnevnicu. Ova predstava nije pretenciozna, dapače, ona to i ne pokušava biti. Redatelj je njome želio prikazati život, onakav kakav to esencijalno jest, a Bošnjakovo djelo koje je napisano bez ikakvih posebnih tendencija, već zato što je vjerojatno osjećao da je pravo vrijeme da se takvo što napiše i uprizori na sceni, ključan je dio uspjeha i renomiranosti ove dugovječne predstave.
