Istaknuto
20.08.2017.

Dadaizam, kao umjetnički pokret, na svojim marginama skriva imena umjetnica koja zaslužuju da se svjetlo i pozornost skrene na njihov rad.

08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

Izvedbene umjetnosti

Osvrt – 24. Marulićevi dani: Tko su gubitnici, a tko pobjednici u produkciji suvremenih hrvatskih dramskih tekstova?

03.05.2014. Lucija Klarić
Foto: www.hnk-split.hr

Foto: www.hnk-split.hr

Za nama su još jedni Marulićevi dani – tradicija očuvanja hrvatske drame obilježila je svoju 24.godinu. U tjedan dana Split je ugostio nekolicinu recentnih predstava nastalih u hrvatskoj ili stranoj produkciji koje su rađene po tekstovima novih ili starijih hrvatskih dramatičara. Također su predstavljeni i tekstovi autora koji su ovogodišnji dobitnici nagrade “Marin Držić”, a čije su radove koncertno pročitali studenti triju dramskih akademija iz Zagreba, Splita i Osijeka. Nagradu “Marul” za najbolji izvedeni dramski tekst na festivalu dobio je Ivor Martinić za dramu „Moj sin samo malo sporije hoda“, dok su Marula za najbolju predstavu cjelini odnijeli ZKM i Olja Lozica za autorski projekt „Sada je, zapravo, sve dobro“.

Nemoguće je da ime kao što je Ranko Marinković izostane s hrvatskih pozornica, što i dokazuju dva uprizorenja njegove najpoznatije drame „Glorija“ uvrštena u službeni program festivala – jedno u izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u Šibeniku, a drugo realizirano u suradnji Istarskog narodnog kazališta iz Pule i HNK u Varaždinu. Ali ovom prilikom ne smijemo zaboraviti ni treću „Gloriju“, onu Saše Božića u Teatru &TD-u, iako nije uvrštena u program Marulićevih dana.

No s kanonskom dramom kao što je Marinkovićeva „Glorija“ kazališta su naučila postupati oprezno, bile te realizacije više ili manje pomaknute od stilskih odlika samog teksta. Pitanje je što se događa sa suvremenim dramskim stvaralaštvom, kako se odnosi prema onim „zelenim“ dramskim piscima, čiji su tekstovi činili većinski program ovogodišnjih Marulićevih dana.

Čini se da se u iščitavanju novijih dramskih tekstova događaju dvije paradoksalne stvari. Jedna među njima je da se tretiraju kao površno isprepletene komorne drame u koje je onda lako ubaciti kakvu pošalicu na koju će se zdušno nasmijati i srednjoškolac i njegova baka. Tako je “Moj sin samo malo sporije hoda” u interpretaciji Beogradskog dramskog pozorišta iz intimne prezentacije kompleksnih obiteljskih odnosa pretvoren u tipiziranu obiteljsku priču s karikiranim likovima.

Foto: www.facebook.com/HNKSplit

Foto: www.facebook.com/HNKSplit

Svako dublje poniranje u lika izostaje, sve se nadoknađuje preglednom mizanscenom i scenografijom koju smo mogli vidjeti u mnogim kategorički sličnim dramama, a tu je i baka s Alzheimerom čijim se izmišljenim pričama o bivšem seksualnom životu svi smijemo jer što je kazalište bez malo šale na račun te tabu teme zvane seks? Beogradsko dramsko pozorište je tako od Martinićevog teksta napravilo jednu svidljivu predstavu koja svog gledatelja neće odviše opteretiti. Svi se ti problemi gotovo čine simpatičnima i slatkima – kao da postoje samo u teatru, a sva istinska životnost pada u vodu. Miloš Biković je jedini na tragu onog što je Martinić upisao u svoj tekst pa se njegov Marul za glumačko ostvarenje uistinu može opravdati.

S druge strane, u čitanju suvremenog dramskog stvaralaštva kao da se pokušava na svim mogućim razinama opravdati taj pridjev suvremenog, pa tako sama inscenacija postaje u nekim stvarima i nepotrebno osuvremenjena, kao što su „Pritisci moje generacije“ Dine Pešuta, u produkciji Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu i režiji slovenskog redatelja Same Strelca. Scena poplavljena vodom po kojoj glumci nespretno gackaju pokušaj je redateljskog potpisa koji je na koncu samo dekoncentrirajući i za gledatelje i za izvođače te uporno upire prstom u katastrofičnost stanja u kojem je protagonistica, a koje bi bilo jednako tako jasno i iz samih njenih replika.

Kao i s Martinićevim tekstom, nešto je osobno ogoljavanjem replika svedeno na opće, u tolikoj mjeri da predstava postaje razvodnjena kao i scena po kojoj glumci gaze, bez jasnih motivacija i profiliranosti svojih likova. Veću su pozornost dobili neki „suvremeni“ izvedbeni trikovi kao što je već spomenuta voda, otvaranje pozornice u dubinu ili korištenje video-kamere, čija je redateljska opravdanost na momente upitna. Ono što cijelu predstavu spašava da se ne utopi sama u sebi posljednji je monolog Ane Franić u ulozi glavne protagonistice, koja je jedini iskreni vapaj žrtve generacije ili bolje rečeno – žrtve života.

www.zekaem.hr

www.zekaem.hr

Predstava koja je apsolutni slavodobitnik ovogodišnjih Marulićevih dana autorski je projekt Olje Lozice „Sada je, zapravo, sve dobro“ u produkciji Zagrebačkog kazališta mladih. Uz Marula za najbolju predstavu u cjelini predstava je dobila i Marula za režiju te umjetničko ostvarenje. Možda je Lozičin trik u tome što je svoj tekst i samostalno režirala, pa od njega nije ostalo ni više ni manje od onog što je trebalo biti. Lozica u svojoj predstavi vjerno prenosi sumornost sadašnjosti na pozornicu dajući joj jasan autorski potpis, posebice u monolozima izvrsne Doris Šarić Kukuljice, koja pomalo i zasjenjuje ostatak ansambla. Ipak, ta visoka doza stilizacije u jednome trenutku postaje iscrpljujuća i predstava kao da gubi na svom žaru. Zanimljivo je što je i prošle godine nagradu za predstavu u cjelini dobila produkcija ZKM-a, Krležina “Leda” u režiji Anice Tomić.

Marulićevi dani dokazuju da je novo hrvatsko dramsko stvaralaštvo plodno tlo. Tekstovi poput Martinićevog „Moj sin samo malo sporije hoda“ usprkos boljim i lošijim realizacijama (verzija ovog teksta u režiji Janusza Kice u Zagrebačkom kazalištu mladih višestruko je nagrađivana predstava) ostaju prepoznatim potencijalom. Imena kao što su Olja Lozica i Dino Pešut (koji je ove godine osvojio i prvu nagradu “Marin Držić” za tekst “(Pret)posljednja panda ili statika”) postaju zvučna u kazališnim krugovima. Čini se da ipak svu slavu hrvatske drame nisu odnijeli Marinković i Krleža, iako je sigurno da će njihovi geniji još godinama biti inspiracija za nove predstave.

Komentari