Istaknuto
20.08.2017.

Dadaizam, kao umjetnički pokret, na svojim marginama skriva imena umjetnica koja zaslužuju da se svjetlo i pozornost skrene na njihov rad.

08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

Glazba

OFF festival (dan treći): 65daysofstatic i Slowdive vratili vjeru u negeneričnost post-rocka

06.08.2014. Luka Sinković
[OFF festival] / Foto: Nikola Pavlec

[OFF festival] / Foto: Nikola Pavlec

Zadnjeg dana festivala satnica je bila zgusnuta i obećavajuća. Toliko koliko je sviralo provjereno dobrih je sviralo i eksperimentalnih te nama nepoznatih izvođača/bendova. Prvi na kojeg smo stigli bio je Ewan Ziporyn, saksofonist i klarinetist, ma zapravo multiinstrumentalist, profesor na prestižnom MIT-u (Boston). Prema šačici najpoznatijih stvari s youtube-a očekivali smo čovjeka uz nekakvu minimalnu pratnju, no on je nastupao solo, samo uz pripadajuću vizualizaciju i suptilnu pozadinsku glazbenu matricu. Genijalnost free jazza spojena s laganijom i avangardnom post-klasikom. Kompletna publika jednostavno je posjedala po podu i uživala. Vrlo dobro otvaranje dana.

[Ewan Ziporyn] / Foto: Nikola Pavlec

[Ewan Ziporyn] / Foto: Nikola Pavlec

Sljedeće što smo pogledali bila je glazba orkestra „Warsawska Orkiestra Rozrywkowa“ koji su izvodili album „Song Reader“ Becka Hansena. Zvučalo je obećavajuće, međutim kako je politika orkestra da se na pozornici izmjenjuju različiti vokali, što nismo znali, vidjeli smo prvog, koji nas nije pretjerano oduševio i nastavili dalje. Koliko smo uspjeli čuti iz daljine, glazba je postala dosta intenzivnija, a relativno loš vokal je zamijenio bolji. Možda smo krivo procijenili, mada dovoljno je reći da je na pozornici bio kompletan orkestar, u formi nekakvog big benda, bez klasičnih jazz instrumenata, s vibrafonom, krilnom gitarom i svačim drugim. Definitivno zanimljiv koncept.

[Warszawska Orkiestra Rozrywkowa] / Foto: Nikola Pavlec

[Warszawska Orkiestra Rozrywkowa] / Foto: Nikola Pavlec

Prvo istinsko iznenađenje dana pružio je ženski japanski trio nazvan Nisennenmondai. Radi se o bubnju, bassu i gitari, no ono što sviraju na ovako klasičnoj bendovskoj postavi je najfascinantnije. Žanr kojim bi se glazba opisala u terminima repetitivnosti i glasnoće bio bi trance, međutim ovaj noise kojeg postižu raznim efektima posuđen je iz no wave-a isto koliko i iz post-punka. Genijalan bend, nemoguće je opisati koliko je ovakav stil dobrodošlo osvježenje na sceni kojom vladaju jedan čovjek i računalo.

[Nisennenmondai] / Foto: Nikola Pavlec

[Nisennenmondai] / Foto: Nikola Pavlec

Bend na koji smo slučajno naletjeli, odnosno čiji opus uopće ne poznajemo, a upućeni smo da bi isti trebali pogledati na glavnoj pozornici odmah poslije Nisennenmondaija bio je Slowdive. Radi se o jednom od prvih post-rock bendova. Festival ih zapravo uspoređuje sa shoegaze ikonama My Bloody Valentine, međutim prema onome što smo čuli bend kompletno spada u proto-post-rock, još uvijek inzistirajući na suptilnom ženskom vokalu. Članovi Sigur Rosa, Mogwaija i M83 ih navode kao direktan utjecaj, te bazično ne bi ni postojali bez ovog benda. Čudno mi je što na ovo nisam naletio prilikom preslušavanja kompletnog post-rock žanra, međutim, na kraju krajeva nije ni važno, koncert je bio genijalan, bend je predstavio najbolje od današnjeg post-rocka, ali i mnogo više, čuje se ne-kopiranje, što je vrlo transparentno kod brojnih bendova u istom žanru.

[Slowdive] / Foto: Nikola Pavlec

[Slowdive] / Foto: Nikola Pavlec

Nadalje, elektronski-duo Fuck Buttons pružio je jednu od izvedbi festivala. Reinkarnacija trip-hopa u novom ruhu, vrlo repetitivnom, gotovo atmosferičnom, s genijalnom pripadajućom vizualizacijom. U glazbi se čuju i razni utjecaju, poput Aphex Twina ili recimo Mogwaija, no pošto se radi o bendu iz Bristola, automatski ih se počelo uspoređivati s trip-hop bogovima Massive Attackom i Portisheadom. Međutim to bi bilo potpuno krivo, bilo je i vrijeme da bristolski žanr dobije svojeg nasljednika, a ako se to dogodilo, onda je Fuck Buttons upravo perjanica tog „novog“ pokreta genijalne instrumentalne i repetitivne elektronske glazbe, bez vokala.

[Fuck Buttons] / Foto: Nikola Pavlec

[Fuck Buttons] / Foto: Nikola Pavlec

S Fuck Buttonsa smo otišli nešto prije kraja kako bi vidjeli Boga noise i no wave scene, Glenna Brancu. Osnivač grupe u kojoj su gitaristi Swansa počeli karijeru, trenutno nastupa solo, baratajući gitarom s dva tijela i jednim vratom. Ukoliko je teško razaznati o čemu pričam, pogledajte sliku ispod. Dakle poanta je u tome, da čovjek jednim trzajem na vratu gitare radi glazbu na oba tijela. Nemoguće inovativan način sviranja. Iako konceptualno izgleda toliko jednostavan, toliko je praktičniji od recimo dvoglavih gitara, karakterističnih za nekadašnje gitarske „bogove“. Ono što izlazi na pojačalu je nesnosna buka. Cijenim eksperimentalnost u svemu tome, međutim dvadeset minuta slušanja bilo nam je i previše. Sada mi je jasno zašto sam morao izaći na pola koncerta Swansa. Plan je bio kasnije pogledati i Brancinu ženu s bendom The Paranoid Critical Revolution, koja miješa black metal s hardcore i noise utjecajima, međutim pokleknuli smo pod vrlo glazbeno-plodnim danom.

[Glenn Branca] / Foto: Nikola Pavlec

[Glenn Branca] / Foto: Nikola Pavlec

Iz istog razloga propustili smo i headlinera Belle and Sebastian, čija glazba je za naš ukus bila daleko premekana, kako bi vidjeli vjerojatno koncert dana koji su izveli 65daysofstatic. Kompletno sam zaboravio što sam propustio kada nisam mogao pogledati njihov koncert u zagrebačkoj Močvari. Genijalan post-rock koji nije toliko generičan, ritmovi su kompleksniji, a nakon albuma Fall of Math počelo ih se nazivati matematičkim post-rockom, ali su svakim sljedećim albumom počeli uvoditi sve više elektronike. Možemo potegnuti paralelu s odličnim nastupom benda Oranssi Pazuzu gdje su klavijature vodile glavnu riječ u kreaciji i dizanju glazbe te njezinoj katarzi. Isto se događa kod 65daysofstatic, međutim s puno više elektronike, i naravno bez turobne atmosfere. Uz prije navedeni finski bend i Chelsea Wolfe, ovo je bio jedan od nastupa festivala.

[65daysofstatic] / Foto: Nikola Pavlec

[65daysofstatic] / Foto: Nikola Pavlec

Nakon 10. Kolovoza moći ćete pročitati i kompletan osvrt na festival. Do tada, pratite što se događa na češkom Brutal Assault festivalu koji počinje upravo danas.

Komentari