Istaknuto
19.10.2017.

Večeras se u Francuskom paviljonu otvara izložba međunarodno priznate multimedijalne umjetnice OKO, povodom čega smo ukratko popričali s autoricom.

11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

Izvedbene umjetnosti

Osvrt: Sisak, ljubavni trokut i perje – nagrađeni tekstovi 24. Marulićevih dana

05.05.2014. Nikolina Rafaj
Foto: www.hnk-split.hr

Foto: www.hnk-split.hr

Na ovogodišnjim Marulićevim danima, koji su prošlog tjedna završili u Splitu, studenti triju glumačkih akademija (Zagreb, Split, Osijek) pročitali su tekstove nagrađene nagradom za dramsko djelo „Marin Držić“. Ovogodišnjem natječaju za nagradu „Marin Držić“ pristupile su 62 drame, od kojih se kao prva probila ona Dine Pešuta, „(Pret)posljednja panda ili statika“.

Spomenuta, unutar diskursa ratnog Siska, voajerski prati odrastanja četvero ljudi koji propituju vlastitu determiniranost, kako sredinom iz koje dolaze, tako i neminovnim događanjima koji su proizašli iz iste. Kao polazišna točka koja će ih zauvijek neraskidivo vezati stoji podrumsko sklonište, gdje su barem njihove različitosti pronašle sigurnost obavijajući se igrom. Iste će uslijed vremena dobiti na svome mahu, postati dominantne i pokazati nam u kojim sve smjerovima život može odlutati. Svaki od likova shvatljiv je i kao reprezentni uzorak društva, od djevojke čiji se križić oko vrata povećava sukladno s promašenošću sudbine ili one koja dom napokon nalazi daleko u japanskom vrtu, do muškarca koji se vječito u sivoj zoni pokušava igrati jet-seta te naposljetku onog koji će zauvijek maštati o nekome sportašu.

Između disfunkcionalnih veza i narcisoidnosti

Drugu nagradu dijele drame „U meni raste“ Ružice Aščić i „Kod Peregrinovih“ Valentine Galijatović. Drama „U meni raste“ nekako prirodno nameće težinu atmosfere u kojoj pratimo disfunkcionalnu vezu u kojoj Sestra, Muškarčeva partnerica, zatočena u vrtlogu nepoznate psihičke bolesti mahnito gubi svaki kontakt sa svijetom. U izostanku ikakve komunikacije bježi u sanjarenja koja poput bljeskovitih priviđenja imaju vlast nad njom. Uslijed brige za oboljelu kojoj se pridružuje i Žena, otkriva se novi ljubavni sloj veoma propustan sveprisutnoj misli duboko zaronjenoj u krivnju.

Drama „Kod Peregrinovih“ usredotočuje se na neposredne odnose unutar obitelji kojom dominira samodopadni i bolno narcisoidan suprug Peregrin, pored kojeg njegova supruga Peregrina, unatoč iznimnom spisateljskom talentu i osebujnošću kojom mami sve u svojoj blizini, ostaje usiljeno nasmiješena u sjeni. Kao svojevrsni kontrapunkt neobazrivom suprugu stoji nećak Perry koji ne uspijeva suspregnuti divljenje, baš kao ni njegovo društvo, koje Peregrinu komplimentima uzdiže u sfere štovanja. Peregrin, ne znajući se nositi s manjkom toliko mu potrebne pažnje, izmišlja razne infantilne načine kako bi pridobio pažnju, no naposljetku ostaje samo ptica koja je izgubila svo perje kojim je pokušavala sakriti neuglednu, rozu kožu.

Što je zajedničko suvremenim hrvatskim dramskim tekstovima?

Treća nagrada dodijeljena je drami „Umri ženski“ Marine Vujčić, koju je povjerenstvo okarakteriziralo kao dramu koja „u moru pesimističnih i mračnih tekstova donosi tračak optimizma“, no nažalost uslijed gusto stisnutih plasmana nije doživjela javno čitanje u Splitu.

Navedeni nagrađeni tekstovi bez puno susprezanja ukazuju na trenutnu glad za uvijek aktualnim egzistencijalnim pitanjima, koja u svakodnevici tako zavodljivo podliježu neprestanim promjenama. Može li teatar ostvariti pomalo utopijsku ideju o obuzdavanju trenutka te odgovore, za kojima tako neumoljivo vapimo, približiti unutar okvira scenske izvedbe?

Četvero mladih ljudi čiji životni putevi, nakon par sjecišta, nastavljaju opstojati kao paralelni pravci, uvijek negdje blizu, no nikad i zajedno, ljubavni trokut unutar kojeg se svijest o nedopustivom ne može ugasiti te naposljetku opsežnost taštine i vječne potrebe za pažnjom, ukazuju nam na tako usko uz nas povezane životnosti, na koje se (ne)opravdano trudimo odmahnuti glavom. Iliti, lako ludom koji ne zna kako je lud.

Komentari