Istaknuto
15.11.2017.

Gorillaz su u sklopu europske turneje na kojoj promoviraju album "Humanz" stigli i do Budimpešte gdje su nas podsjetili zašto toliko volimo njihov zarazni spoj funka, hip hopa, gospela i popa. S novim albumom svoj su glazbeni izričaj proširili i na dance glazbu i house ritmove te parter sportske arene pretvorili u plesni podij.

14.11.2017.

Miki ima novi album koji će promovirati u Tvornici kulture! Na novom albumu repa o nogometu, jazzu i palačinkama, a sličan asortiman pizdarija pronaći ćete i ovom razgovoru. O glumcima, plejmejkerima i stolarima pričali smo šetajući kroz Namu, jer se u njoj, kao i u Mikijevim pjesmama, može naći milijun svega.

Izvedbene umjetnosti

“Gozba”: Kako je Olja Lozica pokrenula uspavani HNK Varaždin

22.10.2014. Tim Hrvaćanin
Foto: www.hnkvz.hr

Foto: www.hnkvz.hr

Olja Lozica, jedna od najperspektivnijih hrvatskih redatelja mlađe generacije, postavila je u HNK Varaždin svoj novi autorski projekt naslovljen Gozba, čija je premijera bila 17. listopada. Gozbu krase mnogi elementi koji su sada već postali prepoznatljiv autorski pečat mlade redateljice, a stilski se i tematski nastavlja na prošlogodišnju Lozičinu predstavu Sada je, zapravo, sve dobro postavljenu u ZKM-u. Gozba je, kao što to i naslov sugerira, smještena na neku raskalašenu buržujsku zabavu, na kojoj nije potrebno dugo da se prijeđu granice dobrog ukusa. Neupućenima je cijela radnja možda zbunjujuća, ali predstava je zapravo kolaž manjih sekvenci, kroz koje je svih deset glumaca dobilo nekoliko minuta u prvom planu, uglavnom u nekom dijalogu ili monologu.

Prva vizualna poveznica dviju predstava su kostimografija i scenografija, za koje bi se moglo reći da postaju karakteristične za Lozicu. Kostimografija podrazumijeva muškarce u odjelima (ali bez kravata), a žene u haljinama ili kojekakvim kostimima – sve je jednostavnih krojeva, ali upečatljivih, no ne veselih boja – bilo one svjetlijih, pastelnih nijansi, kao u Gozbi, ili zagasitih tamnih tonova, kao u Sada je, zapravo, sve dobro. Scenografija zamišlja „idealne“ prostore, u skladu s temom predstava, koji su likovima nedostižni, ali naglašavaju repetitivnost scenskog pokreta – npr. zelena površina kao mjesta bijega i harmonije u Sada je, zapravo, sve dobro (je li to možda referenca na livadu iz slavnog songa Neka cijeli ovaj svijet iz mjuzikla Jalta, Jalta?), uz koju su neraskidivo povezana brojna vrata i repetitivnost njihove upotrebe. U Gozbi scenu popunjava hrpa stolaca klasicističkog ili sličnog povijesnog stila, s nadograđenim kotačima na nogama, na kojima glumci većinu vremena sjede i s njima se kreću po sceni. Jedini je fiksni komad scenografije stražnji zid, koji se tokom predstave sve više pomiče u dubinu, no dobivanjem prostora „zabava“ se, suprotno očekivanjima, sve više smiruje. Kostimografiju u Varaždinu potpisuje Žarka Krpan, a scenografiju Stefano Katunar.

Foto: www.hnkvz.hr

Foto: www.hnkvz.hr

Glavne karakteristike predstave ipak nisu kostimi i mizanscen, već intenzivno korištenje scenskog pokreta kao izražajnog sredstva te tekst, koji svakodnevnim nepretencioznim govorom progovara o trenutnom stanju hrvatskog društva. Konkretnije, predstava se bavi potlačenim i marginaliziranim društvenim skupinama – Romi, invalidi, transrodne osobe, osobe treće dobi, homoseksualci i izrabljivani radnici, ispričavši njihove priče kroz prizmu predrasuda, što je u pojedinim scenama komično, dok u drugima krajnje zastrašujuće – bilo da se pitate da li se to stvarno događa, ili postanete svjesni da i vi sami znate podlegnuti tim predrasudama, samo što to nikad ne biste javno izrekli. Tako se već na samom početku javlja scena s Romom, u kojoj se na izrazito oštar način iznose neke grube i činjenice i predrasude, kojih su i svi u publici svjesni – samo što to nikada nije tako javno izrečeno, iako mnogi vole pričati viceve o ciganima i raspravljati o njihovim „povlasticama“ u vlastitim domovima, kao što to glumci rade u predstavi, na „privatnoj“ zabavi.

Stoga ova predstava nije samo o marginaliziranim društvenim skupinama – pričajući priču o njima, ona puno više progovara o općem stanju hrvatskog društva, ali i o nekim općeljudskim karakteristikama, ostavljajući tako suptilnu, ali neporecivu poruku. Primjer za to bilo bi zanimljivo razmišljanje o govoru i slušanju s početka predstave u sekvenci Beti Lučić (drugim riječima, u kazalištu nas uče bontonu na način na koji to nismo očekivali) ili scena u kojoj Gordana Slivka nabraja čega se sve bojala kao dijete ili kao mlada djevojka, da bi se u zrelim godinama bojala nečeg posve drugog, ispričavši tako vječnu mantru koju bismo mogli sažeti u par poznatih uzrečica – Carpe diem, YOLO. Nemoj se sada bojati nečega jer će to nešto u budućnosti biti posve irelevantno.

Foto: www.hnkvz.hr

Foto: www.hnkvz.hr

U predstavi igra deset glumaca – abecednim redom, to su  Zdenko Brlek, Matija Kezele, Marija Krpan, Beti Lučić, Darko Plovanić, Marinko Prga, Barbara Rocco, Gordana Slivka, Mitja Smiljanić i Zvonko Zečević. Neke se već veoma dugo nije moglo vidjeti na daskama varaždinskog HNK-a, no pozitivno je što su se „vratili“ upravo ovim projektom. Naime, za nijednog glumca ne mogu reći da je loš, svi su na zadovoljavajućoj razini izveli scenske zahtjeve koje je pred njih postavila redateljica, a to se mora posebno honorirati, uzmemo li u obzir da ovakav fizički teatar nije tip kazališta uobičajen za varaždinski HNK, poznat ponajviše po obradi klasičnih dramskih tekstova.Štoviše, ja sam stekao dojam da glumci doista uživaju igrajući ovu predstavu, posebice se međusobno zabavljajući u grupnim scenama (kada se vozikaju sa stolcima, rade akrobacije na njima, gozbarski se smijulje ili imitiraju golubove), zbog čega ta pozitivna energija izvedbe prelazi i na publiku. Taj dojam dodatno pojačava uživljenost glumaca u izvedbu, npr. Zdenka Brleka u sceni tjelovježbe, kada želi sebi dokazati da nije star, ili pak nadahnjujuć monolog Marinka Prge na samom kraju predstave. No, u tome se najviše istaknuo jedan od najmlađih. Matija Kezele već duže vremena prikuplja hvalospjeve za svoje uloge, pa pohvala neće izostati ni ovom prilikom, a ona je još veća uzmemo li u obzir koliko njegovi likovi zapravo iritiraju svojom pojavom i pokretima. Posebice valja istaknuti scenu njegovog neumornog višeminutnog plesa, u koji je utkao elemente disca, R&B-a, pa i folklornih plesova. Kroz sve je te radnje, i grupne i solističke, očigledna repetitivnost tih pokreta, čime se dodatno naglašava tekst, odnosno pojedine ljudske priče te karakterizacije likova – starac koji tjelovježbom želi dokazati mladost, homoseksualac koji plesom izludi prolaznika i slično.

Foto: www.hnkvz.hr

Foto: www.hnkvz.hr

Zbog velikog broja glumaca u predstavi, Lozica se potrudila svakome dati njegovih 5 minuta, što je iskoristila i kako bi ispričala što više (toplih) ljudskih priča. No, pritom kao da gubi nit predstave. Odnosno, zadnje dvije sekvence, o Pakistancu-radniku i o milijunašu-preobraćeniku, ispunjavaju kriterije društveno problematičnih tema, ali nemaju poveznice s prethodnim dijelovima predstave, koji ipak jesu poprilično aktualni za naše društvo – unatoč svim hrvatskim problemima, danas se (više) ne susrećemo s robovlasničkim tvorničkim izrabljivanjem, niti se ikoji profiter (ratni ili politički) javno pokajao i promijenio životne navike (bar ne vlastitom voljom). To jesu dobre priče koje zaslužuju biti ispričane, ali u nekoj drugoj predstavi, jer ovako imamo osjećaj da smo počeli gledati jednu predstavu, a završili drugu. S tim sekvencama kao da i u segmentu scenskog pokreta redateljica ima sve manje ideja. Jednostavno se nameće misao da je zadnjih dvadesetak minuta predstave suvišno. Pohvalna je Lozičina angažiranost te inventivnost i spretnost u pisanju tekstovnog predloška, ali ubuduće bi trebala jasnije odrediti spektar tema kojima se želi baviti, jer od previše sastojaka nastane čušpajz, a mala je kap koja prelije čašu. S tim se zadnjim scenama promijeni i cijela atmosfera predstave, nestane one pozitivne energije i uigranosti ansambla te na kraju svega publika izađe zbunjena, a glumci bivaju otpraćeni mlakim aplauzom, iako su zaslužili više. No, nadam se da će publike i dalje biti, jer ovo je daleko najbolja predstava HNK Varaždin u podužem razdoblju.

Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(8 votes, average: 3.375 out of 5)

Komentari