Istaknuto
15.11.2017.

Gorillaz su u sklopu europske turneje na kojoj promoviraju album "Humanz" stigli i do Budimpešte gdje su nas podsjetili zašto toliko volimo njihov zarazni spoj funka, hip hopa, gospela i popa. S novim albumom svoj su glazbeni izričaj proširili i na dance glazbu i house ritmove te parter sportske arene pretvorili u plesni podij.

14.11.2017.

Miki ima novi album koji će promovirati u Tvornici kulture! Na novom albumu repa o nogometu, jazzu i palačinkama, a sličan asortiman pizdarija pronaći ćete i ovom razgovoru. O glumcima, plejmejkerima i stolarima pričali smo šetajući kroz Namu, jer se u njoj, kao i u Mikijevim pjesmama, može naći milijun svega.

Izvedbene umjetnosti

“Kralj Ubu” (Festival svjetskog kazališta): Koliko smo naviknuti na nasilje i pohlepu?

21.09.2014. Tim Hrvaćanin
Foto: www.cheekbyjowl.com

Foto: www.cheekbyjowl.com

Festival svjetskog kazališta 2014. godine otvorila je engleska kazališna skupina Cheek by Jowl predstavom Kralj Ubu, izvedenom 19. i 20. rujna u Zagrebačkom kazalištu mladih. Riječ je o nadrealističkoj drami francuskog dramatičara Alfreda Jarry s kraja 19. stoljeća. Predstavu je režirao umjetnički voditelj skupine Declan Donnellan, a izvodi je francuska postava trupe (skupina djeluje u Velikoj Britaniji, Francuskoj i Rusiji).

Radnja drame prati oca i majku Ubu u pokušaju osvajanja poljskog kraljevskog trona, a u priču su upleteni njihov sin i niz drugih likova iz imaginarnih poljskih plemenitaških krugova. Drama kroz vrckastu radnju i likove odnosno portretiranje neutažive ambicije oca Ubua prvenstveno progovara o iskvarenosti buržujskog društva na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.

Ubu kao simbol pohlepe i beskrupulozne ambicije itekako je prisutan u današnjem kapitalističkom društvu, još i više no u doba velikih europskih monarhija kada je drama nastala. No za današnji kontekst dramu je trebalo osuvremeniti jer borba oko poljskog trona sama po sebi jest smiješna, ali nema dodir aktualnosti. Cheek by Jowl su to učinili tako da su radnju smjestili u današnjicu, u obiteljski dom Ubujevih (slično onome što je Jernej Lorenci učinio s Tartuffeom u ZKM-u) koji je ideal-tipski konstruiran u bijelo-bež scenografiji. Sve je u svijetlim pastelnim bojama, uključujući i odjeću likova, a jedino što odudara od tih nijansi su žuto i ružičasto cvijeće te ketchup. Dizajn potpisuje stalni suradnik Declana Donnellana, Nick Ormerod.

Foto: www.cheekbyjowl.com

Foto: www.cheekbyjowl.com

Predstava počinje tako da roditelji Ubu pripremaju večeru za prijatelje, dok se njihov sin strašno dosađuje. Publici je vidljiv samo salon (odnosno dnevni boravak i blagovaonica), a taj ima dva ulaza koja vode u stražnji dio imaginarne kuće Ubujevih kojom sin tumara dobar dio početka predstave, snimajući sve s kamerom, a publika vidi projiciranu sliku na zidu salona. Sin zumira najgnjusnije stvari – sirovo meso, izgnječene rajčice, dlake po krevetu, tjelesne izlučevine u kupaonici – pokušavajući u startu predstave, bez ijedne izgovorene replike, dok je scena zapravo prazna, izmamiti reakciju publike. Na najodvratnije prizore bilo je reakcije, ali smatram da je taj uvod većina publike prvenstveno smatrala razvučenim, a i takve scene same po sebi danas nisu ništa neuobičajeno pa taj “trik” redatelju možda ipak nije najbolje uspio. Više je zanimljiva činjenica da gledamo kazališnu predstavu, pred nama je postavljena scena, radnja se odvija uživo, ali – preko videoprojekcije.

Tijekom predstave se u još nekoliko navrata upotrebljava kamera, no tada je ona vidljiva na sceni služi tome kako bi prikazala radnju iz drugog kuta ili preusmjerila pozornost na provokativne detalje – kao u sceni kada se otac i majka Ubu seksaju. Upotreba kamere i videoprojekcija nije novitet na kazališnoj sceni, ali dosad nisam otkrio njihov pretjerani smisao – osim ovdje, kada prikazuje radnju iz kuta koji publika ne može vidjeti.

Nakon podužeg uvoda, konačno se na sceni pojavljuju otac i majka Ubu, a uskoro i njihovi gosti te tada počinje dramska radnja. Odnosno, radnja dramskog predloška, priča o Ubujevom osvajanju Poljske koja se u predstavi odvija kao sinova fantazija. Naime, on se beskrajno dosađuje dok roditelji flertaju, dok im stižu gosti i svi uljudno ćaskaju, pa kako bi se zabavio zamišlja priču o tome kako njegov otac i majka, Pere i Mere Ubu, spremaju urotu protiv poljskoga kralja Wenceslasa da bi se dočepali poljske krune, a time i moći i bogatstva. U toj je fantaziji on sin poljskoga kralja, mladi Bougrelas, otkrivajući tako još jedan sloj, tipičan tinejdžerskom buntu protiv roditelja. To vidimo već u prvoj “fantaziji“, prije no što gosti uopće stignu, kada sin zamišlja roditelje u grotesknim pozama tjelesne boli (asocira na kletvu Crucio iz Harry Potter sage), a fantaziju pokreće svaki put kad se otac približi majci te je počne milovati ili ljubiti. U tome primjećujemo naznake Freudova Edipova kompleksa koji se dodatno potvrđuje time da sin u svojoj fantaziji ne želi biti nasljednik svog oca ili pak u djelu predstave kad sin pleše s majkom na divnu šansonu La Mer, ili kada voajerski snima roditelje za vrijeme seksa.

Foto: www.cheekbyjowl.com

Foto: www.cheekbyjowl.com

Većina se predstave odvija kroz te “fantazije” koje su izvrsno režijski uklopljene s “normalnim” svijetom, kada okupljeni sjede za stolom, pričaju i večeraju. Tada je rasvjeta uobičajena, neprimjetna, toplih tonova, u skladu s cijelom scenografijom, dok u fantazijama dominira zeleno svjetlo koje svojom nijansom podsjeća na otrov, zatim hladno bijelo svjetlo ili pak videoprojekcije snijega i zviježđa na zidu sobe. Općenito je rasvjeta predstave odlično dizajnirana, za što je zaslužan Pascal Noel, te izvrsno prati radnju i promjene raspoloženja na sceni.

Činjenica da je ta sinova fantazija prvenstveno oblik igre i zabave potvrđuje to da kao rekvizite i oružja likovi koriste kućanske predmete kakvi se kogu naći u bilo kojem prosječnom kućanstvu pa tako i onom Ubujevih – naoružani su četkom za wc školjku, rezačem za kruh, valjkom za tijesto, ručnim mikserom, sredstvom za pranje stakla i brojnim drugim predmetima. Posebno valja pohvaliti i naglasiti kreativnost upotrebe tih predmeta – mikserom je Bordure, urotnik uz Ubua, ubio poljskoga kralja, kutija cornflakesa je odigrala viteški štit, a aluminijsku foliju su razvukli i prikazali kao zlato koje Ubu, nakon što postane poljski kralj, dijeli podanicima. Što je radnja dalje odmicala, to se koristilo više predmeta, a pozornica je postajala sve neurednijom i prljavijom, sve dok situacija nije trijumfirala kada Ubu s ketchupom piše po zidu te prevrtanjem trosjeda koji je “glumio” špilju.

Foto: www.cheekbyjowl.com

Foto: www.cheekbyjowl.com

Više je izvrsno režiranih sekvenci pa mogu spomenuti neke od njih – nakon što gosti stignu i bivaju svakodnevno dosadnim, sin ih “premota unatrag” kao što se to radilo na VHS kazetama (a onda gosti, u sinovoj mašti, postaju urotnik Bordure, kralj Wenceslas i njegova žena Rosamunde, dok njegovi roditelji spremaju urotu). Zatim je tu kovanje urote Ubujevih (rade to sakriveni pod kuhinjskim stolom, sin ih snima kamerom pa vidimo krupne planove njihovih lica projicirane na zidu), nakon koje slijedi smaknuće kralja Wenceslasa (koji kao krunu nosi sjenilo lampe pa se Bordure time posluži te mu ručnim mikserom izmrvi mozak). Jednako je kreativno prikazano i ludilo oca Ubuja kada redom ubija sve podanike (nakon što se dočepao poljske krune), a mama Ubu pijano tumara po pozornici, u vrhunski odigranoj groteski.

Sve su te sekvence poprilično dopadljive i smiješne, svakako kreativne, ali u svojoj su srži izrazito potresne, a nasilje prikazano u njima u novinskim bi stupcima izazivalo zgražanje i tešku osudu. To otvara pitanje kolike su granice normiranog ukusa dopuštene u kazalištu, a možda je još i bolje zapitati se na koju smo količinu i stupanj nasilja mi kao društvo naviknuti te u kojim ćemo situacijama nasilje tolerirati, a u kojima ne. Vrhunac je ratna borba između Ubuja, ruskog cara i mladog Bougrelasa,u kojoj je podjednako dojmljiv dinamički rast scene (ratnog sukoba), kao i njen trenutačni prestanak te transformacija u običnu večeri, dok gosti sjede za stolom, a sin ostane sam nasred sobe, izbačen iz ritma vlastite fantazije, što podsjeća na one trenutke kad se naglo probudite iz sna, a radnja sna ostane zauvijek nedovršena i izgubljena.

Središnji oslonac predstave, kao i dramskog predloška, aktualan je i danas kao što je to bio u trenutku nastajanja drame. Redatelj Declan Donnellan na press konferenciji prije početka predstave govorio je o tome kako on voli civilizaciju, pravila koja ona nameće, činjenicu da nitko od prisutnih neće ustati i poželjeti mu oteti njegov sako, ali da je u svojoj srži civilizacija – neprirodna. Upravo o tome govori i Kralj Ubu  kroz sferu moći, bogatstva i pohlepe. Otac Ubu oličenje je svih negativnih ljudskih karakteristika. Beskrupulozni igrač koji će u bilo kojem trenutku, iz bilo kojeg povoda, izdati svoje najbliže suradnike ili pribjeći lažima, samo kako bi zaštitio svoju guzicu ili povećao svoju materijalnu korist. Nakon što se jednom dočepao pozicije moći, za njega su nestala sva društvena ograničenja i pravila – on je provodio pravdu (a dao si je i pravo kome može oduzeti život), on je nametao poreze i određivao količinu novaca koja će dospjeti u njegovu blagajnu, a kada su mu rekli da je narod na koljenima i da zapomaže od muke, bio je nevjerojatno zadovoljan tom činjenicom. To više nije civilizacija, to je tiranija. Bila bi anarhija zbog nepostojanja pravila i nesigurnosti života, ali je Ubu držao represivnu silu u svojim rukama – vojska plaćenika.

Foto: www.cheekbyjowl.com

Foto: www.cheekbyjowl.com

Ono što je još zanimljivije od prikaza Ubuja kao simbola ambicije i pohlepe bez ikakvih moralnih pravila činjenica je da je on uopće dospio na vlast. Krune se dočepao nakon što je ubio legitimnog predstavnika vlasti, a ako je i bilo dvojbe među narodom, ona je nestala nakon što je napravio gozbu i podijelio im gomile zlata (aluminijska folija), zbog kojeg se narod međusobno pobio. Dakle, iako je Ubu simbol pohlepe, ona je sveprisutna. Kao što je i Donnellan rekao, civilizacija – pravila, zakoni, norme, pa čak i moral – je konstrukcija, a kad to nestane praiskonski nagoni i dalje ostaju. Štoviše, oslobađaju se jer ne mogu biti sankcionirani. Zadatak je društva da takvo stanje spriječi ili regulira, odnosno da se zbog pojedinca ne uruši cijeli sustav, čemu smo u povijesti više puta svjedočili.

Predstava Kralj Ubu skupine Cheek by Jowl prohodan je komad suvremene kazališne produkcije, unatoč grotesknim prikazima nasilja i raznih oblika požude (materijalne, seksualne itd.). Uz visoku dozu redateljske inovativnosti koju prati i izuzetno primjeren dizajn scenografije, kostima i rasvjete (što samo po sebi govori o visokom stupnju profesionalnosti skupine), za to su zaslužni i odlični glumci – Vincent de Bouard i Cécile Leterme kao kralj Wenceslas i njegova žena, zatim Bordure Xavier Boiffier, te Camille Cayol kao odlična mama Ubu.

Posebnu pohvalu zaslužuje fantastičan Christophe Grégoire kao naslovni lik koji je dočarao svu paletu emocija i ponašanja manipulatora Ubuja – bilo kad pobjeđuje, bilo kad gubi.  Veoma je dojmljivo istog glumca vidjeti kao plačljivca koji svoju ženu optužuje da ga ja nagovorila na izdaju i kao okrutnog tiranina koji svom dojučerašnjom sudrugu izvadi oko. Pohvale zaslužuje i veoma mladi, ali svejedno uvjerljivi Sylvain Levitte kao sin Ubu, odnosno Bougrelas. Šesteročlana postava dočarala je i rusku vojsku i poljsko plemstvo i sudstvo pa čak i mrtvace, što dovoljno govori o uigranosti i uvjerljivosti ove skupine.

Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(No Ratings Yet)

Komentari