Istaknuto
17.08.2018.

Ove godine već smo imali prilike gledati nekoliko kvalitetnih hrvatskih naslova, a što u nastavku gledamo na velikom platnu donosimo u jesenskom pregledu.

16.08.2018.

Iako zadnjih godina nije u naponu snage, Madonna je kroz 35 godina karijere definirala glazbenu scenu kakvu poznajemo danas. Njezin 60. rođendan prilika je da se podsjetimo na veliku karijeru koja je promijenila svijet.

Glazba

Osvrt: Stihove pjesama Olivera Dragojevića nikad nismo učili, uz njih smo odrastali…

29.07.2018. Marta BanFoto: Izvan Fokusa / Julien Duval

Danas u mojoj kući cijelog dana svira Narodni radio. Inače to kod nas nije slučaj jer sve ono što čini suvremenu hrvatsku glazbu, uglavnom nije po našem guštu. No danas nije bio takav dan. Kada sam ranije ovog jutra čula da je otišao Oliver Dragojević bilo mi je žao, no na taj “Danas nas je napustio Oliver Dragojević” nisam posebno reagirala. Nisam dok mama i tata nisu došli s mora i rekli da pronađem Narodni na našem radiju jer da ondje cijelog dana vrte samo Olivera. I onda je sve polako krenulo…

Krenula je Lijepa bez duše koja me vratila petnaest godina unazad, u sunčani dan na jednom talijanskom skijalištu gdje je u bajti, za vrijeme pauze za ručak, krenula Coccianteova Bella senz’anima. Na opće čuđenje Talijana koji su mrmorili poznate stihove, nadovezali smo se mi, moja familija i prijatelji, i od srca otpjevali Oliverovu Lijepu bez duše. Godinama se nisam sjetila tog lijepog trenutka.

Kao i onog momenta kada je krenuo Ključ života u našoj, tada novoj Ford Fiesti koju smo mama, sestra i ja prale jednog ljetnog poslijepodneva. Mama je pjevala “najljepšu pjesmu o porodu” koja se orila iz Fieste koje više nema, onako van tonaliteta kako samo ona to može i sa suzama u očima zadirkivala je sestru i mene kako će naši budući muževi pjevati to nama jednog dana. Ili ono kako sam se trebala zvati Magdalena, po pjesmi, ali je presudila sestra, zaljubljena u neku prijateljicu iz djetinjstva, Martu, po kojoj sam na kraju dobila ime. Ili pak kad…

I tako se redaju priče i uspomene. Oliver se utkao u toliko obiteljskih priča i zajedničkih trenutaka da sam zaboravila obraćati pažnju da je tu. Kada malo promislim, njegove stihove nikad nisam učila. Točnije je reći da sam ih usvajala, poput materinskog jezika, od najranijih dana. Uz njih sam odrastala, njima nas je mama voljela, kasnije bih ih s vremena na vrijeme i s prijateljima zapjevala.

I kako to valjda uvijek biva, dok netko ne uzdrma svakodnevnicu koju imamo, dok ne uzme njen komadić, ne primjećujemo da je tu i da nam je silno vrijedna. Naime, moji su me glazbeni afiniteti kroz godine odveli u nekim posve drugim smjerovima. Otkrivala sam i slušala neke druge izvođače, a domaća suvremena glazba, izuzev nekoliko imena koja ionako ni ne stignu do radija kakav je primjerice Narodni, nije mi nikad pružala nikakvo zadovoljstvo. Ona više nema ništa od onog što bi stvorilo sponu i uspomenu, što bi mene uključilo u kolektiv lijepih stihova na hrvatskom jeziku koje mi nije problem, već radost pjevati. Onog što je godinama stvarao Oliver, stvarajući ujedno i temelj pripadnosti kojem se volim vratiti.

I to je, u kontekstu domaće glazbe, za mene Oliver. On se ne nalazi na popisu pjesama koje trenutno slušam na mobitelu. No ipak, shvatila sam tek danas premda to vrijedi zapravo cijelo ovo vrijeme, ni s kim ne uranjam radije u priču koja se zove “hrvatska glazba”. Baš na tome, na svakom stihu, na svakoj uspomeni koje uz njih vežem, hvala mu u beskraju.

(Visited 413 times, 15 visits today)

Komentari