novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Izvedbene umjetnosti

“Svoga tela gospodar”: Školska kajkavska komedija varaždinskog HNK

Foto: www.hnkvz.hr
Vrijeme čitanja: 5 minute
Foto: www.hnkvz.hr
Foto: www.hnkvz.hr

Kultni kazališni redatelj Georgij Paro nakon dvije sezone vratio se u HNK Varaždin kako bi tamo režirao predstavu Svoga tela gospodar, premijerno izvedenu 12. studenog. Slavko Kolar izdao je novelu Svoga tela gospodar (u nekim verzijama tijela) 1931. godine, da bi otprilike 25 godina kasnije izdao dramski tekst istog naslova i iste tematike, podnaslovljen Smešna pripovest u dva dela (što se poklopilo s izlaskom istoimenog filma). Varaždinska predstava rađena je po dramskom tekstu, ne po noveli (koja zapravo zabilježuje duh vremena i hrvatsko selo između dva svjetska rata), iako čak i na web stranicama HNK Varaždin piše da je “… predstava Svoga tela gospodar rađena po noveli Slavka Kolara”, zbunjujući time sve zainteresirane. Predstava priča priču o tužnoj sudbini šepave djevojke Rože, koju je pod prisilom oženio Iva Pavunčec kako bi mu u kuću donijela veliki miraz i kravu.

Kolarovu priču o pomalo neuobičajenom ugovorenom braku, u kojem žena doista voli svog muža i poštuje ga, ali on s njom ne želi imati posla, neprestano ponavljajući krilaticu da je on svoga tela gospodar, Paro je ispričao kao komediju, iako su npr. novela i film znatno mračnije i tragičnije intonirani. No, bilo kakav motiv osuvremenjivanja predstave ili pak psihološke analize likova, njihovih postupaka i odnosa (npr. postoje li danas brakovi iz koristi ili koliko su Rožini samosvjesni postupci i zahtjevi za ravnopravnošću u braku feministički nastrojeni), Paro je izbjegao uvrstiti u predstavu. Likovi se bave kravama, cjenkanjem oko miraza i sličnim skečevima. Radnja je u pojedinim scenama čak i prenaglašena, namjerno ciljajući na duhovitost izvedbe i kajkavskog jezika te time na simpatije kod publike, zbog čega je u nekim trenucima i neugodno slušati smijeh publike, a pritom likove prati tako okrutna sudbina.

Foto: www.hnkvz.hr
Foto: www.hnkvz.hr

S obzirom na to da je predstava smještena na selo, među obični puk, kostimografija Jadranke Tomić i scenografija Aljoše Para veoma su funkcionalni i prikladni kajkavskoj predstavi, no nimalo inovativni. Kostimi su preuzeti iz nasljeđa kajkavskog prostora, komadi građanske odjeće iz prve polovice dvadesetog stoljeća kombinirani s dijelovima narodnih nošnji, dok scenografiju čini nekoliko klupa, stolaca i stolova, jedna peć, žičani viseći zidovi te nešto rekvizita, poput kovčega i posuđa. Scenografija zapravo prikazuje interijere kuća Pavunčecovih i Brezovićevih. Promjene scena i scenografije učinjene su apsolutno nekreativno – tehnička služba odradi tu promjenu uz pratnju neupečatljive glazbe Dragutina Novakovića, dok je rasvjeta cijelu predstavu gotovo pa ista, a eventualne sitne promjene su – neprimjetne. Očito je da redatelj cijelom tom segmentu predstave nije predao puno važnosti, odradivši to na bezidejan, ali ipak bezbolan način, prilagodivši mizanscen temi i stavljajući u prvi plan glumačke izvedbe te domišljatost i duhovitost kajkavskog izraza.

Glumačku postavu predvode otac i sin Kerekeš kao otac i sin Pavunčec, Jakob i Iva. Ljubomir Kerekeš karijeru je izgradio na kajkavskim komedijama, a vrativši se u ansambl varaždinskog HNK očito je tako želi i završiti, no meni će uvijek biti uvjerljiviji kao Ignjat Glembay u Gospodi Glembajevi zagrebačkog HNK nego kao Bogi Ivač ili Jakob Pavunčec. Janu Kerekešu, s druge strane, kajkavske komedije još uvijek ne leži potpuno prirodno, pa mu i kajkavski izrazi ponekad zvuče neskladno. U nekim situacijama ne kontrolira dovoljno pokrete pa mu reakcije ispadnu eksplozivne i nervozne, a ponekad zna napraviti i stvarno grozne i nepotrebne grimase. Jan posebice puno viče u predstavi, npr. uzvike svoga tela gospodar ili urla na Rožu, no to zvuči jako neuvjerljivo jer, umjesto da pusti glas i zagrmi dvoranom (kao njegov otac u Glembajevima), ispusti jako plitak glas uz koji reži, što je vjerojatno trik iz njegovog angažmana kao pjevača metal benda. U metal glazbi to vjerojatno pomaže, no u kazalištu mu odmaže. A možda tim hrapavim vokalom želi imitirati svog oca.

Foto: www.hnkvz.hr
Foto: www.hnkvz.hr

Najbolju je ulogu svakako izgradila i dočarala Hana Hegedušić kao nesretna Roža, profiliravši se kao trenutno najbolja glumica varaždinskog HNK. Od fizičke transformacije i šepavosti, preko kajkavskog vokabulara, do emocije izvedbe, Hegedušić je u svakom pogledu uspjela. Najbolja su mi njena imitiranja Kerekešovih, i mlađeg i starijeg, jer obojicu ih je „skinula“ stopostotno, i to na pomalo posprdan način, te neokrunjene „kraljeve“ kajkavskog teatra.

Rožine roditelje, Katu i Juru Brezović, sasvim korektno, sigurno i artikulirano, igraju Ljiljana Bogojević i Zdenko Brlek, no potonji ima jednu izrazito iritantnu poštapalicu – all right, vredu stvar. Pavunčecovu ženu, Baru, igra Sunčana Zelenika Konjević, možda mrvicu preblizu samom rubu karikature, što dodatno naglašava njen specifični, pomalo nazalan glas. Druga polovica glumačke postave igra likove s puno manjom minutažom, koji, po mom mišljenju, i nisu ključni za radnju predstave. Manje uloge ostvarile su polaznice varaždinskog Studija mladih, Nikolina Herceg i Monika Roth, kao sestre Rože, odnosno Ive, obje korektne, ali prvenstveno imam dojam da su samo statisti. No, pohvale djevojkama koje već godinama uspješno igraju uz profesionalce iz ansambla HNK.

Foto: www.hnkvz.hr
Foto: www.hnkvz.hr

Darko Plovanić igra dedu Markana, koji uglavnom gunđa zbog toga što prodaju kravu, ali ne kaže ništa suvislo ili bitno, dok je Mirjana Sinožić susjeda Marena, kojoj Roža povjerava bračne muke. Krajnje mala minutaža, ali ipak ima određenog utjecaja na daljnji tijek predstave. No potpuno su suvišni Ozren Opačić i Mirela Videk kao Rožin brat i njegova supruga. Na scenu se zadržavaju jedva pet minuta, najslabiji su govornici kajkavskog (na čemu se, srećom, da poraditi), a Opačić ima još i puno više za raditi na svom scenskom ponašanju i govoru. No, već je sada uočljiv pomak u njegovoj izvedbi, jer je prije godinu dana u Tri kavaljera frajle Melanije istog redatelja bio sposoban samo neusredotočeno urlati.

Svoga tela gospodar nije predstava po kojoj će se pamtiti redateljski rad Georgija Para, no mogla bi neko vrijeme ostati zacementirana na repertoaru HNK Varaždin, koje je napokon dobilo pristojnu kajkavsku predstavu, lako gledljivu, duhovitu, s privlačnom glumačkom postavom, a uz to ima i poveznicu sa školskom lektirom, što garantira određeni dotok publike (barem školaraca). Predstava, dakle, nije korak unatrag, no nije ni pomak naprijed, što je stanje u kojem varaždinski HNK obitava već godinama, a za koje sam nakratko mislio da je krenulo prema boljem, barem s prošlom premijerom, autorskim projektom Gozba Olje Lozice.

Be social
Što misliš o ovoj predstavi?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari