novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Od “Zelenog kadra” do “Krave na orehu”: Zašto su Cinkuši jedan od najboljih hrvatskih bendova?

cinkuši
Foto: facebook.com/cinkusi
Vrijeme čitanja: 7 minute

Cinkuši su bez imalo sumnje jedni od najoriginalnijih, najunikatnijih i najkreativnijih hrvatskih glazbenih izvođača. U petak, 11. svibnja velikim koncertom u Tvornici kulture proslavit će 20 godina rada. Na sceni su se pojavili kasnih devedesetih kada su počeli svirati autorske obrade hrvatskih narodnih pjesama. Ta prva faza njihovog stvaralaštva obilježena je kultnim debitantskim albumom “Zeleni kader” iz 1999. godine.

Na albumu su najzastupljenije međimurske pjesme, od poznatog valcera Da nam pak dojde to vreme (pod imenom Međimurje) preko duhovite Pet je kumi do Vuprem oči koju je otpjevala Teta Liza. Uostalom, u to su vrijeme s Tetom Lizom surađivali i na njezinom albumu “Moje Međimurje”, a Međimurju su se i kasnije najviše vraćali. Nekoliko je zagorskih pjesama, a našlo se mjesta i za legendarnu šansonu Stari Pjer, inače autora Đorđa Novkovića. Album zatvara popevka Tebe lepo ja pozdravlam u jednoj sporoj, baladnoj, šlagerskoj interpretaciji.

Aranžmani su bili jednostavni, instrumentarij već tada prepoznatljiv – električna i akustična gitara, kontrabas, violina, mandolina i bubnjevi. Neke pjesme – Nega sonca nit meseca, Trava detela – započinju a capella zapjevom, druge – Grad se beli, Pet je kumi – instrumentalnim uvodom, da bi iz toga prešle u brzi, plesni, energični tempo zbog čega su i dobili “etiketu” etno punk te pridjev “hrvatski Poguesi”. Originalni punk sedamdesetih fascinira još i danas zbog svoje ogoljene, iskrene, sirove energije, a to su u sebi imali (i još uvijek imaju) i Cinkuši.

Natalia Radušić u knjizi “Bez rocka trajanja” Anđela Jurkasa o albumu je rekla sljedeće: “Izravno nadahnuće bili su ljudi s ruba društva i ruba svijesti. Za nas je to bilo vrijeme odmetništva u širokom smislu, od sranja glazbenih normi, koja su nas gušila, do govana koja smo gutali kroz medije. Kada danas ovo pišemo (op. a. 2010., kada je knjiga izašla), vidimo da je situacija ista, da se stvari ne mijenjaju i da nam se prvi album nije zvao “Zeleni kader”, tako bi se zvao neki sljedeći”.

Foto: spancirfest.com / Cinkuši

Nastavak u vidu albuma “Domesticus Vulgaris” stigao je 2005. godine. Album su otvorili stihovi iz Komendrijaša, jedne od “Balada Petrice Kerempuha” Miroslava Krleže, čime je počeo njihov plodonosni odnos s tim književnim remek-djelom koji još uvijek traje.

“Kuš bute, čkomete, silencijum!
Vu mene blejete,
bum puknul z muškete, če se zasmejete.”

Već je taj Prolog, praćen zvukom gajdi, pokazao da će pjesme na drugom albumu biti nešto drugačije od jednostavnih obrada pankerske energije sa “Zelenog kadra”. Zbog iduće, gotovo instrumentalne šestominutne naslovne pjesme, mogli bismo se našaliti da su iz etno punka evoluirali u etno prog. Aranžmani su postali razrađeniji i razigraniji, čak šest od deset pjesama traje duže od pet minuta, a proširili su se i izvori iz kojih su crpili materijale za svoje skladbe. Tako Babilonska, kako i naslov sugerira, započinje citatom iz “Knjige Postanka”, nakon čega zapjevaju na njemačkom, španjolskom, talijanskom, francuskom i drugim jezicima, a pjesma završava zgodnom i simboličnom igrom riječima: “Terra nostra – povišću pritrujena”.

Međimursku popevku Primem pero ponovno je otpjevala Teta Liza, dok Recept doslovno počinje receptom za gibanicu kojeg recitira Vid Balog, nakon čega slijedi Mamice su štrukle pekli. Vesela i zaigrana zagorska pjesma Jankič u prvom je dijelu gotovo krautrock, uz upečatljiv bas i bubanj koji otvaraju stvar i tipično cinkušovske solo dionice na mandolini i violini, da bi tek nakon skoro četiri minute gradacije sve prebacili u pankerski brzi tempo. Pjesma je izvrsna za koncertne žurke, ne može se na to ostati ravnodušan. Album su zatvorili s još jednim klasikom, ali ne iz narodne pjesmarice, već slavnim songom Neka cijeli svijet. Osobno mi je to najbolja verzija tog songa koju sam imao prilike čuti. Akustična, ogoljena izvedba donosi pomalo blues raspoloženje i melankoličnu atmosferu.

Treći album – “Špiritus Sanctus” – stigao je 2009. godine. Riječ je o jednom od najboljih hrvatskih albuma svih vremena. Kao prvo, album je veoma koherentna i kohezivna cjelina, od prve do zadnje pjesme postoji nit vodilja. S druge je strane zanimljivo da su na “Špiritus Sanctus” Cinkuši najviše dotad iskoračili u autorskom smislu. Izvrstan je i redoslijed pjesama zbog čega se album mora barem jednom preslušati u komadu, kao i aranžmani s kojima su također otišli korak dalje.

Kao što i naslov sugerira, cijeli album donio je mračniju atmosferu od prethodnih uradaka. Teme koje se provlače kroz cijeli album su smrt, prolaznost i smisao života, ali na neki način i pitanje onog što dolazi nakon smrti – zagrobni život, reinkarnacija… Album tako otvara turopoljska pjesma Bratec kosi čiji stihovi govore o incestu (Bratec kosi livadu zelenu / Sestrica mu ruček donašala / To bi vredno lice poljubiti / Nemoj bratec grehota bi bila / Jedna nas je majka porodila), ali u tome možemo pronaći i neke dublje motive – izvor života, dualnost prirode u muškome i ženskome.

Što se autorskih dijelova tiče, stihove čakavskog pjesnika Joška Božanića uglazbili su u skladbi Navigare necesse est čime su napravili iskorak iz svog uobičajenog kajkavskog područja. S Krležom i “Baladama Petrice Kerempuha” zatvorili su album, i to na najprikladniji mogući način, pjesmom o sudnjem danu, kada “vsi romari, cafute i fakini / pili buju z Bogom v čistoj rubenini”. Gotovo sedmominutna Nenadejano bogčije zveličenje veličanstvena je fuzija poezije i glazbe.

Osim što su uglazbili tuđe stihove, pjesme Medo, Bela i Kak je Štef videl Majku Božju u potpunosti su njihove autorske stvari (izuzev toga da Bela završava međimurskim napjevom Zaigrajte meni doli na križaju, što je također jedan veoma zanimljivi spoj). No nimalo ne odudaraju od ostatka opusa i teško je razlučiti da se ne radi o narodnim napjevima – osim možda po stihovima kao što su “Neboj se recesije nit kisele kiše, sive ekonomije i maloga piše”.

Aranžmani su toliko razigrani da narodne predloške u pojedinim pjesmama prepoznajemo samo po nekom melodijskom ili tekstualnom motivu, kao u pjesmi Huja brija koja pomalo djeluje kao kolaž podravskih motiva. Tročetvrtinska Dolinom se šetala najviše je u ruhu “starih Cinkuša”, no pojačali su je trombonom i trubom zbog čega je pjesma dobila himnični ton i danas je definitivno jedan od favorita na koncertima. I ti su stihovi značajno tmurniji od onih s prošlih albuma (“A što će mi život taj na ovome svijetu, kad ja moram umrijeti u najljepšem cvijetu”).

Foto: spancirfest.com / Cinkuši

Apsolutni je vrhunac albuma predzadnja pjesma Sedi si kraj mene, taman prije epopeje “Denu Konečnom, Denu Serditom”. Danas ta pjesma ima i pomalo simbolično značenje. Naime, na toj su pjesmi – a od svih međimurskih popevki, upravo su tu izabrali – treći i posljednji put ugostili Tetu Lizu. No ne samo nju, već je na pjesmi vibrafon zasvirao Boško Petrović. Krajnji dojam je s jedne strane nadrealan, velebni, s druge tako opipljiv, svakodnevan, kao da sjede kraj tebe, sviraju ti i pjevaju:

“Sedi si kraj mene dragi moj pajdaš
Dugo se vidli nismo, to ti dobro znaš
Vreme se je spremenilo, stari smo postali
Tak zgledimo kak der nekom drugom leta fkrali
Jedna suza se suši, druga već na joku vri
Da se zmislim svoje mladosti
Ah, toči, naj dremati, nagni, naj šparati
Če nebuš pil bude ti žal
A zutra već morti pod zemljom buš spal”

Između “Špiritus Sanctus” i četvrtog studijskog albuma “Krava na orehu” prošlo je dugih osam godina (u međuvremenu je 2012. godine objavljen live album “Uživancija!”). “Krava na orehu” nastajao je jako dugo. Prvi singl, Tiček, izašao je još u svibnju 2014. godine, dok je album objavljen tek krajem prošle godine. Zbog tog dugog procesa rada ne čudi da album djeluje pomalo heterogeno. Nakon veoma mračnog “Špiritus Sanctus”, gdje se na trenutke čini kao da je nestala sva radost u svijetu, “Krava na orehu” je vedriji, opušteniji, bezbrižniji i duhovitiji album. Uostalom, samo ime to govori – krava na orahu, je li to neka šala?

Album je zapravo ime dobio po jednoj od “Balada Petrice Kerempuha”, a ista je i uglazbljena, ali na njemačkom jeziku kao Die Kuh im Nussbaum, uz višeglasno pjevanje i čvrstu ritam sekciju koji u sebi imaju nekakav laibachovski duh, nešto prijeteće i fašistički. Na Mizerere tebi, Jeruzalem stihove još jedne balade Petrice Kerempuha spojili su s podravskom pjesmom Oj sončece, sončece, jednom od najpoznatijih pjesama hrvatskog folklora zbog legendarne koreografije “Podravski svati” dr. Ivana Ivančana. No ni prijevod Krleže na njemački ni spoj Krležine i podravske naricaljke, iako dijele slične motive, jednostavno nisu nadahnuto zaživjeli kao što je to bio slučaj s Nenadejano bogčije zveličenje. Tako se nažalost najnoviji spojevi Krleže i Cinkuša čine pomalo isforsirani.

Album puno bolje funkcionira u duhovitim vodama. Tako su Cinkuši napokon na svoj repertoar uvrstili međimursku pjesmu Deca moja deca čiji su stihovi “Deca moja deca, nikaj nete mela, mati vam je kriva, se vam je zapila” kao stvoreni za njihov opus. Pjesmu su obogatili puhačkim dionicama na tragu Jinxa i usnom harmonika koja unosi country štih. Uostalom, sarkastičan humor oduvijek je prisutan je u njihovom stvaralaštvu. Simpatično djeluje i autorska pjesma Ženidba udaja čiji je tekst jednostavan i šarmantan: “Tražim ženu za zajednički život kod nje”. Nešto su tmurnije balade Da bi imel perje i spomenuta Tiček na kojoj gostuje i Darko Rundek, iako ih povezuju slični motivi nesretnog ljubavnog odnosa.

Najbolja skladba na albumu je Oj mladosti moja koja pokazuje da Cinkuši i dalje znaju ubosti nadahnutu obradu kao što to rade od prvog albuma. Ova pjesma nosi album jer je potpuna suprotnost temama sa “Špiritus Sanctus”, odnosno načinu na koji se pristupa tim temama, jer prolaznost života ovdje se prihvaća kao nešto neizbježno, ali ne nužno i negativno. Kako su to i sami rekli u prošlogodišnjem intervjuu za Ziher: “Pjevali smo o mladosti i rugali se smrti”.

INTERVJU -> Cinkuši: “Pjevali smo o mladosti i rugali se smrti”

Druga skladba koja se ističe je Ulica birtija država istina čiji se tekst ponavlja kroz četiri strofe, samo se mijenjaju motivi. Naoko jednostavni tekst zapravo sadrži veoma duhovite (“U mojoj maloj državi svi su malo pospani”) i višeznačne (osobni favorit: “U mojoj maloj istini svi su malo nestvarni”) primjedbe, a i sama struktura je veoma zanimljiva: “To je moja ulica / birtija / država / istina, u njoj stanujem”, jer jedno ne isključuje drugo.

Pjesma je odlično glazbena razrađena pa tako nakon svake kitice slijedi instrumentalni dio – prvo nježna mandolina, potom se uključuje violina, treću kiticu (državnu) prati marš na bubnjevima i uključuje se trombon, da bi se uz zadnju kiticu sve smirilo prije velikog finala. U svakom slučaju, Cinkuši znaju odabrati pjesmu za zatvaranje albuma. Doduše, na “Krava na orehu” još slijedi drugi dio pjesme U gori raste zelen bor s čijim se prvim dijelom album otvara, no interpretaciju toga ostavit ću za neku drugu priliku. Ono što se sa sigurnošću može reći – ovo nije kraj. Cinkuši nam sigurno još nešto spremaju, i bit će uzbudljivo čuti što.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije. 

Be social

Komentari