Osvrt – Kabul: Teško ispričana priča o zatvorenosti, povijesti i žudnjama

Monodrama Kabul, čije smo gostovanje imali priliku vidjeti na Ljetnim noćima Teatra EXIT, isječak je iz predstave Kod kuće/Kabul, postavljenoj prema drami Homebody/Kabul američkog autora Tonya Kushnera. Ova monodrama zapravo je prvi čin predstave u kojem se publici obraća glavna junakinja – Homebody (u srpskom prijevodu Kućevna) – pričajući priču o sebi, ali i društvu oko nje.

Izlazeći na scenu, Kućevna se odmah smješta na stolicu, uz koju stolić s lampom čini jedine komade scenografije. Ta je stolica, to centralno mjesto, njezin prirodni habitus. Imamo osjećaj da jedino odande ona može govoriti jer, kao što joj i ime kaže (možda bi bolje bilo govoriti o oznaci nego o imenu), ona je vezana uz dom, samu je sebe pretvorila u komad namještaja. Svoj monolog započinje čitanjem ulomka iz zastarjelog turističkog vodiča za grad Kabul i uvodi nas u jedan od tri tematska kruga kroz koje provlači svoju priču. U čitanje povijesti grada Kabula i njegove okoline, junakinja unosi neobično oduševljenje koje kasnije objašnjava upravo zastarjelošću vodiča. Oduševljena je nestalnošću povijesti. Te nebitne činjenice, kojima ispunjava svoju svakodnevicu, čine joj se neodoljivima.

Drugi tematski krug je njena obitelj – muž i kćer. U početku tim fragmentima o obitelji izaziva smijeh kod publike opisujući na poprilično ironičan način djelovanje antidepresiva koje uzima, posvećujući veliku pozornost bojama svojih i muževih tableta te načinom na koji pokušava uspostaviti bliskost s njim – uzimajući njegove tablete. Kada kasnije govori o kćeri, iz nje izlazi uobičajena slika majke koja nije sigurna u svoj odgoj jer njena kćer nije onakva kakvom ju je zamišljala, a i nije sigurna osjeća li kćer uopće ljubav prema njoj. Upravo zbog ljubavi i bliskosti, Kućevna odlazi u svoje maštarije, a u drami nakon prvog čina – u Kabul.

Uz spomenute dvije, monologom se isprepliće i treća tema, koja je opet, na prvi pogled, iznimno banalna. Riječ je o kapama koje je tog dana kupila za jednu od svojih dosadnih kućnih zabava. Kape su narodne afganistanske (barem ona tako želi vjerovati), dovodeći ih u vezu s Kabulom, a uz kape se veže priča o prodavaču koji ih joj je prodao. To je muškarac za kojeg ona, opet brzopleto, zaključuje da je Afganistanac, i koji nema zadnja tri prsta na desnoj ruci. Bježeći od stvarnosti, ona mašta o tome kako odlaze i vode ljubav ispod stabla u Kabulu.

Kroz cijeli monolog, konstantno ispreplićući ove tri teme, nemotivirano skačući s jedne na drugu, Kućevna koristi dosta kompliciran jezik s mnoštvom “teških” riječi za koje ni sama nije sigurna što znače. Taj je jezik izgradila sama, popunjavajući ulogu elokventne brbljavice koju joj je društvo namijenilo, i iza tog jezika ona sakriva svoju priču koju želi ispričati, ali se mora probiti kroz taj izraz koji je nametnula sama sebi. Komunicirajući s publikom konstantno se ispričava, svjesna svojih postupaka kojih se ne može riješiti, kao što je svjesna svoje uloge Kućevne, uloge tijela koje je postalo dio namještaja. Govoreći o povijesti ona je svjesna njezine narativnosti i krhkosti tog narativa, ali nju to ne zanima koliko ju zanimaju i oduševljavaju detalji na koje uopće niti ne obraćamo pozornost, podsjećajući nas da će možda jednoga dana stvari koje nas zaokupljaju, smrti koje mi doživljavamo kao tragedije, postati detalji na koje se ne obraća pozornost.

Kućevna nekoliko puta ponavlja kako neizmjerno voli svijet. Ta ljubav prema svijetu je romansirana iz njene statične perspektive udobnosti njenog dnevnog boravka. Ta je ljubav također tužna jer ostaje neuzvraćena, ona sama kaže da ne očekuje ništa, baš kao što je svjesna da ne može očekivati bliskost sa svojom obitelji, zbog čega se prepušta svojim maštarijama s prodavačem u trgovini tričarijama. Kabul postaje misteriozna točka na karti u koju ona postavlja sve svoje žudnje, koje sakriva od same sebe i društva. Znakovito je i to što monodrama nije naslovljena Kod kuće, što je prvi dio naziva predstave, kao što je i sam monolog prvi dio predstave, već Kabul – po mjestu na koje junakinja projicira svoje želje. Slučajnost je u ovu izvedbu unijela jednu zanimljivu konotaciju – zbog kiše izvedba je premještena u atrij Muzeja za umjetnost i obrt, i upravo je to muzejsko okruženje djelovalo sasvim prirodno za njenu poziciju, poziciju žene koja je pristala na statičnost svoga života, a njen odlazak na kraju učinio još naglašenijim.

Ovaj težak monolog bio je hrabar izbor u kojem se glumica Dušanka Glid Stojanović izvrsno snašla. Prijelazi s teme na temu kroz cijeli su monolog nemotivirani, emocije su samo naznačene i “utopljene” od strane samog lika u gomilu kompliciranih rečenica. No, Glid Stojanović je uspjela, svojom glumom i izvrsnim iščitavanjem lika, ovim nemotiviranim skokovima i teškim izričajem izgraditi lik, što i jest poanta samog monologa te je kroz izvrsnu komunikaciju s publikom ispričala priču glavne junakinje, ali i priču o svijetu s prijelaza tisućljeća.