“Svinje” (HNK Varaždin): Metafora društva na svinjskoj farmi punoj mrtvaca
Ove sezone veoma produktivno Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu 28. je veljače premijerno izvelo predstavu „Svinje“ u režiji Damira Zlatara Freya po drami Tomislava Zajeca iz 2001. godine. Iako je na početku sezone bio najavljen tekst „Jazavac pred sudom“ Petra Kočića u režiji Zlatara Freya i u koprodukciji s Dječjim kazalištem Dubrava, očito je u međuvremenu došlo do izmjene teksta. Od koprodukcije se odustalo, no srećom ne i od predstave.
Drama „Svinje“ bila je već nekoliko puta uprizorena, čak i van Hrvatske, a riječ je o nadrealnoj priči o dvije sestre koje žive na zabačenoj i izoliranoj farmi okružene svinjama i mrtvacima. Sestre u HNK Varaždin glume Matija Kezele (Ibru) i Goran Guksić (Mala Ibru). Ibru je starija sestra koja brine o svinjama – ima ih na desetke i sve se zovu Matilda ili Lancelot uz pripadajući im redni broj. Kroz čitavu se predstavu provlače scene u kojima se sestre prisjećaju svojih dječjih dogodovština sa svinjama – kako su pale među svinje, kako su ih one udarale u glavu ili kako ih je otac vodio kroz farmu pritom im obećavajući da će one naslijediti taj obiteljski posao. Te su scene uvijek praćene s roktanjem, vikom, veoma uživljenim pripovijedanjem te stalnim bacanjem i valjanjem po podu. Između tih sanjarenja Ibru bi uzbuđeno odlazila pogledati ili nahraniti svinje, a posebice ju zabrinjava jedna bolesna krmača.
Za to je vrijeme Mala Ibru zanesena svojim snovima – ona želi biti glumica, pa operna pjevačica, a zadnje bi bila balerina, no ni blizu tome da bi išta radila u svinjcu ili pomogla sestri, kao da je „cijepljena“ od tog ružnog i teškog posla (čim nešto padne na pod skače i viče kako se pod ne bi uprljao). Sestra ju svakako brižno pazi, prema njoj razvija zaštitnički, gotovo majčinski odnos, a kako bi joj ispunila želje otima razne dramske ili operne pedagoge koje bi, nakon što daju poduku Maloj Ibru, mučila, ubila i zakopala u vrtu uz najkreativnije metode klanja (ipak vodi svinjsku farmu).
Kako se prisjećaju djetinjstva sa svinjama, tako se prisjećaju i svih tih učitelja operne i dramske glume koje je Ibru baš neki dan premještala po vrtu. Posljednjeg „nabave“ baletnog pedagoga, koji Maloj Ibru balet pokazuje – vezan lancima. No, Mala Ibru ne primjećuje (ili se trudi ne primjećivati) sve te mrtvace oko sebe, kao da živi pod staklenim zvonom u svijetu u kojem samo pleše i pjeva. Prvo pjeva ariju Dive Plavalagune iz filma „Peti element“ – zapravo Guksić radi fenomenalan lip sync uz ariju, pri čemu njegov nijemi sync postupno prelazi u roktanje – a kad odluči postati balerina, pleše po cijeloj podrumskoj sceni Rogoz uz urnebesne pokrete i piruete, te pritom nabraja pozicije baleta i nezgrapno ih pokušava pokazati.
Postupci sestara su poprilično bizarni i zasigurno ne plod bistrih umova, no svinjskih farmi, otmica i ubojstava ima i u stvarnom svijetu. Ali dvorište mrtvaca koje Ibru redovito prekopava, mrtav kanarinac Flafi, kojeg glumi čovjek, umjesto krila ima štake i kućni je ljubimac Male Ibru, ili pak otac kojeg drže u šupi, slave njegov rođendan, a mrtav je već 12 godina – to nisu nimalo uobičajene pojave, a s njima predstava prelazi u ekspresionistički nadrealizam.
Predstava počinje uvodom iz Also sprach Zarathustra Richarda Straussa, poznatijim kao glavnom glazbenom temom filma „2001: Odiseja u svemiru“ Stanleya Kubricka. Sestre Ibru stoje u ogromnoj ptičjoj krletki, jedinoj scenografiji uz dvosjed, a oko njih su četiri statista Jadran filma (čija imena nisam uspio pronaći, a glume kanarinca Flafija, mrtvog oca, baletnog pedagoga te općenito svinje i mrtvace). Uz skladbu se postupno pojačava svjetlo, a lica izvođača iz bezizražajnih prelaze u groteskni osmijeh. Krletka stoji nekorištena ostatak predstave, da bi se na kraju opet koristila u prizoru poput onoga s početka predstave, s istom glazbom. Uz spomenuta dva glazbena broja, glazba prati i baletne koreografije Male Ibru, a u predstavi se koristi i pjesma Kolinje Dreletronica koja, iako općenito užasna, odgovara grotesknoj atmosferi same predstave, a Dreletov zagorski rap Guksić i Kezele izvode sjajno i veoma zabavno.
Iako se tijek radnje čini zbrkanim, priča je zapravo jednostavna – sestre se nostalgično prisjećaju događaja, pojava i ljudi iz svojih života (majke, druženja s ocem, poduka i učitelja Male Ibru, svinja, kućnih ljubimaca), za vrijeme čega se njihov konstruirani ideal-sustav počinje raspadati – noseća krmača se razboli i umre, baletni pedagog im pobjegne (dosad su ih sve uspješno „eliminirale“), a u nadrealnoj završnici čini se da i mrtvaci ožive. Zbog same tematike razumljivo je da mnogi priču nisu shvatili. Predstava nerazjašnjeno završi, a daje se naznaka da sestre, pošto su opustošile svoju farmu, odlaze u potragu za novom farmom, simbolično poručivši da se takve društvene karikature provlače iz sustava u sustav i uvijek će se na njih naići.
Likovi sestara Ibru karikaturalno su izopačeni. Ibru predstavlja radnika, a Mala Ibru umjetnika u njihovom malom društvenom sustavu. Radnik je onaj koji neprekidno radi kako bi prehranio cijeli sustav, dok umjetnik neuspješno pokušava savladati figure iz baleta. Radnik proizvodi materijalna dobra i konkretnu hranu, dok umjetnik radi na trajnim vrijednostima. No, je li u redu da se cijeli sustav podredi umjetnikovom rasporedu, bez obzira kakav bio ishod njegovog rada? U predstavi je to izokrenuto jer ni jedna od sestara nije uspješna u svojim poslovima, a obje se ponašaju na razini osoba sa psihičkim poteškoćama, što je vjerojatno uzrokovano traumama iz djetinjstva – nasilnim ocem koji ih je kao male djevojčice vodio k svinjama.
Ibru je fanatična u svojoj opsjednutosti svinjama, kao da se neprestano želi dokazati ocu da je sposobna voditi farmu, dok istovremeno ubija svinje iz strasti, kako bi se osvetila ocu i njegovim voljenim svinjama za dječje traume. Ubijanje joj postane oblik ispušnog ventila. Za nju u tom procesu nema razlike između svinja i ljudi, što nudi interpretaciju da je drama „Svinje“ na neki način nastavak „Životinjske farme“, samo što životinja više nema, nacističke su svinje sve istrijebile i jedino one žive na farmi, a spremaju se otići i isto ponoviti na nekoj drugoj farmi. Je li to upozorenje? Hoće li ljudi, ako se ovako nastave ponašati, istrijebiti svu biološku raznolikost i ostati jedini na planeti? Ili je to možda kritika rastućem nacionalizmu, koji u svojoj sredini uništava sve što je različito i drugačije, a dok ništa neće preostati jednostavno će se okomiti na svoje susjede?
Pritom je i među svinjama došlo do podjele na kaste, a na upravljačkom vrhu su sestre Ibru. Guksić i Kezele dobar dio predstave rokću i rade grimase kojima imitiraju svinjsko lice, što nudi interpretaciju da su i oni sami svinje ili pak da su oni, zbog okruženja, počeli kao ljudi poprimati svinjska obilježja. I statisti koji igraju mrtvace često rokću i pužu na četiri noge, kao da su mrtve svinje (osim jednog, koji je mrtav kanarinac). Sestre Ibru hodaju na dvije noge, no tu smo lekciju naučili još s Orwellovim originalom.
Mala Ibru čini se djetinjastijom i psihički još više zaostalom od svoje sestre, no ona nema ubilačke nagone kao Ibru, već je njen ispušni ventil umjetnost. Potreba i želja za umjetničkim izražavanjem je prenaglašena – većina ljudi ima usađenu takvu potrebu, no kod Male je to potreba da se pod svaku cijenu bavi umjetnošću i uspije. Iako joj ne ide, ona satima vježba figure baleta, a zbog toga ne primjećuje ni u kakvoj klaonici živi. Pritom se uvijek bavi tzv. elitnom umjetnošću – balet, opera – pa se postavlja pitanje koliko te umjetničke forme mogu ponuditi odgovore na aktualne društvene probleme, a koliko samo reproduciraju klasike te je li bavljenje time doista vrijedno svih strahota koje se u „Svinjama“ pojavljuju.
Kezele i Guksić su kao sestre Ibru naprosto briljantni. Transformacije su im odlične i to u svim segmentima – glas, pokreti i mimika, posebice što se tiče ove podvojenosti sa svinjama. Izuzetno su dobro artikulirani, a ponekad više govore izrazima lica i pokretom, nego tekstom. Obučeni su u haljine koje podsjećaju na češke ili poljske narodne nošnje, s narančastim perikama u stilu Pipi Duge Čarape te uz puno šminke na licima, a u jednom trenutku pokrivaju glave crnim čipkastim maramama, u stilu sicilijanskih udovica.
Radnja je doista neuobičajena, nelinearna i mnogi neće shvatiti o čemu se tu radi, no nažalost neće ni sami poželjeti to interpretirati, što je svakako šteta, ali barem ta neuobičajena apsurdnost tjera ljude na smijeh. Ukratko, riječ je o kratkoj, ali veoma dinamičnoj predstavi, punoj glazbe, plesa, roktanja, pokreta i neprestane akcije. Ako ni zbog čega drugoga, zbog odličnih se glumačkih izvedbi isplati pogledati predstavu i jednostavno se prepustiti zabavnom kaosu sestara Ibru i njihovom uvrnutom svijetu iz kojeg se ipak može dosta toga naučiti.
