Istaknuto
27.03.2017.

Kroz iskustvo vođenja različitih radionica za djecu, prvenstveno Froooma, Boris Bakal progovara o radu s djecom, odgojnim i obrazovnim tehnikama i ustanovama te dječjoj perceptivnosti koja nam svima izmiče iz videokruga.

22.03.2017.

Riječ je o jednom od najvažnijih glazbenih pokreta s kraja 20. stoljeća koji je široj publici ostao nepoznat. No, iako je nestao prije no što se jeka njegovih utjecaja mogla jasno ocrtati, on je preživio u filmovima Gregga Arakija i Sofije Coppole te nam se vratio sa svim modnim dodacima iz 90-ih.

Film

Opasni činovi ili kako (ni)su ugušili naš bunt

18.04.2015. Lucija KlarićFoto: facebook.com/Dangerous Acts Starring the Unstable Elements of Belarus

Zapasti u zamku nekriticizma jednako je lako kao i oboružati se njime do mjere iza koje jedino što može nastupiti je letargija. Gledajući (punim imenom) Opasne činove u kojima glavnu ulogu imaju nestabilni elementi u Bjelorusiji, na devetom izdanju Festivala tolerancije, teško je usmjeriti misaoni proces, ne bi li pronašao zlatnu sredinu između pukog odbacivanja koje je ponukano formalnim primjedbama te empatije koja pobuđuje tinjajući aktivistički žar, a koji se razočaravajuće, gasi nerijetko korakom izlaska iz kinodvorane, ali i muti bilokakav kritički pristup.

Možda je neko konačno saznanje da je svijet ograničen svojim formatom – ne bismo li komunicirali, potreban nam je jezik, ne bismo li poslali poruku, potreban nam je medij kroz koji ćemo isto učiniti, bez obzira što ni jezik ni (ma koji god) medij koristili, sami po sebi nisu dostatni čistoće ideje, svejedno ostajemo ovisni o njima. Često je i sredstvo kojim dolazimo do cilja u protuslovlju s njime pa ne čudi da Machiavelli opravdava sredstvo ciljem (pri čemu spomenuto ne mora imati nužno krvoločni prizvuk). Jedna je opcija zatvoriti se u ironiju i stvoriti oklop od nje koji probiti ne može ni najstroža kritika, a druga je opcija probati biti iskren u mediju koji najbolje poznaješ i okoristiti se njegovim prednostima (i manama) kao što to čini Belarus Free Theatre.

Foto:facebook.com/Dangerous Acts Starring the Unstable Elements of Belarus

Foto:facebook.com/Dangerous Acts Starring the Unstable Elements of Belarus

U nekim će krugovima ime ove performativne skupine označiti dobitnike prestižnih nagrada Off-Broadway teatra, ali oni su, prije svega, vjernici u plemenitost i snagu kazališta kakva mu je nekada pripadala i u očima šire populacije – kao mjesta novoga glasa i rušenja ustajalih sistema, pobune i potrage za izgubljenom slobodom. Opasni činovi samo su jedan u nizu pokušaja proboja skupine Bjeloruskog slobodnog teatra do lokalne i globalne populacije upozoravajući na ubojstvo demokracije koje se dogodilo 2011.godine u Minsku i sve ono što mu je prethodilo i što je za njime ostalo – opresija i pendrekom ušutkana krvava tijela.

Balansirajući između ilegalnog djelovanja unutar domovine i gostovanja po cijelome svijetu, razdvojeni kao građani u političkom azilu i kao građani rodne države, obrgljeni velom tajanstvenosti kao nužnoga opreza, članovi ove performativne skupine združeni su u namjeri da ispričaju priču, od koje autoriteti strahuju toliko, da je i sam materijal za dokumentarni film Madeleine Sacker bilo potrebno prokrijumčariti iz države. Priča je to zvučnog naslova – „posljednja europska diktatura“ – koja se i dalje, u liberalnoj nam i demokratskoj Europi, događa.

Mahom će i kamera Opasnih činova zahvatiti građane tog istog demokratskog svijeta – mnogi od njih, pored transparenta „Oslobodimo Bjelorusiju“ proći će ni ne bacivši pogled, oni kojima se kamera približi ponašat će se kao da je „to sve u istom košu“ (Ukrajina, Rusija, Bjelorusija…), dapače, čudit će se da pod okriljem te svete Europe je uopće moguće da egzistira nešto tako prljavo i nedolično kao što je „diktatura“. Ali, uglavnom, neće oni, a nećemo ni mi saslušati. Google search otvara prvi naslov: Bjelorusija – diktatura ili stabilnost i posao, kao da je jedno preduvjet za drugo – uljuljani u svoje lažne slobode, i sami smo toliko zag(l)ušeni od brojnosti informacija koje nas okružuju, probiremo od onog što je za nas probrano i polako puštamo da nas ušuškavaju zvukovi preminulih tisuća na drugome kraju svijeta dok i sami bijedno brojimo sitniš za kruh. U nekoj „boljoj demokraciji“, sve te parole gladnih, nezaposlenih i prebijenih tijela zvuče kao kakva egzotika, jednako daleka kao što je i Narnija – oni samo uživaju u titulama osloboditelja, tim jeftinim parolnim funkcijama boraca za mir i pravdu dok dopuštaju iz, tko zna koje vrste konformizma i egocentričnih poriva, da se najgori teror događa i pred njihovim pragom.

Foto: festivaltolerancije

Foto: festivaltolerancije

Ali, svi smo za slobodu i mir, zar ne? Demokracija svima!

Članovi Bjeloruskog slobodnog teatra neupitno su iskreni u svojim namjerama, oni se ne skrivaju samo iza kazališnih dasaka, oni su aktivni građani koji izlaze na ulice i tabaju put prema nekom boljem svijetu za svoju djecu, svojim političkim i građanskim djelovanjem. Na svome su putu trenutno zastali pred gotovo nepremostivom preprekom i logično – pozivaju u pomoć.

Ono što se posljedično događa, tužno je, koliko je i smiješno. U takozvanoj, famoznoj „zapadnjačkoj“ produkciji, Bjeloruski slobodni teatar, postaje upravo ta istočna egzotika, taj grandiozni naslov „posljednje diktature u Europi“ (s kojim, u konačnici, i završava film). Gotovo da ne preostaje ništa drugo nego pitati se – tko je tu lud?, kad redateljica protagoniste jeftino pokušava spustiti na razinu običnog čovjeka, izazivajući u nama empatiju kadrovima u kojima komuniciraju sa svojim obiteljima, izražavaju strah za svoju djecu, u kojima izražavaju žalost jer ni svojem pokojnom ocu ne mogu otići na pogreb… Iako su te osobne borbe, opipljivije i bliže nego što je bilo koja rečenica koja objašnjava i konkretizirana političko stanje Bjelorusije, teško se oteti dojmu da se taj „liberalni zapad“ okorištava svojim protagonistima (kao što se okorištava s mnogo stvari). Ljudska je sloboda najosjetljivija u svojoj svakodnevici i iako to Opasni činovi uspješno ističu (gdje ostaje gotovo nemoguće ne srasti s protagonistima i njihovom borbom), istovremeno je nemoguće ne ostati ciničan prema tom marketiranju nečega stvarnog i bolnog.

I dok se režiraju i montiraju visokobudžetni dokumentarni filmovi, stavljamo poveze na oči i pretvaramo se da oni nisu dio stvarnosti. Namjere ovog dokumentarnog filma (usprkos svemu) nisu opasne – mi ljudi ograničeni smo formatima, svojim jezikom i medijima djelovanja, a u situ globalnih medija, teško će se iskrasti istinita informacija i još teže, istaći se u njihovoj brojnosti. Ne preostaje ništa drugo nego igrati na umjetničku kartu koja se jedina ne lati biti cenzurirana (ili barem isto, više ili manje uspješno, pokušava).

Podržite Bjelorusiju (iskoristite svoj Google i oslobodite je) i podržite malog čovjeka. Jer ne postoji mravinjak bez mrava.

 

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(2 votes, average: 4.500 out of 5)

Komentari