Istaknuto
19.10.2017.

Večeras se u Francuskom paviljonu otvara izložba međunarodno priznate multimedijalne umjetnice OKO, povodom čega smo ukratko popričali s autoricom.

11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

Izvedbene umjetnosti

“Bojim se da se sada poznajemo” (Gavella): Krhkost sjećanja i ljubavni prekidi

23.01.2015. Tim HrvaćaninFoto: www.gavella.hr

Novi tekst Ivora Martinića “Bojim se da se sada poznajemo” premijerno je u Hrvatskoj izveden 16. siječnja u Gradskom dramskom kazalištu Gavella. Istoimena predstava treća je ovosezonska premijera Gavelle, a rađena je u koprodukciji s Theater und Orchester Heidelberg iz Njemačke, koje je angažiralo redatelja predstave, Dominiquea Schnizera.

Tekst je nastao kroz radionice u sklopu projekta Umijeće starenja (The Art of Ageing) Europske kazališne konvencije, a s obzirom na to da je praizveden najesen u Heidelbergu te da se hrvatska publika s njime prvi puta susreće, redatelj je prikladno tekst stavio u prvi plan predstave, nošen glumačkim izvedbama Ivane Bolanče, Filipa Križana, Irene Tereze Prpić i Natalije Đorđević. Scenografija i kostimografija su jednostavne, ali funkcionalne – potvrđuju činjenicu da je radnja drame smještena u urbanu današnjicu, u moderan stan jednog tipičnog mladog para iz gradske sredine, no predstava nam ne otkriva njihovu društvenu pozadinu, jesu li zaposleni i slične informacije. Scenografiju čine tek troja bijela vrata i jedan bijeli ormar, svojom bjelinom u kontrastu s crnim zidom. Glumci su obučeni u svakodnevnu odjeću kakva se danas nosi i viđa na ulicama Zagreba, barem kod mlađe populacije.

Šlager Zagreb, Zagreb (i poznati refren Vraćam se Zagrebe tebi…’) svira u nekoliko navrata, a s obzirom na odnos koji tekst uspostavlja sa Zagrebom, nekim njegovim lokacijama i određenim načinom života i kretanja u metropoli (vožnje biciklom, šetnje Gornjim gradom), pjesma postaje lajtmotiv predstave. Nedostatak glazbe i pozadinska tišina u ostatku predstave, uz zvukove poput lupanja vratima i zveckanja posuđa te samo scenografsko i kostimografsko rješenje asociraju na američke humoristične serije poput “Modern family” ili “The Office”, no umjesto s provalama smijeha, predstavu ćete češće pratiti s podignutom obrvom, zbunjenim izrazom lica i upitnicima nad glavom.

Foto: www.gavella.hr

Foto: www.gavella.hr

Fokusirajući se na Martinićev tekst i glumačke izvedbe, redatelj je svoja scenska rješenja sveo na ulaske/izlaske glumaca kroz neka od spomenutih četvero vratiju (ormar postane prolaz) – uvježbanost tih radnji daje dobar i dinamičan ritam predstavi – te razbacivanje predmeta po pozornici – jastuka, donjeg rublja, svijeća, boca, posuđa, a i sami se glumci povremeno bacaju po podu.

Radnja počinje in medias res – prekidom ljubavne veze između Fabijana (Križan) i Lise (Bolanča). Tek što Lisa iseli iz stana, u njega upadaju Irena (Prpić), koja se predstavlja kao susjeda, a potom Jozefa (Đorđević), za koju sam, jer očito veoma dobro poznaje Fabijana, prvo pomislio da je sestra, sve dok mu se nije počela nabacivati i svlačiti ga. Ostatak se predstave to višestruko ciklički ponavlja – u Fabijanov stan dolazi i odlazi Lisa, nakon čega se pojavljuju Irena i Jozefa. Sve bi se one svađale s njim, no on je prema njima indiferentno hladan. Pritom se i motivi teksta neprestano ponavljaju.

Dijalozi Fabijana i Lise zaista su odlično napisani i sasvim realno dočaravaju situaciju nakon prekida. Ona ga u nekoliko navrata dolazi ispitivati je li on dobro, da li se ljuti, pri čemu je on cijelo vrijeme hladan, gotovo bezosjećajan, a ona se doima kao ta koja nije dobro i koja uporno od njega traži reakciju– bilo da joj kaže nešto lijepo ili da pokaže ljutnju. On se ne ljuti ni na to što njezini prijatelji pričaju o njemu, jedino mu zasmeta to što im isprva nije istinito prepričala prekid – odnosno, da je u trenutku prekida on njoj rekao ‘da je njemu majka rekla da je jedini način kako se zadovolji ženu tako da ju se liže‘. Fabijan jedinu istinsku reakciju pokaže kad Lisa spomene kako ga njena majka mrzi, pa tako ispada ‘mamin sinek’.

Važno je naglasiti da svaki od tih susreta završava istim pitanjem. Lisa pita Fabijana da li se sjeća trenutka kad mu je rekla da ga voli i kad je to iskreno mislila – kad su ulazili autom u Zagreb i osjećali se sigurno znajući da je to njihov grad. On se, naravno, toga ne sjeća, niti se ne sjeća kad je on njoj rekao da je voli.

Foto: www.gavella.hr

Foto: www.gavella.hr

Čim Lisa ode pojave se Irena i Jozefa, dvije poprilično suprotne ličnost. Irena ne voli ljude, ne želi pričati s ljudima, ali voli ih promatrati i pisati bilješke. Ona nagovara Fabijana da Lisi napokon kaže nešto lijepo. Jozefa ne voli Lisu, nikad je nije voljela i jedva je čekala da Fabijan i ona prekinu.

Glavna je nedoumica tko su one i što one rade kod Fabijana u stanu. Najsmislenija je pretpostavka da su one u njegovoj glavi, i to sve tri. Nakon prekida na samom početku predstave on zapravo nikad više nije vidio Lisu, već je uvijek maštao da ona dolazi k njemu, kako ona i dalje za njim pati, kako joj nedostaje. On to zamišlja jer je prekinuo na onaj način – s onom rečenicom o lizanju, ostavivši stvari nerazriješene. Stoga cijelu predstavu pokušava raščistiti taj prekid sam sa sobom. Zato on Lisi nikada ne kaže ništa lijepo, jer to je samo san i time neće ništa promijeniti. Zato se on ponaša tako rezervirano, jer u svom je sanjarenju on prvenstveno u ulozi promatrača, svojevrsnog analitičara, i nema potrebe za reakcijama ili radnjama.

Irena i Jozefa se tako nameću kao suprotne strane njegove osobnosti. Irena djeluje racionalno, Jozefa emocionalno. Irena sustavno sve promišlja, promatra, ne djeluje naglo, ona ima bilježnicu u koju zabilježava sve što se dogodilo između Fabijana i Lise, s njom Fabijan sjedi u ormaru i pokušava voditi smislen razgovor. Jozefa je eksplozivna i nametljiva, ona strana Fabijana koja bi djelovala neobuzdano, nekontrolirano i nepromišljeno, pa čak i malo agresivno. Pritom je zanimljiv i fizički kontrast glumaca – naime, Natalija Đorđević je primjetno viša od Filipa Križana, posebice obuvena u štikle, što je u njihovim zajedničkim scenama chaplinovski smiješno. Ona odražava njegovu ekspresivnu stranu, dok Irena Prpić, niža od Križana, predstavlja njegovu introvertnost i pomirbeniji duh. Irena u Fabijanu želi reći nešto lijepo Lisi, Jozefa u njemu uporno tvrdi da Lisa od početka nije bila za njega i da je taj prekid najbolja stvar koja mu se mogla dogoditi – između tih je dviju krajnosti Fabijan rastrgan i upravo zato ne može krenuti dalje, već neprestano u glavi vrti susrete s Lisom ne bi li došao do rješenja.

Foto: www.gavella.hr

Foto: www.gavella.hr

Dakle, iako naoko jednostavno, kroz priču ljubavnog prekida Martinić izrazito kompleksno progovara o višeslojnosti muško-ženskih veza. Upravo to je bitno, jer Fabijanu se ne obraćaju anđeo i vrag ili otac i majka ili muški i ženski prijatelj, već dvije ženske osobe koje su utkane u njegovu podsvijest.

U tu ljubavnu priču ugrađena je priča o ljubavi prema gradu, koja se također ciklički ponavlja kroz predstavu i uvijek započne povikom „volim ovaj grad“. Misli se na Zagreb, iako se u par replika spominje i Heidelberg, iz koprodukcijskih/projektnih razloga. Fabijan, Irena i Jozefa vole svašta u Zagrebu – vole spomenutu vožnju biciklom, vole Mirogoj, vole Gornji grad i niz drugih stvari, što ja ne mogu toliko dobro opisati koliko je Martinić to vješto ispisao u drami. Fabijan se grada dotiče i s Lisom, ali bez onog povika. Lisa priča kako se vozila biciklom po gradu po starom kvartu i kako joj je neka zgrada potaknula val emocija i sjećanja, iako je tu zgradu prvi put u životu primijetila, dok zgrada u kojoj je živjela nije uzrokovala ništa.

Lisa time naglašava koliko je krhko sjećanje i koliko je podložno promjenama, do te mjere da se prisjećamo nečega što uopće nismo proživjeli.  Na tragu toga je i svađa koju vode Irena i Jozefa oko jednog spomenika, čiji je natpis nakon Drugog svjetskog rata bio izbrisan te se nakon dugo godina ljudi nisu ni sjećali što taj spomenik predstavlja, a trebao bi predstavljati nešto trajno i neuništivo u ljudskom sjećanju.Motiv krhkosti sjećanja ponavlja se pri svakom susretu Fabijana i Lise, kada se Fabijan ne može sjetiti onog trenutka u autu na ulasku u Zagreb. Iako on to jest proživio, na kraju predstave on konstruira taj trenutak, umjetno izgradi svoje sjećanje – pozove Lisu, upali svijeće i ispriča par sladunjavo romantičnih rečenica uz pjesmu Zagreb, Zagreb, za koju Lisa kaže da ju je tada prvi put čula. No, taj je zadnji susret Fabijanu ionako trebao samo zato da bi konačno mogao svršiti s tom vezom i krenuti dalje. Doduše, možda se Fabijan zaista toga sjetio, a Lisa je bila ironična oko spomenute pjesme – no to je već prostor za individualnu interpretaciju.

Foto: www.gavella.hr

Foto: www.gavella.hr

Predstava na jedan način govori o povezanosti određenih životnih situacija s vremenom i prostorom. To posebice naglašava Lisino inzistiranje kod pitanja sjeća li se Fabijan onog trenutka, jer je ona u tom trenutku bila sigurna u svoju izjavu ljubavi jer je Zagreb tada bio njihov grad, njihov dom. Nastao je spoj osjećaja, prostora i vremena. Nakon prekida Fabijan je ostao živjeti u njihovom zajedničkom stanu sve dok nije riješio svoje osjećaje, pronašao odgovore na svoja pitanja, s čime je došlo vrijeme da napusti taj prostor i krene dalje.

Što se tiče glumačkih izvedbi, Ivana Bolanča i Filip Križan svoje su uloge zadovoljavajuće iznijeli. Štoviše, dijalozi su im itekako uvjerljivi i dojmljivi, što je sigurno i zasluga Martinićeva teksta, no to sam već spomenuo. Irena Tereza Prpić je, za svoj lik, možda malo previše energična te ostavlja dojam da sve izgovara istim glasom, nema nijansiranja u izvedbi. Natalija Đorđević igra tipično kako se u kazalištu u Frankopanskoj zadnjih godina igra u predstavama kao što je npr. „Leda“ – pokreti i grimase su toliko prenaglašeni da je izvedba na granici veoma lošega, no u nekim se trenucima baš taj pristup čini punim pogotkom. Odnosno, barem vas nasmije.

Foto: www.gavella.hr

Foto: www.gavella.hr

“Bojim se da se sada poznajemo” po mom je mišljenju odličan tekst i otvara niz dimenzija za interpretaciju, kao što je to Ivor Martinić naznačio u intervjuu. Redatelj Schnizer zadržao se u sferi intimno-ljubavnog, a tek se u fragmentima dotaknuo cijele te dimenzije odnosa sjećanja, emocija i prostora te stalnosti istih. Unatoč povremenoj iritantnosti u glumačkim izvedbama, predstava nije teška za pratiti, može zabaviti gledatelje, a zbog kompleksnosti teksta, što je samo po sebi bilo izazovno i za redatelja, može poslužiti kao dobar povod za raspravu uz piće nakon pogledane predstave.

Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(9 votes, average: 2.000 out of 5)

Komentari