novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Komentar: Procvat zagrebačkih nezavisnih digitaliziranih kina u odnosu na multiplekse

Foto: CineStar Cinemas/Facebook.com
Vrijeme čitanja: 5 minute

Većina onih koji će otvoriti i pročitati ovaj članak, znaju kako su odlasci u kina nekada izgledali. Znaju da prije samo trinaest ili četrnaest godina u Zagrebu niti u ostatku Hrvatske nije postojao CineStar već samo niz omanjih kina s tek jednom kino-dvoranom i odlazak se u njih obilježavao kao veći i važan izlazak koji se ponavljao tek svakih nekoliko mjeseci.

Ne tako davne 2003. godine u Zagrebu otvorio se prvi hrvatski multipleks kina. Bio je to ujedno i prvi hrvatski Cinestar u Branimir Centru. Tada su se Hrvati na trenutak osjetili važnima da idu u korak s vremenom i luksuzom. Tek prvi odlazak ondje bio je doživljaj za pamćenje. I otada su pa sve do danas sva ona kina u koja smo odlazili kao djeca, nezasluženo, pala u drugi plan, a veličina, sjaj i dekor postali su vodiljom kod konzumacije odlazaka u kino. Tek 2013. godine u malim nezavisnim kinima, točnije u njihovim dvoranama proveden je projekt digitalizacije pa su doživjela svoj ponovni procvat. U Zagrebu su digitalizirana nezavisna kina: Kino Europa, Kino Tuškanac, Dokukino, Art-Kino Grič, Art-kino Metropolis MSU.

Danas ona nude raznoliku kulturnu ponudu bogatijom ponudom filmova, filmskih festivala i ostalih sadržaja. Prate svjetske i europske filmske trendove i zaranjaju u artističku notu europske kinematografije. Zagreb Film Festival, Revije europskog filma, Motovun Film Festival, Mostra i razni tjedni inozemnih filmova samo su nešto što danas organiziraju digitalizirana nezavisna kina  po Zagrebu i ostalim hrvatskim gradovima, na što čovjek, jednostavno, ne može ostati ravnodušan.

Ono što je meni pomalo žao jest činjenica da su ta ista digitalizirana nezavisna kina u Zagrebu znatno manje posjećena od famoznih multipleksa, osim kada su na snazi ovi već spomenuti filmski festivali i događaji. Samo tada njihove dvorane, količinom ljudi u njima, dobivaju epitet koji bi uvijek trebala imati.

Ovdje dolazimo do fenomena zvanog CineStar. Što li to sve ima jedan CineStar ili IMAX u gradu da u njega na dnevnoj bazi kroči više stotina ljudi? Istina je da imaju više kino-dvorana s više filmova prikazanih istovremeno, što automatski uvjetuje veći broj ljudi, no ako se osvrnemo samo na jednu od tih dvorana, u nekom prime-time terminu od sedam ili osam sati uvečer, uvidjet ćemo da je ona barem tri puta punija od jedne dvorane Kina Europa u istome tom terminu.

U čemu je problem? U kvaliteti ponude filmova kina Europa ili Tuškanac, zasigurno, nije. Kvaliteta nije upitna. Ovdje je samo stvar trendova, veličine, suvremenog ozvučenja, slike ili tematike koje široka masa voli. To sve digitalna kina ne nude.

3D, 4D, HD ili 4K rezolucije, blockbusteri, opere na kino-platnu, koncerti s izvrsnim ozvučenjima, Oscar-revije, velika udobna sjedala te ponuda trendovske hrane i pića za konzumaciju tijekom gledanja filma, Cinelady večeri ili CineStar srijede s golemim popustima na kino ulaznice, ne mogu nikoga ostaviti ravnodušnim, od djece do onih starijih. To je ono što narod traži pa ondje češće i odlazi. No je li kvaliteta filmske ponude ondje  uistinu najbolja obzirom na komfor koji kino nudi? Postoje li možda ipak još neka mjesta u Zagrebu na koja trebamo zaviriti kako bismo pronašli novu dozu ili novi smjer zadovoljenja naše strasti za filmom, a time dobili i cjelokupan dojam o filmskoj ponudi u Hrvatskoj? Odgovori na ova pitanja vrlo su kompleksni i stvar su osobnog ukusa.

Modernost, sadržajnost i popularnost koje nudi multipleks, uistinu je nešto u čemu možete s društvom uživati. Jedan Fury s Brad Pittom u glavnoj ulozi, prikazan u 4K rezoluciji ili The Hobbit s 4D efektima, nešto su što pamtite cijeli život. A pamtite i da ste nekad davno u CineStaru  gledajući kroz 3D naočale film koncerta benda U2, imali osjećaj kao da ste ondje bili prisutni. To su bili vrhunski doživljaji i zahvaljujemo multipleksima na tome. No ono što danas nude digitalizirana kina kao što su kino Metropolis, Europa, Kino Tuškanac ili Art kino Grič, ono je što ja nazivam kvalitetom filmske produkcije. Osim kvalitete sadržaja, oni nam nude i šansu da proširimo vidike na mnoge filmske segmente koje CineStar ne posjeduje.

Najveća prednost takvih kina jest upoznavanje gledateljstva s europskom i svjetskom kinematografijom, dalekom od one, pomalo učmale i zatupljujuće, američke. Volimo američke filmove i jako puno ih gledamo, no oni puno manje ulaze u dublje misaone analize i psihološke ili edukativne raščlambe kako to radi europska kinematografija, osobito art-filmovi. Osmi toga, manja kina u Zagrebu, koriste nam da se bolje upoznamo s kulturama i jezicima različitih zemalja, s tematikom specifičnom za svaku od njih koje obrađuju u svojim filmovima. Približavaju nam i neke univerzalne teme ili aktualne društvene probleme kao što su ljudska prava i temeljne slobode ljudi u različitm zemljama, aktualna izbjeglička kriza, položaj Sirije prema ostatku svijeta, ali i teme o tome kako žive Francuskinje, kako žive Talijani ili Šveđani, koji su njihovi običaji, kakav je odnos ljudi iz gradova s ljudima s periferije kod tih zemalja, koje su im jezične posebnosti ili običajne posebnosti(…). Takve detalje o mnogim svjetskim državama možemo saznati  kroz igrane filmove u manjim hrvatskim kinima. Osobito na Zagreb Film Festivalu, Mostri, Danu Lux Filma, Festivalu ili tjednima frankofonskog, talijanskog i izraelskog filma.

Foto: Avis de mistral/Facebook.com
Foto: Avis de mistral/Facebook.com

Veseli me i činjenica da takva kina godišnje prikažu i mnogo filmova argentinske, urugvajske, meksičke ili brazilske kinematografije koje nema gotovo nigdje drugdje u državi, a koji su hvale vrijedni iz svakog aspekta. Argentinci, recimo, imaju trilere kakve Amerikanci nemaju običaj snimati, a većina ljudi za njih uopće ne zna. Neovisno o svemu ovome, njihove kino dvorane tijekom godine su poluprazne. To samo pokazuje da mnogi filmski naslovi ipak nisu za široku masu te da filmskoj umjetnosti u srž ne zadiru baš svi.

Kada je riječ o prikazivanju filma, u Cinestaru se filmovi prikazuju uglavnom tri tjedna te ih više nećemo imati prilike pogledati osim u okvirima TV prijemnika ili Interneta, dok digitalizirana i nezavisna kina hit film drže na svojem repertoaru minimalno mjesec dana, pa ako i tada na njega zakasnimo još uvijek neki od takvih filmova možemo pogledati na jednoj od ljetnih repriza.

Postoji još jako puno raznih filmskih događaja koja nude multipleksi i manja kina u Zagrebu, ali i drugim gradovima u Hrvatskoj, od raznih filmskih radionica, druženja za djecu, davanja šanse mladim umjetnicima da prikažu svoje radove i slično, no ja sam se ipak ovdje najviše htjela osvrnuti na filmsku ponudu i sadržaj te ih malo usporediti. I usporedba je bila dosta teška za izvesti, no pokušala sam kod nje biti krajnje realna.

Najbolji zaključak koji sam izvukla jest primjena jedne vrlo efikasne rečenice filmskog redatelja Olivera Stonea o stavu i dekoru. On kazuje da je film stav, a sve ostalo predstavlja dekor. Digitalizirana i nezavisna kina najbolje nam pokazuju da je film prvenstveno stav, stav autora koji ga stvara, stav njegove ideje prikazane u ambijentu u kojem ga stvara, dok se multipleksi više baziraju na ono okolno, na njegov dekor, na sve ono što ga čini popularnim i senzacionalnim doživljajem ljudi u globalu, bez da se kroz njega iskristaliziraju individualna mišljenja i stavovi pojedinaca koji ga gledaju. Ako krenem gledati koji stav od ova dva je ljudima potreban, reći ću da im za cjelokupni dojam povremeno trebaju i jedan i drugi.

Be social

Komentari