Osvrt – Ganeš protiv Trećeg Reicha (Festival svjetskog kazališta): Propitivanje granica stvarnog i fikcionalnog

Treća predstava na repertoaru ovogodišnjeg Festivala svjetskog kazališta pristigla je iz Australije, iz proizvodnje nezavisnog kazališta Back to Back koje stvara predstave u kojima glavnu riječ imaju osobe s mentalnim poteškoćama, a sve pod vodstvom umjetničkog ravnatelja i redatelja Brucea Gladwina. Ganeš protiv Trećeg Reicha predstava je koja priča priču o hinduističkom božanstvu Ganešu, sinu Šive, boga uništenja koji odlučuje uništiti cijeli svemir jer mu je ukraden simbol plodnosti i blagostanja. A simbol je ukrao ni manje ni više nego – Adolf Hitler. Ganeš, koji utjelovljen ima glavu slona, na sebe preuzima zadatak povratka svastike i spašavanja svijeta od gnjeva svog oca te se zapućuje u Njemačku u vrijeme 2. svjetskog rata.

Sama ova priča obećava barem zanimljivu radnju i dobru podlogu za postavljanje mnogih pitanja, no Back to Back Theatre ju postavlja na malo drukčijoj razini koristeći postupak kazališta u kazalištu i ono što mi u predstavi zapravo gledamo jest proba na kojoj ansambl pod vodstvom redatelja radi na uprizorenju spomenute priče. Redatelj predstave Gladwin ujedno glumi i Višnua, božanskog pripovjedača koji gledateljstvu približava Ganešovu priču te služi kao njegov sugovornik u trenutcima Ganešovih sumnji. U “stvarnoj” ulozi redatelja pojavljuje se jedna poprilično iritantna persona koja svojom pojavom i propovjednim tonom neodoljivo podsjeća na generičke figure “životnih trenera”, karakteristične za američku reality televiziju. Kroz cijelu se predstavu izmjenjuju pomalo magične i zavodljivo osjećajne slike Ganešovih pustolovina s Levijem, Židovom kojeg Ganeš izvlači iz logora i koji je u logoru ostao živ zbog “milosti” dr. Mengelea, kojem je bio zanimljiv za pokuse te svakodnevne situacije iz kazališnog života dovedene u malo drukčiji kontekst zbog mentalnog stanja protagonista.

Scena, koja je u trenutcima probe prazna, jednostavnim scenskim rješenjem koje se oslanja na najlonske zastore i igru svjetla koji oslikavaju slike iz Ganešove priče pruža izvrstan i jednostavan prijelaz između tih dvaju svjetova. Osim scenografije, momenti s Ganešom i Levijem ponegdje su upotpunjeni i glazbom koja dosta suptilno dopunjava atmosferu. Kada, kao u ovom slučaju, na scenu stupe ljudi s mentalnim ili bilo kakvim drugim vidljivim fizičkim poteškoćama suočavamo se sa škakljivom situacijom gdje ne znamo što je politički korektno za reći i umjesto da zaista pokušamo vidjeti i procijeniti njihovu izvedbu trudimo se ne ispasti nepristojni. Čini se kao da je jedan od ciljeva ansambla Back to Back Theatrea upravo izazivanje reakcije i izlazak iz prostora pristojnosti te rušenje te blokade da kod mentalno zaostalih ljudi primjećujemo samo njihov “nedostatak”. Uzimajući kao glavnu bit glume uvjerljivo prenošenje energije na publiku ovi su glumci vrhunski ispunili svoju zadaću u ovoj predstavi, koja zapravo najviše govori o granicama stvarnosti i fikcije te mogućnosti preuzimanja monopola nad određenjem tih granica, monopola nad pravom na govor u ime nekog drugog.

Predstava koja pred nas stavlja naizgled banalan prikaz probe za predstavu koja postavlja važna pitanja daje nam zahtjevan spoj teške priče indijskog božanstva, koje pokušava spasiti svijet i usput otkriva koliko je istovremeno lako i teško manipulirati simbolima, ukrštene sa svijetom kazališne probe. Osjećaj iziritiranosti ekstremno napornim likom Redatelja možda je samo subjektivni doživljaj, ali svakako se povećavao tijekom predstave i time još više širio raskorak između dvije dimenzije predstave. Mogućnosti čitanja onoga što nam predstava želi poručiti su bezbrojne, ali jedino što spaja te dvije dimenzije jest motiv prava na govor i zauzimanje pozicije u ime nekog drugog. Iritantni Redatelj postavlja tek još jednu predstavu o 2. svjetskom ratu i zapravo ne shvaća što predstavi daje neobična perspektiva Ganeša. On u jednom trenutku s patronizirajućim stavom pokušava otkriti shvaća li jedan od izvođača razliku između fikcije predstave i stvarnosti, a na kraju sam gubi kontrolu nad tim mikrokozmosom kojim tako umišljeno upravlja. Ti mentalno zaostali pojedinci ispadaju inteligentniji od naizgled najrazumnije osobe na sceni jer očito bolje od njega prihvaćaju fikciju i stvarnost te pomičnost granica između njih.

U svom vrlo kratkom i jasnom manifestu ansambl Back to Back govori o tome kako njihov rad uvijek ima namjeru. Svi njihovi dosadašnji projekti pokazuju da se žele uhvatiti u koštac s teškim pitanjima, pitanjima kojih se možda i klonimo u svakodnevnom životu. Manifest završavaju rečenicom “Nadamo se da ćete se osjećati opijeni našim predstavama, da će vas naše predstave zabaviti, da će vas naše predstave natjerati da propitujete stvari.” O “zabavnosti” predstave Ganeš protiv Trećeg Reicha dalo bi se raspravljati, pa i na banalno pitanje “je li to dobra predstava?” teško je, a možda i suvišno dati odgovor. Ali neporecivo je da će vas predstava na užasno čudan i sebi svojstven način uvući u svoj svijet i natjerati da propitujete stvari.