Istaknuto
20.01.2017.

Osvrnemo li se na prethodnu izložbenu 2016. godinu, možemo biti prilično zadovoljni. U našoj metropoli imali smo priliku vidjeti izložbe najrazličitijeg karaktera i opsega koje su uključivale značajna umjetnička imena i vrlo dobro osmišljene kustoske koncepcije. Sudeći prema dosad objavljenom rasporedu najvećih zagrebačkih muzeja, očekuje nas vrlo uzbudljiva izlagačka sezona i u 2017. godini.

18.01.2017.

Sinoć je u Galeriji Prsten otvorena izložba slavnog njemačkog umjetnika Antona Högera pod nazivom ”Ravnoteža”. Höger je pripadnik bečke škole fantastičnog realizma koja je prepoznatljiva po nestvarnim, sanjarskim motivima u raskošnome stilu manirizma, razrađenoj tehnici starih talijanskih i nizozemskih majstora. Ovom prilikom umjetnik izlaže svojih četrdesetak radova nastalih od 2003. godine pa sve do danas.

Vizart

OKO & Severina: NO ROOT, NO FRUIT – Performans za šačicu ljudi

18.06.2015. Krešimir BobašFoto: OKO & Severina: NO ROOT, NO FRUIT / Krešimir Bobaš

Sinoć je Lauba bila poprištem – dugo iščekivanog i medijski iznimno dobro najavljivanog – performansa dviju umjetnica, jedne glazbene i jedne likovne. Niti jednu od njih nije potrebno previše predstavljati, budući da su u svojim oblastima itekako dobro poznate, a riječ je o OKO i Severini te njihovom performansu pod naslovom NO ROOT, NO FRUIT. OKO, alumni zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, svoje je urbanističke street art radove već izlagala diljem svijeta, od Zagreba do New Yorka i preko Londona do Tokija. Njezini su radovi poznati većini stanovnika hrvatske metropole koji prometuju Branimirovom ili zalaze u Studentski centar, a nalaze se raštrkani po brojnim drugim lokacijama po gradu. Djeluje već gotovo jedno desetljeće, a u svoj je rad kroz godine utkala niz multimedijalnih komponenti, pa stoga suradnja sa Severinom Vučković, uzme li se ovo u obzir, i nije toliko začuđujuća. Hrvatska pjevačica Severina, trenutno jedna od – što zbog pjevačke karijere, što zbog privatnog života – najeksponiranijih javnih osoba s domaće estrade, pristala je na održavanje zajedničkog performansa s OKO, što je prije nekoliko tjedana odjeknulo po svim kulturnim medijima Lijepe naše.

Nît vodilja ovoga perfomansa bila je stereotipna predodžba o zatvorenosti umjetnika samo u područje svoga djelovanja, bilo da se radi – kao što je kod njih slučaj – o glazbenicama ili likovnim umjetnicima; jedne „samo pjevaju“, dok druge znaju „samo crtati“. S blagom natruhom feminizma, željevši odati počast cjelokupnom repozitoriju gena od kojih se naš vlastiti genom sastoji i iskustvima kojima su ti geni-preteče prožeti, generalni je Leitmotiv bio pokazati kako predrasude segregiraju, bole te da su kontraproduktivne kako za pojedinca-umjetnika tako i za društvo-publiku. A iako se njihove discipline čine povezanima samo podosta labavim hiperonimom umjetnosti kao takve, umjetnice misle kako se upravo u tome krije cjelokupna bît izrazito kovkog i vrlo rastezljivog pojma artističke djelatnosti.

Svoj su naum sinoć, u prilazu Baruna Filipovića 23a, provele u djelo. U Kuću za ljude i umjetnost slio se pozamašan broj interesenata, koji su, ispijajući pića i čavrljajući prije zakazanog ulaska u 21 sat, prohladnu večer proveli na terasi Laube. Točno u 21 sat otvorila su se vrata prema unutrašnjosti prostora, kojime je dominirao desetak metara visoki plakat na kojemu je isprva bilo vidljivo samo pulsirajuće oko, a zatim i kamilica i ruža – mahom izdanci pera umjetnice OKO. Sa zakašnjenjem od točno trideset minuta jedna se žena u bijeloj haljini probijala kroz već blago nestrpljivu gomilu – Severina – i počela je, u gotovo potpunom mraku, kružiti po podiju koji je praktički bio jedino prazno mjesto u cijelome prostoru. Za to su vrijeme nacrtana biljka kamilice i cvijet ruže počeli pulsirati i vibrirati, mijenjati boju i oblik, dok je Severina ušla u crnom tkaninom obloženi prolaz i bjesomučno lupati o staklo koje joj je prepriječilo put do publike. Vrišteći na mikrofon i paničareći, Severina je neko vrijeme kružila u tome prozirnom zatvoru, dok su se na platnu izmjenjivale animacije EKG-a, psihodeličnih boja i treperećeg cvijeća. Performans je trajao ukupno deset minuta, dok se Severina – kao jedina akterka na „pozornici“ – zaputila natrag i naposljetku nestala u gomili ljudi. Svjetla u Laubi polako su se počela paliti, a ljudi su ostali stajati na svojim mjestima i čekali hoće li se još nešto dogoditi. Nakon nekog vremena, uvidjevši da neće, polako su se zaputili prema izlazu.

Iako zanimljiv pokušaj sa zvučnim imenima, ovaj jedini performans u ciklusu “Hrvatska umjetnost danas” ipak je – s obzirom na broj dostupnih karata – donekle uspio razočarati okupljene, budući da su samo ljudi koji su stajali u prvom i eventualno drugom redu uspjeli vidjeti što se zbiva na simboličnoj pozornici, dok su od trećega reda nadalje bile vidljive jedino animacije projicirane na platno. Simbolički upečatljiv, projekt u kojemu ne bismo očekivali nekoga s reputacijom poput Severinine, ipak je u potpunosti bio rezerviran većinom za novinare i one koji su se – katkad besramno – gurali u prve redove. Ujedno je ovo bio jedini planirani termin održavanja performansa, tako da ostaje vidjeti hoće li se suradnja između njih dviju nastaviti te možemo li u budućnosti očekivati još neke pothvate koji donekle podsjećaju – barem što se ugleda u njihovim određenim nišama umjetnosti tiče – na performans Marine Abramović i Lady Gage i hoće li, ako se održi, sljedeći put veći broj ljudi imati prilike vidjeti što su Severina i OKO osmislile.

Komentari