Istaknuto
18.06.2017.

Ako tijekom ljeta ostanete u Zagrebu, ili ga pak namjeravate posjetiti, zasigurno se nećete dosađivati. Istražili smo koji vas sve koncerti, predstave, radionice i festivali očekuju u hrvatskoj metropoli narednih tjedana, a nudi se sve - od klasične glazbe do suvremene umjetnosti.

15.06.2017.

Vrijeme je da saznate sve važne informacije vezane uz ovogodišnji festival, od popisa stageova i rasporeda nastupa do prijevoza i dodatnih festivalskih sadržaja. Čak i ako ste redoviti posjetitelj INmusica, festival je ove godine uveo neke novitete.

Izvedbene umjetnosti

“O O O O O O O O” (Tjedan suvremenog plesa): Plesom o ljubavi

01.06.2017. Saša LovrićFoto: www.danceweekfestival.com

Razmišljajući o raznim formama umjetnosti, lako možemo pretpostaviti da su glazba i ples najsličniji prozorima u podsvijest. Suptilne nijanse pokreta mogu istaknuti razliku između samopouzdanja i nesigurnosti. Ritam i tempo mogu nam s lakoćom prenijeti osjećaj, a da ni sami nismo sigurni zašto glazba tako utječe na nas. Glazba u sebi krije potencijal sinestezije, mogućnost pretvaranja svojih auditivnih svojstava u vizualna – zvuk u pokret. Zato nas ni najmanje ne treba iznenaditi kad nam jedno plesno-kazališno djelo uspije prenijeti emociju koja nam djeluje nepatvoreno i blisko.

Uigranost i koordinacija

Predstava “O O O O O O O O“, odigrana u Teatru &TD u sklopu 34. Tjedna suvremenog plesa, postiže upravo to, uspijeva uvući gledatelja u svijet predstave tako da on prihvati pokret kao sredstvo izražavanja ravnopravno jeziku. Svakako vrijedi istaknuti prizor u kojemu glumci u parovima, dijagonalno raspoređenim po pozornici, izvode figure kojima se prikazuje ljubavni čin, dok jedna osoba, na desnoj strani pozornice, kazuje svoju ispovjednu sekvencu. Parovi glumaca savršeno koordinirano reflektiraju ono što se govori, ali bez pribjegavanja doslovnosti i očitosti.

Ples je u ovoj predstavi više od kretanja u zadanom ritmu. Štoviše, ritam dolazi do izražaja ponajviše u završnom dijelu predstave gdje glumci, u gotovo flagelantskoj maniri, udaraju ritam po svojim tijelima. Taj je postupak precizan i uigran. Glumci ne samo da precizno udaraju ritam po svojemu ili po tijelima svojih suglumaca, nego su i njihove kretnje precizno koordinirane i nimalo ukočene. Takav je uspjeh svakako dobrim dijelom zasluga autora koncepta, redatelja i koreografa Giulija D’Anne, ali i plesača-glumaca među kojima je zaista teško nekoga posebno istaknuti jer funkcioniraju kao harmonična cjelina u kojoj svi podjednako dobro igraju svoje uloge.

[OOOOOOOO] Foto: www.danceweekfestival.com

Postmodernističko poigravanje iskustvom

Ipak, dramske osobe nisu bezlične, iako nose dimenziju općega. Dramske su osobe dio dokumentarističkoga koncepta ove predstave. Inspirirana Muzejom prekinutih veza u Zagrebu, ova predstava i sama funkcionira kao svojevrstan muzej, ali muzej psihičkih i emocionalnih izložaka. Kao što je u najavi predstave i napomenuto, materijal je proizišao iz životopisa izvođača i europskih statističkih podataka. Upravo tako dobivamo izvrstan kontrast između individualnog, odnosno posebnog, i općeg. Opće proizlazi iz statistika i u uvodnom dijelu možemo vidjeti brojčane statistike, prilagođene broju glumaca, na pozadinskom platnu, ali istodobno te statistike vidimo u mizansceni. Naime, glumci sa svakom izmjenom statistike mijenjaju položaj odražavajući tako statističke podatke vlastitim odnosima, ali u određenim se trenucima kretanje glumaca ne podudara sa statistikom na platnu. To nije greška, nego postupak kojim se ukazuje na činjenicu da se mnogi još uvijek srame razotkriti svoju privatnost.

Predstava je koncentrirana upravo na razotkrivanje tajni, ogoljavanje na doslovnom i simboličkom planu. Kao što je već napomenuto, materijal proizlazi iz životopisa. To što su glumci već na početku predstave u donjem rublju nagovještava nam da će tijekom predstave otkriti svoje tajne i tako ogoliti svoje ja, odnosno svoja sjećanja na iskustva ljubavi, ali i smrti, tuge, boli, sreće itd. Bol se manifestira u već spomenutom flagelantskom postupku i mantri – I don’t mind the pain – kojom se pokazuje da svaka ljubav sa sobom nosi bol koju smo naučili prihvaćati.

Aristotel je tvrdio da protagonist mora biti jedan od nas, odnosno nama sličan, a ovdje se to postiže upravo spajanjem individualnog i općeg, a statistike iz kojih u ovoj predstavi proizlazi opće samo doprinose toj sličnosti, odnosno mogućnosti da se gledatelj prepozna u onome što gleda.

Minimalizam za jači učinak

Osim glumaca i pozadinskog platna, na pozornici se nalazi samo glasovir, na početku obasjan reflektorima, a dvorana je ispunjena maglom. Magla ovdje vjerojatno ne služi kako bi implicirala san ili onostranost, nego kako bi naglasila apstraktnu dimenziju predstave i simbolički predstavila ono što je još mutno, skriveno. Ovaj je scenografski minimalizam u skladu s kostimografskim minimalizmom, a to ne samo da naglašava već spomenutu simboliku ogoljavanja, nego i pomiče same glumce u prvi plan lišavajući predstavu nepotrebnog dekora i nepotrebnih rekvizita, omogućavajući tako razvoj apstraktne dimenzije predstave i izolirajući esenciju iskustva.

Foto: www.danceweekfestival.com

Scenski su rekviziti djelomično nadomješteni i tijelima glumaca. Već je spomenuto kako tijela koriste kao bubnjeve, ali valjalo bi istaknuti još jedan impresivan primjer. U jednom trenutku Lana Čoporda počinje pjevati, a zatim se kreće pozornicom hodajući po drugim glumcima koji svojim tijelima, postavljenim u ljubavne položaje, stvaraju strukture kojima se Lana uspinje i silazi dok u jednom trenutku ne dođe ponovo do glasovira. To traje nekoliko minuta, a pjesma i koreografija djeluju dovoljno impresivno da taj prizor ni u jednom trenutku ne postane dosadan ili zamoran. Sama nam koreografija sugerira cikličnost života i životne uspone i padove, ali i potrebu za balansom u životu.

Lana Čoporda u jednom trenutku probija četvrti zid obraćajući se svojoj baki koja je sjedila u publici. U pitanju je metateatarski element kojim se otkriva relacija predstave prema stvarnosti, ali ukazuje i na mogućnost prilagodbe ovakve konceptualne predstave. Ova je predstava fluidna, promjenjiva forma, a svojom promjenjivošću na neki način postaje živom.

Grace Morales Suso svojim dizajnom svjetla prati događanja u predstavi i u suodnosu s glazbom stvara ugođaj koji nam služi kao introspektivni indikator, lakmus za emocionalna stanja likova. Valja istaknuti i rad Marcella Zempta koji je kao trener glasa obavio sjajan posao pa su pijevni segmenti naprosto izvrsni.

“O O O O O O O O” je izvrsna plesna konceptualna predstava u kojoj se plesom komunicira podjednako uspješno kao i riječima. Predstava osvaja pažnju gledatelja plesom, pjesmom, dokumentarističkim ispovjednim sekvencama i suptilnim humorom, a pritom donosi aktualne i relevantne teme bliske mladima, ali vjerojatno i starijima. Pitanja koja ova predstava otvara su pitanja ljubavi, seksualnosti, povjerenja, boli, tuge, smrti i rastanka. Radi se o temama bliskima svakome koje vjerojatno nikad neće biti iscrpljene.

Komentari